Vukovar je jedno od najvećih stratišta srpskog naroda. Ovdje je životima svoju srpsku nacionalnost, pravoslavnu vjeru ili uopšte samo svoju želju da žive na svome ognjištu, platilo preko dve stotine civila! Ubijeni su od strane Zengi i pripadnika hrvatskih paravojnih formacija!
Pored vrtića i veslačkog kluba u Vukovaru, te brojnih zatvora i logora, jedno od stratišta srpskog naroda na ovom području jeste i Vukovarska bolnica! Danas tu postoje razni memorijali posvećeni "poginulim hrvatskim vojnicima", dokumentovane su i izjave preživjelih ranjenika i pacijenata, napravljeni su i brojni filmovi na temu "vukovarske bolnice" gdje su pripadnici regularne vojske JNA predstavljeni kao "agresori i zlikovci" koji su napadali bolnicu i činili loše stvari iako za te tvrdnje ne postoje nikakvi ozbiljni niti relevantni dokazi.
Dok hrvatski narativ forsira mitologiju, vješto se zataškava i prećutkuje istina! A istina je da su hrvatski vojnici izvodili srpske civile, ranjenike i pacijente, bolesnike koji su bili na liječenju - i muškarce i žene. Oni su odvođeni na tzv. "informativne razgovore" odakle se nisu nikada vratili. Srpski civili su mučki ubijani a tijela mnogih do danas nisu pronađeni. Brojna su svjedočenja da je mnogim srpskim civilima i ranjenim pripadnicima JNA uskraćivana medicinska pomoć a neki su i namjerno pogrešno liječeni. Prekršena je svaka profesionalna etika, pogaženi su etički kodeksi i humani principi, nije nimalo poštovana Hipokratova zakletva.
Hrvatski ljekari, medicinske sestre, vojnici i građani - svi su danas ujedinjeni u zavjetu ćutanja! Ne žele da kažu gdje su grobnice srpskih civila a svako ko se drzne da postavi ovo pitanje biva etiketiran kao "četnik, agresor, revizionista".
Nedavno je preminula prim. dr. Sidika Biluš a nešto ranije i dr Vesna Bosanac...kao i veliki broj ljekara i medicinskih sestara iz tog ratnog doba! Otišli su a tajne o ubijenim Srba su odneli u grob! Nisu se udostojili da olakšaju patnje porodicama srpskih žrtava koje više od trideset godina žive u neizvjesnosti.Vesna Bosanac bila je osumnjičena za ratne zločine protiv ranjenika i bolesnika a porodice srpskih žrtava ogorčene su što je ta žena i pored svih dokaza i svjedoka, izbjegla ovozemaljsku pravdu i kaznu, te dobila sigurno utočište od hrvatske države. Još više ih boli što makar nije otkrila lokacije masovnih i pojedinačnih grobnica ubijenih Srba.
Vukovarski Srbi podsjećaju da je prema njima vršena diskriminacija u pogledu pružanja pomoći u ovoj bolnici a osim toga, mnogi su odatle nestali bez traga. Hrvatski ekstremisti upadali su u odeljenja gdje su ležali pacijenti srpske nacionalnosti, potezali oružje na njih, psovali "četničku majku", vrijeđali, tukli, mučili nedužne...svako je mogao uletjeti i počiniti zločin. Srpski civili su bili diskriminisani, izopšteni, pomoć se prvo pružala hrvatskim paravojnicima koji su imali prioritet u svemu.
BOLNICA - POSLJEDNJA STANICA MNOGIH
Već u proljeće 1991. prvi pacijenti i ranjenici pristigli u vukovarsku bolnicu suočili su se sa neprijatnostima, nepružanjem pomoći i narušavanjem ugleda, uskraćivanjem osnovnih prava. Savo Bingulac (53) zlostavljan je 4. jula 1991. u vlastitoj kući u Kozaračkoj ulici u Vukovaru nakon što su u nju upali naoružani pripadnici hrvatske vojske. Nakon pretresa, pljačke i višesatnog zlostavljanja iz dvorišta komšije Hrvata Josipa Vodopije na kuću porodice Bingulac je ispaljen tromblon koji je teško ranio Savu, otkinuvši mu levu potkoljenicu i stopalo desne noge. Hrvatski ljekari su pokazali sramotan odnos prema ovom srpskom civilu. Od posljedica teškog ranjavanja i neadekvatnog lečenja u vukovarskoj bolnici, Savo Bingulac je umro 17. januara 1992. u bolnici u Sremskoj Kamenici.
Savo Damjanović /32/ živio je u Vukovaru sa suprugom i dvoje maloljetne djece u naselju Olajnica 18/32. Bio je medicinski tehničar, i bio je zaposlen na Neuropsihijatriji vukovarske Opšte bolnice. U noći između 25. i 26. jula 1991. Savo Damjanović je odveden od maskiranih, naoružanih ljudi, pripadnika hrvatske vojske i to u noćnoj smjeni, u prisustvu nekoliko svjedoka, dežurnog ljekara. Njegova supruga je istog dana, dakle 25. jula 1991. godine prijavila nestanak u policiji, ali u MUP Vukovar nije dobila validno obavještenje. Do danas nije pronađen. Još jedna medicinska radnica vukovarske bolnice, Srpkinja, ubijena je pod nerazjašnjenim okolnostima.
Naročito je tragičan slučaj bračnog para Vukosave i Stojana Lalića u ratnom Vukovaru. Penzionerka Vukosava Lalić, časna Srpkinja rodom iz Bobote, brižna majka, uzorna supruga je rođena 1918. a nestala je 18.10.1991. kada je odvedena iz Vukovarske bolnice, od hrvatskih ekstremista. I njeno ime na listi nestalih....a samo šest dana ranije, hrvatski vojnici odveli su i njenog supruga Stojana Lalića, iz njegove porodične kuće u naselju Lužac – Ulica Osme udarne brigade br. 10. Svi su oni vođeni na "informativne razgovore" sa kojih se nikada nisu vratili. Pobijeni su na brutalan način, vjeruju njihovi bližnji.
Mladić Velimir Pelić imao je tek trideset godina kada je tragično okončao svoj život. Završio je višu ekonomsku školu ali nije bio zaposlen. Sa suprugom je živio u Vukovaru –u ulici B. Kidriča 37. Zbog povrede noge u saobraćajnoj nesreći od avgusta 1991. godine, nalazio se na liječenju u Vukovarskoj bolnici gdje mu se 23.10.1991. gubi svaki trag. Bio je civil, nikakve veze sa ratom nije imao a porodica strahuje da je odveden od pripadnIka ZNG u neki od mnogobrojnih hrvatskih logora i likvidiran.
Svetislav Vladisavljević imao je 34 godine, a sa porodicom je živio u Vukovaru. U avgustu 1991. godine je ranjen od strane hrvatske vojske nakon čega je prevezen u bolnicu u Vukovaru odakle je 02.11.1991. godine izveden od strane naoružanih hrvatskih vojnika, pripadnika ZNG i odveden u nepoznato. Prema podacima udruženja žrtava, izvesni Uskoković ga je odveo u zgradu “Borovo Komerca” i od tada više nije viđen. I danas se vodi kao nestalo lice.
Na listi nestalih lica od 1991. godine vodi se i penzioner, Vasilj Kavač, Ukrajinac po nacionalnosti. Imao je 71-u godinu, i živio je sa suprugom u porodičnoj kući u Vukovaru. Zbog povrede potražio je pomoć u vukovarskoj bolnici kada je prisilno nestao odatle. Vukovarska bolnica bila je posljednje mjesto i vječno počivalište mnogim Srbima, Ukrajincima, Jugoslovenima..Nestao je na području pod kontrolom ZNG a porodica strahuje da je odveden u neki od logora. Kome je stari dobronajmerni čovjek i zašto bio kriv? Vukovarska bolnica bila je posljednje prebivalište civila Stjepana Drozdeka, penzionera starog 61-u godinu, i Mihajla Radovića, starog 58 godina. Mihajlo je nestao na području pod kontrolom hrvatske vojske i dugo se vodio kao nestalo lice. Sahranjen je tek u toku maja 2009. na groblju u Vukovaru.
Prema izvještaju Komisije eksperata Savezne Republike Jugoslavije, 16. oktobra 1991. u Borovom Naselju je od strane hrvatskih paravojnih formacija zarobljen ranjenik Slavko Madžarević /28/ koji je mučen i zlostavljan nakon čega mu je odsječena glava. U djelu izvještaja pod nazivom "Namerno ubijanje i nehumano postupanje sa ranjenicima i bolesnicima" navodi se kako je u oktobaru 1991. veći broj ranjenih vojnika - pripadnika JNA izdahnuo zbog neblagovremenog pružanja neophodne medicinske pomoći od strane hrvatskih ljekara. Izvjesni Škorić, pripadnik JNA preminuo je na isti način.
Mediji su podsjetili i na slučaj Nedeljka Turukala koji je bio ranjen u predjelu noge i trbuha i koji je prema svjedočenjima, namerno pušten da iskrvari i umre na stolu jer nisu željeli da mu pruže pomoć. A
Tužna je i sudbina Bobana Gačića, starog 19 godina, koji je umro u toku operacije do koje je jedva došlo jer je uporno i svjesno odlagana u nedogled, navode mediji svjedočenja vukovarskih Srba ali i ljekara. Za vojnika Ivicu Nestorovića iz Zrenjanina, optužba kaže da hrvatski ljekari nisu željeli da ga puste u bolnicu iako je bio ozbiljno ranjen već je prepušten Zengama zbog čega je mladić toga dana preminuo, a njegovo tijelo je zapaljeno". Branko Stanković je takođe bio pacijent u bolnici a snimljen je i u emisiji HTV-a, za propagandne svrhe. Bio je lakši ranjenik, ranjen je u potkolenicu, ali je nakon toga ubijen od Zengi.
Jedna Srpkinja ranjena je u svom dvorištu od hrvatske zolje, a preminula je u vukovarskoj bolnici od povreda a porodica je izražavala sumnju da je neadekvatno liječena, tj. da joj nije ni pružena adekvatna pomoć, javili su tada.
Teška je priča i Vukovarke Veselinke Slepčević, koja je ostala bez sina i supruga. Sin je zbog povrede prevezen u vukovarsku bolnicu kao civil a posljednji kontakt ostvaren je 16. novembra 1991. godine od kada se vodi kao nestalo lice. Istog dana u večernjim satima, u Vukovaru, na području pod kontrolom hrvatskih snaga je ubijen i njen suprug Milivoj, star 82 godine. Od prevelike tuge preminula je 2009. godine.
Prisjećamo se i nastradalih civila Jovana Dedakovića /61/ koji se dugo vodio kao nestalo lice. Porodica je na sve načine pokušavala da pronađe neki trag i dostojanstveno ga sahrani. Posljednji podatak bio je da je oktobra 1991. prevezen u vukovarsku bolnicu zbog telesnih povreda i ranjavanja. Nažalost, pronađen je i identifikovan dve decenije kasnije. Sahranjen je kako dolikuje tek 16.05.2009. na groblju u Vukovaru.
Nedа Sladojević, penzionerka, živjela je sama u Vukovaru, na području pod kontrolom hrvatske vojske. Imala je 61 godinu kada je ubijena u oktobru 1991. godine. Vodila se kao nestalo lice a pronađena je preko puta bolnice u krugu zgrade Luke. Ekshumirana je 1996. i ponovo sahranjena na Novom groblju u Vukovaru. Identifikovana je 2009. na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Po nekim informacijama ubijena je kada je ekplozivna naprava nepoznatog kalibra bačena u podrum gdje se skrivala.
OKTOBARSKE LIKVIDACIJE NEVINIH
Tokom oktobra 1991. godine grad Vukovar je bio sa svih strana zatvoren a srpski narod masovno mučen i ubijen, na granici istrebljenja. I to od svojih komšija sa kojima su do juče mirno i skupa živjeli. Ubistva, koja su se najčešće dešavala pod okriljem noći, vršena su na bestijalan i svirep način. Vladala je medijska blokada i o tim zločinima moglo se čuti tek nakon oslobođenja 18. novembra 1991. i to od strane preživjelih Srba, civila.
"Najteže je bilo noću, tada bi Zenge kretale u svoje krvave pohode. Sezona lova na Srbe bila je otvorena. Upadali bi u srpske kuće, pa kao po istom obrascu - tukli, silovali, likvidirali, opljačkali...masa Srba je tako stradala, pa i dosta Hrvata je izginulo od hrvatske ruke, od ekstremnih HDZ-ovaca, i pljačkaša koji su sebe nazivali crnokošuljašima" - tako je Jovo Đerić opisao život u Vukovaru u jesen 1991. dok je ovaj grad bio pod kontrolom hrvatskih snaga. Sloboda je stigla kasno, jer su tijela mnogih Srba nađena u pojedinačnim i masovnim grobnicama, neke je Dunav donio u Srbiju, a za mnogima se još uvijek traga. Da stvar bude još gora, hrvatski političari, vlast i razne organizacije idu toliko daleko da imena ubijenih srpskih civila često zloupotrebljavaju fasilfikujući njihovu smrt. To čine tako što njihova imena, bez znanja porodice, stavljaju na razne popise, spiskove, spomenike predstavljajući ih kao "hrvatske žrtve stradale od srpskog agresora" nanoseći tako dodatnu bol porodicama.
Osamdesetogodišnja Srpkinja Milka Dubajić iz Vukovara, koja je nakon oslobođenja bila u prihvatnom centru u Šidu ispričala je za Večernje Novosti: "Njima je bilo ubiti Srbina kao komarca. Čim vide nekog otvara se paljba od više ustaša koje na taj način iskaljuju svoj bes i odanost vrhovništvu. Mogli smo to samo da gledamo i čekamo kada ćemo mi doći na red. O nekakvoj pomoći ili sahranjivanju nesretnog čoveka nije moglo biti ni govora, jer odmah ode tvoja glava. Pune su nam bašte leševa u raspadanju.
Baka Mara je kazala da je najteže bilo biti Srbin u Vukovaru. - Znali su baciti bombu u podrum gdje su se krili i živjeli Srbi. Baš njih briga što je tu bilo i hrvatskih civila, Rusina, Mađara..masa naroda je tako stradala, a danas ih vode kao hrvatske žrtve. Znali su zoljom i tromblonom gađati u srpske kuće i stanove, onda kažu posle da je to granata pala a svi znaju da su Zenge to učinili, tako su stradali Srbi isto.
U nastavku dajemo primjere stradanja srpskih civila tokom oktobra u Vukovaru:
Dana 11. oktobra 1991. hrvatski vojnici, pripadnici Zbora Narodne Garde upali su u porodičnu kuću srpske porodice Marčeta u Borovom Naselju. Penzioner Golub Marčeta, njegova supruga Milica Marčeta (64) i njena majka Anđa Akik (87) zlostavljani su i ubijeni su tog dana samo zato što su bili Srbi i pravoslavci. Nije im dozvoljeno da svoje penzionerske dane provedu u miru, šetnjama pokraj Dunava i Vuke, u kafi i druženju sa prijateljima, u igri sa unucima...Ovi nedužni ljudi odlučili su da ostanu u svom gradu i uprkos opasnosti koja im je prijetila. Vjerovali su da im niko neće nauditi jer su čitav život proveli u ovom gradu, poznavali su dosta ljudi i nikada se nikome nisu zamjerili. O tragičnoj sudbini članova svoje porodice govorio je i Saša Marčeta iz Pačetina.
- Tokom rata 1991. godine ubijen je moj deda Golub Marčeta, njegova žena Milica i njegova tašta Anđa Akik. Jedanaestog oktobra 1991. godine, negde oko šest časova uveče, u dvorište moga dede došlo je pet pripadnika ZNG-a. Kada su ga našli ispitivali su ga i nakon toga svirepo premlatili i svo troje ubili. Dedu su zamotali u tepih i zajedno sa ostalo dvoje bacili u podrum u kom su se oni i skrivali. Kuću su zapalili, a sutradan ili prekosutradan su ponovo došli stavili ih u najlonske vreće i uz njih stavili i njihove lične karte i preneli ih u masovnu grobnicu na stadionu "Sloge" u Vukovaru. Pronađeni su nakon pada Vukovara i odnešeni na Komunalac gde je obdukciju izvršio dr Zoran Stanković. Tada smo i mi bili na prepoznavanju. Nakon toga smo ih sahranili u Vukovaru, a devedeset druge ili treće, ne sećam se, preneli smo ih u selo Borovo gde počivaju i danas, ispričao je Saša priču koju, kako je sam rekao nikada nije javno i pred toliko ljudi ispričao. - Obratio sam se jednom advokatu, poslao sam mu moju priču i on me nakon nekoliko dana nazvao i rekao da od toga nema ništa. Rekao je, dete moje nosi to kući i nemoj više nikada nikome da pokazuješ jer ćeš zbog toga imati silnih problema. To ne može da se dobije, izgubićete sud i platićete silne trošove. S obzirom da sam znao kako su prošli ljudi koji su pre mene pokušali da tuže državu odustao sam jer novca da teram pravdu do kraja nemam. Hrvati su dobili makar nekakvu i materijalnu i ljudsku satisfakciju, a mi ništa. Šta više, ovo pričam prvi put nakon dvadeset i četiri godine i nisam siguran da me sutra na ulici neće neko zaustaviti i šikanirati, zvati telefonom i pretiti. Ni dan danas se zbog svega ne osećam sigurnim. Takođe, ne verujem ni da će za te zločine ikada iko odgovarati, razočarano je konstatovao Saša.
Gotovo identičnu sudbinu poput porodice Marčeta i Akik, doživjeli su i supružnici Milka i Mirko Oreščanin, Srbi civili, penzioneri koji su bili u poznim godinama. Milka je rođena 08.02.1911. u Vukovaru gdje je i živjela zajedno sa suprugom Mirkom (rođ. 13.02.1913.) u Ulici Otokara Keršovanija br. 59. Hrvatski vojnici - pripadnici Vojne policije Zbora Narodne Garde upali su u sklonište u naselju Olajnica i nakon svirepog mučenja lišili života Milku i Mirka Oreščanina. Nisu se zlikovci sažalili ni na njihove godine, ni na to što su ovi nedužni penzioneri bili teško pokretni i narušenog zdravlja. Ubili su ih hicima iz vatrenog oružja samo zato što su bili Srbi i Pravoslavci. Milka je u trenutku ubistva imala 80, a Mirko 78 godina. Prema riječima rođaka preživjelih, Milka je zatražila malo "hleba umjesto kruha" zbog čega su ekstremisti počeli da galame i ubili su nedužne ljude.
Prema izvještaju stručne komisije polovinom oktobra 1991. pripadnici ZNG su uhapsili deset srpskih civila koji su odvedeni u Vukovar i nakon mučenja ubijeni. Ova akcija izvedena je u sklopu privođenja civilnih lica iz skloništa , kuća i stanova za potrebe nasilne mobilizacije. Među identifikovanim žrtvama su civili Čedo Jović, Nikola Vojvodić, Milan Silađin i osoba sa prezimenom Pantić. Kako se kao jedina žrtva na srpskoj strani koja je stradala u Vukovaru navodi civil Jovan Pantić /56/, pretpostavlja se da se radi o ovoj osobi.
Ljubomir Nikolić /47/ je kao civil ubijen od pripadnika hrvatske vojske 2. oktobra 1991. u Borovu Naselju pa bačen u Dunav. Prema podacima patologa, na leđima je imao dve ulazne prostrelne rane, dok su na vratu i desnoj strani grudnog koša uočene izlazne rane. Konstatovani su i prelomi rebara nastali kao posljedica mučenja.
U istom periodu tokom akcije "čišćenja" grada od Srba, na svirep i okrutan način likvidiran je penzioner Branko Sučević /62/ inače invalid bez noge koji se kretao pomoću proteze. Bio je ugledan građanin Vukovara, poštovan od svih. Takođe je bio vlasnik dva ugostiteljska objekta: „Grmeč“ i „Migros“ u Vukovaru, koji su minirani u jesen 1991. godine od strane pripadnika ZNG. Njega je okrutno nakon mučenja 7. oktobra 1991. ubio pripadnik Zbora Narodne Garde.
Krajem oktobra 1991. nakon mučenja, pripadnici ZNG, likvidirali su i srpskog civila Vojislava Đekića /44/.
Civil Predrag Ćirić /40/ je bio zaposlen kao šef unutrašnjeg transporta "Borovo-Semperita", živio je sa suprugom Mandicom, inače Hrvaticom i dvoje djece u Borovu Naselju. Hrvatski vojnici su često upadali u njihov stan i vršili pretrese. 30. oktobra 1991. uveče, pripadnici hrvatske vojske odveli su Predraga Ćirića na očigled supruge i dece. U privatnom zatvoru picerije "Abazija" na Trpinjskoj cesti u Borovu Naselju, Predraga su surovo tukli, lomili prste, prijetili, tražili da prizna da je vođa vukovarskog SDS i da je na radiju emitovao četničke pjesme. Rezali su ga nožem, lomili kosti, gasili cigarete po tijelu. Ubijen je 2.11.1991. a identifikovan je 2017. godine.
Posebno je tragična sudbina novinara "Večernjih Novosti", Milana Žegarca /44/ koji je ubijen 07.10.1991. na Trpinjskoj cesti snajperskim hicem ispaljenim sa položaja hrvatske vojske. Njegovo tijelo, dan posle ubistva, uspio je da izvuče vojnik na redovnom odsluženju roka u JNA Zoran Milanović. Žegarac je pogođen jednim metkom u vrat usled čega je preminuo. Pojedini hrvatski portali pokušali su da opravdaju svoj zločin govoreći kako se Žegarac nalazio u zoni borbenih dejstava.
Goran Đuranec, mladić od 22 godine, živio je sa porodicom u Borovu Naselju, bio je član Aerokluba Borovo. Dana 30. oktobra 1991. iz porodične kuće nasilno ga odvodi hrvatska vojna policija u pravcu Vukovara. Među policajcima su prepoznati. Prema podacima iz knjige "Vaš lik, naš put" Goran je posljednji put viđen kod Picerije “Tri ruže”. Ubijen je i dugo se vodio kao nestalo lice..
Darinka Grujić /49/ Aktivista Crvenog krsta, prije rata radila je u Borovu kao referent u službi Planiranja. U drugoj polovini oktobra 1991. godine, Darinka Grujić je bila smjenjena sa mjesta predsednika CK Borova naselja, zbog svoje srpske nacionalnosti. Na dan 25. oktobra 1991. godine je uhapšena od strane hrvatske vojske i policije nakon čega je odvedena u sklonište Borovo komerca. Tu je dobila krevet i zabranjeno joj je bilo da govori sa bilo kim. Noću su je vodili na saslušanja gdje je zlostavljana. Po naređenju komandanta ZNG za Trpinjsku cestu u Borovu naselju, ona je razdvojena i odvedena, likvidirana. Njeni posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni.
Civil Milorad Đukić imao je samo 55 godina kadje izveden iz svoje porodične kuće u Borovu Naselju od strane pripadnika hrvatske vojske. Bio je zatvoren sa još dva lica i neprestano mučen, prebijan i zlostavljan a 13.10.1991. je likvidiran.
U Sotinu je tih oktobarskih dana ubijen i penzioner Joco Ivković /67/ a ubijeni su i Dušan Ciganović /45/, Vladimir Rakin /28/ kao i starica Boja Perić /71/ koju su pripadnici hrvatskih oružanih snaga ubili u njenoj porodičnoj kući. Na evidenciji nestalih i stariji bračni par Orlović..
Predrag Rakić /24/ je bio zaposlen u “Vutekstu” a živeo je sa roditeljima u Vukovaru. Za vreme “Vukovarske bitke” skrivao se sa roditeljima i komšijama u skloništu stambene zgrade na Slaviji. Zajedno sa još nekoliko Srba, prisilno je odveden u prepodnevnim časovima 1. oktobra 1991. godine od strane hrvatskih vojnika, pripadnika ZNG-a. Navodno je odveden u zgradu gimnazije te nakon mučenja likividiran. Tada mu se gubi svaki trag. Identifikovan u Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskog fakulteta u Zagrebu 2019. godine.
Dana 17. oktobra 1991. u Vukovaru na području pod kontrolom hrvatskih snaga smrtno su stradali civil Jovan Đorđević i njegove komšije bračni par Jelica (86) i Ilija Vorkapić (93). Izvesno vrijeme su vođeni kao nestala lica od 14. septembra 1991. i porodica je tragala za njima kada je utvrđeno da su ubijeni. Imovina i prebivalište ovo troje civila bili su potpuno opljačkani i devastirani.
Veritas podsjeća da je 12. oktobra 1991. "U dopisništvu “Večernjih novosti” koje se nalazilo u prizemlju jedne višespratnice na samoj obali Vuke usred Vukovara, ubijen Čehajić Jusuf – Čeha (1942), stalni dopisnik “Večernjih Novosti” iz Boegrada. Do danas se ne zna ko ga je ubio."
Među žrtvama koje su stradale u ratnom Vukovaru tih oktobarskih dana 1991. vode se i Drago Grujić (ubijen tokom "čišćenja" Dalmatinske ulice), Ana Brkić, Šandor Ereti, Jovo Dragosavac, Duško Knežević, Vojin Smiljanić, Čedo Latinović, Ljubomir Nikolić, Petar Uglješić, Jovan Vučetić, Mile Radić, Irena Segedi, Nenad Tintor, Žarko Tintor, Petar Zorić, Jovan Vukmanović, Mirko Subašić (67), Ilija Vojinović (64) i drugi.
Bilo bi ljudski kada bi se na tom mjestu u dvorištu bolnice postavilo i spomen obilježje na sve ubijene srpske civile i ranjenike, zarobljenike.
Коментари
Постави коментар