GODIŠNJICA SVIREPOG NAPADA NA MIRKOVCE - TEŽAK ZLOČIN NAD SRPSKIM CIVILIMA BEZ KAZNE!

Stanovnici Mirkovaca i čitavog slavonskog područja nikada neće zaboraviti strašni 22. jul 1991. kada je izvršen napad i masovni zločin u ovom selu gdje hrvatski napadači nisu štedeli ni žene, ni starije osobe. 

Za Mirkovce se često kaže da su jedno od najtužnijih sela u Istočnoj Slavoniji a upravo zbog tragične sudbine koju je ovo mjesto doživjelo tokom velikohrvatske agresije. Selo je već u ljeto 1991. napadnuto od strane različitih vojnih i paravojnih hrvatskih formacija, prilikom čega je ubijen i ranjen veliki broj mještana. Stanovništvo je svo vrijeme trajanja rata bilo izloženo zastrašivanju i nasilju, mnogi civili su maltretirani i zlostavljani. 

Prema riječima samih mještana svako je tog proljeća i ljeta 1991. mogao ući u selo, mučiti, pljačkati, zaklati a da za to ne odgovara. Strah i neizvjesnost bili su svakodnevno prisutni!

Prema popisu iz 1991. u Mirkovcima je živelo 3 233 stanovnika, od čega 2 375 Srba i 177 Jugoslovena. Nakon teških zlodjela i etničkog čišćenja koje su sprovele hrvatske snage u periodu od 1991 do 1995. ovo većinsko srpsko selo je doživjelo pravu demografsku promenu. Prema popisu iz 2011. u Mirkovcima je živelo 1718 Srba odnosno 4,87 odsto ukupnog stanovništva.

Tokom rata u Mirkovcima je ubijeno 40 mještana srpske nacionalnosti. Мeđu žrtvama su uglavnom civili - žene, stari i nemoćni, ljudi koji nisu imali nikakve veze sa oružjem ili ratnim sukobima. Bilo je svega šest, sedam vojno sposobnih mušakaraca koji su ubijeni kao žrtve ratnog zločina, protivno svim načelima Ženevske konvencije.

Mirnu svakodnevicu Mirkovaca znatno je poremetio surovi napad do zuba naoružanih hrvatskih ekstremista koji je zbio 22. jula 1991. godine. Nakon napada na Borovo Selo, srpsko mjesto nadomak Vukovara, i pokušaja da počine zločine nad srpskim civilima, hrvatski ekstremisti nisu mirovali već su krenuli u novi krvavi pohod.

U želji da slome Jugoslaviju, a samim tim i njene osnovne ideale poput tolerancije, suživota, bratstva, jedinstva, režim Franje Tuđmana započinje sa realizacijom stvaranja etnički čiste države u kojoj ne bi bilo mjesta za Srbe ni pripadnike drugih naroda. Život za Srbe postaje nesnošljiv i težak već u proljeće 1991. godine, kada započinju masovna zlostavljanja, maltretiranja, pritisci i uznemiravanja srpskog življa. Dešavaju se sumnjivi nestanci civila a sve je eskaliralo napadom 22. jula 1991. Do zuba naoružani Hrvati, koji su sebe nazivali crnokošuljašima, napali su pitomo mjesto naseljeno Srbima. Agresori, od kojih nijedan nije bio iz Mirkovaca, došli su iz raznih dijelova Hrvatske na tuđi kućni prag sa namjerom da ubijaju, siluju, muče, masakriraju...

U svirepom napadu ubijeno je i ranjeno 12 meštana Mirkovaca. Najstarija žrtva bio je Božo Svilar, star 82 godine. Preživeo je ovaj mudri, skromni čovjek i Prvi i Drugi svjetski rat a onda doživio da ga Hrvati ubiju na kućnom pragu tokom ovog posljednjeg. Nisu kukavice poštedjele ni život domaćice Stane Turde, stare 61 godinu koja je cijeli život provela vrijedno radeći za dobrobit svoje porodice. Tešku sudbinu doživio je i Dragoljub Građanski koji je mučen pa izmasakriran. Brojni tragovi tortura bili su vidljivi na njegovom tijelu. 

Pucnji i arlaukanja probudila su iz sna dio mještana, dok je druga polovina već poranila obavljajući uobičajene poljoprivredne poslove. Meci, eksplozije i dernjava unela su dodatni strah među preplašeno stanovništvo Mirkovaca koje u tom trenutku nije znalo šta ih je snašlo. Preživjeli mještani prepričavaju da su Hrvati urlali i uzvikivali "Za dom spremni", "Mirkovci  će vam biti novi Jasenovac", "Ovo je NDH, svi u Srbiju". Pucali su po kućama ne znajući čak ni koja je srpska, a koja hrvatska, mađarska, rusinska..

Taj 22. juli 1991. zauvijek će crnim slovima ostati upisan u istoriji srpskog naroda istočne Slavonije. Napad je izvršen iz više pravaca, a najžešći je bio iz sela Privlake. Napadi su izvršeni i sa vinkovačkog silosa i iz vinkovačke bolnice. Srpski civili su tog ljeta ubijani na spavanju, dok su radili u svojim kućama ili nakon zarobljavanja zbog čega je stanovništvo bilo prinuđeno da se samoorganizuje kako bi zaštitili vlastite živote i nejač koja je posebno bila ugrožena. 

Selo je čitav dan zasipano minama, na civile se pucalo iz snajpera sa zloglasnih silosa. Drugi napad usledio je oko 7:30 a najžešći oko 12h i 30 min. U selu se odvijao pravi pakao. Mesto je potpuno odsečeno od svih gradova, bez struje, bez vode, bez hrane i bez lekova. Meštani su bili prepušteni samima sebi. 

IZJAVE SVJEDOKA I ROĐAKA ŽRTAVA

Vidno potresena ćerka ubijene starice neprestano se pitala šta je kome bila kriva njena majka:  - Nisam mogla da odem na sahranu majci a sestru iz Jankovaca je morala da doprati vojska. Iako nemam više nikog u tom selu, ne bih želela da odem iz kuće. Želim da sa svojim susedima delim sudbinu. 

Druga mještanka Mirkovaca, Manda T. - starica od 74 godine, ispričala je da su hrvatski agresori željeli da je strijeljaju. Iako je Hrvatica po nacionalnosti, mana joj je bila to što joj je kćer udata za Srbina a što su joj obe snaje Srpkinje. Njih jednaestorica je provalilo ogradu njene kuće i nasilno upalo u dvorište:

- Kada su Mirkovci napadnuti niko od meštana nije pošteđen! Ja sam od jednog metka ranjena u glavu, dok je kuća u potpunosti uništena, prozori polupani od rafala, stoka pobijena...sve su nas tog jutra doslovno zatekli na spavanju a kada su provalili u dvorište samo su povikali - izlazi. Prvo sam pomislila da su to ovi naši što čuvaju selo a onda sam shvatila koliko je sati. To je sila nemoguća. Počeli su pucati u prozoru, potom se popeli na tavan a onda vidjeli cigare i pitali me gde skrivam četnike. Ja četnike nisam videla od posle rata, ni danas ne znam ko su četnici. Iako sam pre mesec dana izašla iz bolnice gde sam operisana, udarili su me dva puta kundakom u levu i desnu plećku, da bi jedan debeli među njima naredio da me postave uza zid i streljaju. Dok sam bespomoćno stajala čekajući da zapucaju oglasio se jedan mladi među njima i rekao ne dirajte staricu. Na svu sreću tada su zapucali naši sa barikada i gardisti su pobegli glavom bez obzira. Nije mi pomoglo ni to što sam Hrvatica ni što mi na tremu visi križ sa Isusom Kristom, čak su i na njega pucali. Ono jednostavno ni ne pitaju ko je ko nit što je po nacionalnosti. Do temelja su uništili i tri kuće komšija Hrvata. Najteže mi je ipak bilo kada sam videla da mi je prvi komšija zaklan. Svi smo ga zvali Šorki a jadan nikada nikome nijednu ružnu reč nije rekao. Ubijen je na pravdi boga. 

Tuđmana mi moralo biti sram i onoga Boga na nebu i ljudi na zemlji zbog ubijanja nevinog naroda i spaljivanja naših sirotinjskih kuća... - rekla je sa tugom u očima Manda nadajući se da će se opet vratiti u svoj zavičaj. 

Svoj sud o dešavanjima u Mirkovcima dao je i Dr Nikola Deklava, lekar zemunske Gradske bolnice : "Kada smo prošle noći ušli u Mirkovce, bili smo svedoci jedne prave ratne pustoši. Popaljene i razrušene kuće su  slika koja najrečitije govori o noći koja je umesto tamom bila prekrivrena vatrom ratnog pakla. Zatekli smo sedam, osam ranjenika od kojih je pet imalo teže povrede. Dvojica su u kritičnom stanju od povreda zadobijenih snajperom, kod jednog se radi o povredi grudnog koša, drugi je ranjen u nadkolenicu..

Koliko su srpski vojnici poštovali pravila ratovanja svjedoči i to da su zbrinuli i odveli u Šid i dvojicu ranjenika, pripadnika hrvatske garde,  Ivica Drugaz i Ivan Mehavšah, kojima je odmah pružena sva medicinska pomoć. Oni su se pravdali da nisu znali gdje idu već da su samo dobili naređenje sa vrha da moraju napasti selo i srpsko stanovništvo, civile.

MIRKOVCI - ZLOČIN BEZ KAZNE

Nakon krvavog pira u Mirkovcima, nastavljena su zlodela nad Srbima na području opštine Vinkovci. Četiri dana kasnije likvidiran je Milan Macura. Dana 6. avgusta 1991. nakon zlostavljanja je ubijen i Cvetko Šivčić a u svojoj porodičnoj kući su nakon zlostavljanja masakrirani supružnici Marija (57) i Pajo Šašić (61). 

Miniraju se lokali, društveni objekti, a dešavaju se i prva ubistva. Likvidacije Srba postaju sve učestalija a takva sudbina nije zaobišla ni mještane Mirkovaca. Tokom proleća i leta 1991. godine, ekstremni Hrvati redovno su upadali u kuće Srba, vršili pretrese, maltretirali i zlostavljali stanovništvo. Torture nisu bili pošteđeni čak ni lokalni Hrvati koji su bili u mješovitim brakovima ili su označeni kao "jugoslovenski orijentisani". 

U  ranu jesen 1991. Mirkovci su bili danonoćno izloženi granatiranju i snajperskoj vatri sa položaja hrvatske vojske, kako iz samog grada Vinkovaca tako i iz okolnih hrvatskih sela, inače zloglasnih vojnih uporišta. U tim napadima su često ranjavani i ubijani civili - žene, starci i djeca. Jedan od najtužnijih perioda svakako jeste septembar 1991. kada je veliki broj Srba vinkovačke opštine ubijen ili odveden u nepoznato.  Najmlađa žrtva bila je 15-ogodišnja Branislava Golubovac, učenica osnovne škole dok je najstarija žrtva imala 85 godina. 

Tokom građanskog rata u Hrvatskoj (1991-1995), pripadnici paravojnih hrvatskih formacija su počinili veliki broj ratnih zločina nad srpskim civilnim stanovništvom na području opštine Vinkovci. Mnoga sela su popaljena i etnički očišćena od Srba. Među srpskih žrtvama opštine Vinkovci je 137-oro civila i žrtava ratnog zločina, od čega su 33 žene a ubijeno je i sedmoro djece i maloljetnika. Blizu trećine (32%) ubijenih čine lica starija od 60 godina, od kojih su mnogi bili nepokretni i bolesni. Najmlađa registrovana žrtva je imala tri, a najstarija 90 godina.