
U znak sjećanja na sve ubijene Srbe, u Sabornom hramu u Bosanskom Petrovcu služen je parastos za srpske žrtve genocida koji su u ovom mjestu počinili pripadnici muslimanske vojske. Svega stotinak metara od hrama, u organizaciji bošnjačkog udruženja boraca, proslavljeno je "oslobođenje", kao što je bila praksa svih 30 godina, a organizatori su još ranije najavili i prisustvo svojih ratnih starešina. Podsjećamo, samo 14. septembra 1995. prilikom okupacije Bosanskog Petrovca, muslimanska vojska je masakrirala 198 srpskih civila i žrtava ratnog zločina. Među ubijenima je najveći broj starih, bolesnih i iznemoglih osoba. Na crnom spisku žrtava je i trudnica kao i šestoro djece.
Prva ubistva srpskog stanovništva u Bosanskom Petrovcu započela su još u proleće 1992. a do kraja rata ubijeno je više od pet stotina građana. Najviše ih je stradalo posljednje ratne godine. Pripadnici tzv. Armije BiH su prilikom napada na Bosanski Petrovac 14. septembra 1995. ubijali sve što se kretalo - i žene, i djevojke, i nemoćne starce a nisu bila pošteđena čak ni djeca. Vršene su masovne likvidacije, egzekucije, sadistička iživljavanja nad zarobljenicima a zabilježeni su i slučajevi silovanja. Tog 14. i 15. septembra 1995. kapitulirala je ljudskost!
Tog kišnog septembarskog dana duga kolona, mahom staraca, uputila se ka nepoznatom cilju. Pred njima je bila krvava Petrovačka cesta, iza njih je ostalo sve što su imali. Na traktorima u koloni uglavnom su bili mladići, koji su još sanjali dečačke snove i koji su odrasli preko noći.
- Čuo se samo zvuk granata koje su padale po Petrovcu i poneki jecaj. Ostavili smo sve što smo imali i krenuli u nepoznato, samo žive glave da iznesemo. Otac je bio na ratištu, majka, baka i ja morali smo krenuti da bismo preživjeli. Prvi put sam tada sjeo sam za volan. Ne znam kako smo stigli živi do Dervente. Te rane nikada nisu zarasle - ispričao je Mišo P. prisjetivši se jednog od najtužnijih dana u svom životu.
Ni danas, nakon tri decenije kasnije, nije mu lako da priča o tom septembru, koji budi nemir i sjećanja na rođake i komšije koji su monstruozno ubijeni.
- Najteži trenutak u životu mi je bio gubitak oca kada je Krajina pala. To se ne zaboravlja. Niko se nije nadao da će se to izdešavati. Igra sudbine. Otac nije hteo da ode sa svog ognjišta, imao je 75 godina, nije učestvovao u ratu, nikom ništa loše učinio, pomagao je svima. Ubijen je na kućnom pragu - rekao je Marinko u emisiji “Balkanskom ulicom”.
- Posle godinu i po dana traganja, bilo je raznih priča, telefoni nisu radili, preko radio amatera sam stupio u vezu sa familijom i prijateljima, pitao da li je kod njih, tražio ga. Pričalo se, te u logoru je, te zarobljen. Molio sam se samo da je živ. Ali nažalost posle godinu i po dana otišli smo na prepoznavanje, bila je neka zajednička grobnica. Preko odeće smo saznali, bila je tu lična karta. Nebitno je sad ko je to uradio. Možda sam i znao, ali je sada nebitno – rekao je pjevač tada.
I sve to danas se među komšijama u entitetu Federacija BiH proslavlja!?
Коментари
Постави коментар