POŽEŠKA KOTLINA - TRI DECENIJE OD MASOVNOG POKOLJA SRPSKOG STANOVNIŠTVA, OKRUTNO UBIJENO 42-OJE ŽENA I STARACA

Danas se navršavaju tačno tri decenije godina od kako su pripadnici hrvatskih formacija izvršile organizovan napad na srpska sela i zaseoke u Požeškoj kotlini. Samo tog jednog dana je na okrutan način ubijeno 42-oje civila, od čega 25 žena i sedamnaestoro staraca. Datum 10. decembar 1991. zauvek će ostati crnim slovima upisan u i ovako tragičnoj istoriji srpskog naroda. Ovaj dan je ujedno dan hrvatske sramote - dan kada su kapitulirale osnovne ljudske vrednosti, kada je pogažen moral, kada je zlo dobilo svoj potpuni oblik.

U tom etničkom čišćenju 23 sela potpuno su uništena, a, prema podacima "Veritasa", ubijena je 71-a osoba srpske nacionalnosti, od kojih su 33 bile žene, a 42 je bilo starijih od 60 godina. Kao što je rečeno, najstrašniji pokolj se dogodio se na današnji dan 10. decembra 1991. kada je hrvatska vojska masakrirala 42 civila, žena i staraca. 

Za ovaj masakr još niko nije procesuiran ni pred međunarodnim ni pred domaćim sudovima. Žrtve su ubijane na različite načine - tako što su spaljivane u svojim kućama, mučenjem pa masakriranjem, odsecanjem glava ili drugih ekstremiteta, te streljanjem i egzekucijom.

"Veritas" podseća da su tačno u podne 29. oktobra 1991. godine pripadnici civilne zaštite i policije počeli sprovoditi "Naredbu o evakuaciji" svih meštana iz 26 sela podno Papuka i Psunja, sa isključivo ili pretežno srpskim stanovništvom, koju je dan ranije donio Krizni štab opštine Slavonska Požega.

Prema pisanoj naredbi, koju je potpisao predsednik kriznog štaba Ante Bagarić, evakuacija se sprovodila "sa ciljem zaštite njihovih života" i omogućavanja uspešnije odbrane odbrambenih položaja hrvatskih snaga na tom području od "četničkih terorističkih snaga i jedinica JNA".

Evakuaciju je trebalo sprovesti u roku od 48 sati, a u selima koja je trebalo evakuisati živjelo je, po popisu stanovništva iz 1991. godine, 2.120 lica.Većina stanovnika prozvanih sela odazvala se naredbi i napustila kuće, od kojih su neki utočište našli kod rođaka u obližnjim selima, a manji broj u hrvatskim selima označenim kao rejoni prikupljanja.

Iako je stanovništvu prilikom evakuacije obećano da će, kada se vrate, naći sve kako su i ostavili, odmah po nihovom odlasku započelo je sistematsko paljenje i miniranje srpskih kuća sa očitim ciljem da se prikriju tragovi pljačke i da se stanovnici napuštenih sela u njih više nikada ne vrate, navodi "Veritas".

Jedan broj starijih ljudi, koji nije htio ili mogao usled starosti i bolesti da napusti svoja sela, stradao je prilikom sistematskog paljenja i miniranja kuća.

U zoru 10. decembra 1991. jedinice 121. brigade iz Nove Gradiške i 123. brigade iz Slavonske Požege započele su napad na „nepokorna“ sela, koja su pala bez otpora, a stanovništvo se, zajedno sa pripadnicima TO, povlači prema BiH.

U tim selima su, nakon što je narod iseljen, pripadnici Hrvatske vojske opljačkali, minirali i popalili 616 stambenih i 590 privrednih objekata, dok su bez kuća ostala 1.492 lica. Tog dana 1991. hrvatska vojska je napala srpska sela Čečavac, Čečavački Vučjak, Jeminovac, Ruševac i Šnjegavić i na svirep način pobila 25 žena i 17 staraca koji su se zatekli u svojim kućama. Svi ubijeni su bili nenaoružani civili a njihova jedina krivica je bila srpska nacionalnost i pravoslavna veroispovest. Za ovaj zločin do danas još uvek niko nije odgovarao!

Prema rečima malobrojnih Hrvata, meštana popaljenih sela, hrvatska vojska nije pravila razliku već je jednako palila i pljačkala i hrvatske kuće a u sistemskom napadu, likvidirane su i najmanje dve osobe hrvatske nacionalnosti. Tako je nepokretna starica Kata /83/, inače Hrvatica po poreklu, živa zapaljena u svojoj porodičnoj kući koju zbog starosti i bolesti nije mogla napustiti. To, međutim, nije mnogo interesovalo hrvatske vojnike koji su poput divljih zveri išli i ubijali sve pred sobom.

Meštani su podigli spomen obeležje nedaleko sela Jeminovac u čast nevino stradalih civila čija većina tela ni do danas nije pronađena. Ovaj zločin je jedan od najsvirepijih i najtežih zločina na teritoriji Republike Hrvatske, naročito zbog činjenice da su žrtve bili upravo stari i bolesni ljudi. Ovaj zločin ujedno predstavlja i najmasovniji zločin nad ženama tokom rata u Hrvatskoj.  

Žrtve ratnog zločina koji je počinjen 10. decembra 1991. godine :

1. Jovo Radić, 1915

2. Mila Radić, 1919

3. Ana Radmilović, 1927

4. Anka Radmilović, 1938

5. Ilija Radmilović, 1951

6. Milan Radmilović, 1910

7. Milka Radmilović, 1909

8. Ana Ranosavljević, 1909

9. Mihail Ranosavljević, 1905

10. Anđa Stanković, 1926

11. Stevo Ranosavljević, 1928

12. Milan Radmilović, 1935

13. Bosiljka Stanković, 1927

14. Anđa Starčević, 1928

15. Jagoda Starčević, 1911

16. Milka Starčević, 1943

17. Milica Šimić Mica 1930

18. Milka Šimić, 1930 

19. Mara Trkulja, 1937

20. Anđa Trlajić, 1925

21. Ljuba Trlajić, 1929

22. Milka Starčević, 1919

23. Đuro Vasić, 1912

23. Marija Milinković, 1907

24. Janko Živković, 1924

25. Rade Božić, 1920

26. Ljubica Carević, 1926

27. Milan Carević, 1920

28. Kata Čičković, 1910

29. Jagoda Dulić, 1917

30. Radojka Dulić, 1943

31. Mile Mijatović, 1907

32. Mileva Ivanović, 1944

33. Jagoda Miličić, 1911

34. Mileva Milošević, 1938

35. Bosiljka Protić, 1908

36. Draga Protić, 1931

37. Ljubomir Protić, 1938

38. Milan Protić, 1928

39. Stanko Protić, 1922

40. Nikola Živković, 1950

41. Mile Dulić, 1952

42. Rajko Starčević, 1956

Komemoraciji za 42 srpske civilne žrtve prisustvovao je 2012. i predsednik Hrvatske Ivo Josipović koji je odao počast stradalim Srbima i poručio da ovako nešto ne sme više da se ponovi. Takođe, on je tom prilikom pozvao nadležne organe da procesuiraju odgovorne za ovaj masakr. Međutim, pravosudne institucije Republike Hrvatske pod uticajem aktuelne vlasti štite ratne zločince i odbijaju da pokrenu sudski postupak protiv osumnjičenih koji i danas uživaju sve privilegije društva.  

U decembru 2000. godine iz jedne masovne grobnice u selu Šnjegavić ekshumirano je 13 posmrtnih ostataka, od kojih je do sada 11 identifikovano kao žitelji Šnjegavića i Vučijaka Čečavskog. Od svih žrtava, porodice su do sada pronašle, identifikovale i sahranile tek 26 posmrtnih ostataka, dok je na spisku nestalih još 45 osoba.