Povodom smrti velikog srpskog generala i slavnog vojskovođe Ratka Mladića, u njegovom rodnom Kalinoviku, građani su se organizovali i na dostojanstven način, paljenjem svijeća i svečanim govorima, odali poštu svome nezaboravljenom sugrađaninu.
Ono što malo ljudi zna jeste to da su muslimani tokom posljednjeg rata počinili teške zločine nad srpskim civilima u opštini Kalinovik. Naime, rodno mjesto slavnog generala Ratka Mladića, stradalo je prvobitno tokom Drugog svjetskog rata (1941-1945) kada su muslimanski fašisti masovno ubijali i bacali u jame srpske civile. Pet decenija kasnije, u proljeće 1992. muslimanska agresorska vojska je počinila teške zločine nad ženama, djecom i starijom populacijom srpske nacionalnosti. Vršena su silovanja, mučenja, masakriranja srpske nejači a ritualna mučenja koje su primenjivali ekstremisti Alije Izetbegovića i danas lede krv u žilama. Dok je slavni general hrabro ratovao na bojnom polju, boreći se "prsa u prsa", muslimanske kukavice su upadale u srpska sela na području opštine Kalinovik i zvjerski se iživljavali nad nemoćnima.
U centru grada Kalinovika podignut je spomenik za više od 600 Srba, medju kojima je bilo žena, starih i nepokretnih lica, čak i djece.
Muslimanski agresor je sa zlodjelima i napadima na Srbe započeo još u maju 1992. godine. Čitavo ljeto je bilo obilježeno masakrima, a počinioci su bili uglavnom muslimani iz komšijskih sela. Zatirane su kompletne porodice a privatne muslimanske kuće su služile kao logori i mučilišta.
Na veliki pravoslavni praznik Svetog Iliju 2. avgusta 1992. naoružani muslimanski vojnici izvršili su pravi pokolj tokom napada na severozapadni dio opštine Kalinovik. Tada se na meti agresora našla mjesna zajednica Varoš, te srpska sela i zaseoci koji njoj pripadaju: Osija, Ruđice, Dragomilići, Unukovići, Kolakovići, Varizi.. nisu štedjeli baš nikoga.
Iako tu nije bilo ni vojske, niti bilo kakvih vojnih objekta, muslimani su započeli krvavi pir u ranim jutarnjim časovima. Najbrojnije žrtve bili su članovi srpske porodice Drašković. Napad je započeo u zoru 4:45 dok je dio stanovništva uveliko spavao. Palili su kuće i štale a onda masakrirali nepokretne, slijepe, slabovide, bolesne…
"NEPOKRETNOG DJEDA SU ZAPALILI, MAJKU IZREŠETALI A OCA MUČILI I UBILI U LOGORU"
Srpkinja Mila Drašković jedna je od rijetkih koja je imala tu sreću da preživi krvavi pir komšija muslimana. Tada su joj ubijeni nepokretni djed Vlado, star 90 godina, i majka Vidosava dok je otac zvjerski mučen i sakaćen pa ubijen u muslimanskom logoru u Sarajevu.
“Kada sam počela da otključavam vrata kuće u kojoj se nalazio moj djed Vlado Drašković /90/ koji je bio nepokretan, počela je pucnjava. Meci su padali oko mene i po krovu i tada sam primjetila da je počeo napad na selo. Djed mi je govorio da bježim jer smo vidjeli da gore štale po selu. U momentu kad sam izlazila iz kuće došla je moja majka i zajedno smo istrčale iz kuće, pošto je djed bio nepokretan nismo uspjele da ga povedemo sa sobom a on je stalno govorio da bježimo. Krenuli smo prema Dobrom Polju i tada se pucalo sa svih strana, majka Vidosava /60/ je smrtno pogođena u glavu. Dok sam pokušavala da joj pomognem čula se galama “ajmo goniti ovu, ona je mlada” i pobjegla sam u kuću Marinka Draškovića”.
Milin brat Radmilo, ispričao je da je ogorčen što niko nije odgovarao za smrt njegove majke i nepokretnog djeda na Osijama, kao i oca koji je ubijen u Sarajevu takođe od muslimanske vojske.
“Deda je imao 89 godina, izgorio je u kući, majku su ubili kod groblja, a oca su u Sarajevu odveli Jukini borci i ubijen je na teškim mukama ni kriv ni dužan. Niko za ovo nije odgovarao. Za ubistvo moga oca i još 20-30 ljudi u Sarajevu, koliko ih je već bilo, odgovarao je čovjek koji je dobio 15 godina zatvora. Za ovo niko neće odgovarati, takva je politika danas i sa naše i sa njihove strane – rekao je Drašković novinarima.
Srbin Radoje Drašković ispričao je medijima da je na Ilindan 1992. godine u tom naletu muslimanskih snaga izgubio oca.
“Oni su bili veče prije u jednoj štali u selu, jer nisu smjeli da noće u kućama. Čuli su da je Trnovo palo i rano ujutro su krenuli da bježe, jer su htjeli da se domognu Kalinovika. Muslimani su napravili barikade i pobili ih. SIPA je uzimala izjavu od mene, ja sam dao iskaz onako kako je moja majka pričala, koja je uspjela da preživi iako joj je odjeća bila izrešetana od metaka” – rekao je Radoje.
DRAGO DŽILIT: "MAJKU I MALOLJETNU SESTRU SU ŽIVE ZAPALILI, OCA UBILI NAKON MUČENJA"
Drago Džilit ostao je bez kompletne porodice kada su ih 1992. na svirep način poubijali muslimanski vojnici. Najpre su Oca Milorada pripadnci muslimanske vojske zarobili na Rogoju još u julu 1992. a potom ga odveli na Godinjske Bare. Po riječima svjedoka, Milorad je danonoćno mučen glađu i prebijan po deset puta dnevno. Šta sve nisu radili nedužnom čovijeku i na kakve ga sve načine nisu mučili i zlostavljali..ubijen je 31. jula nakon velikih patnji. A onda su 20. septembra 1992. pripadnici muslimanske vojske na svirep i okrutan način poubijali 42-oje Srba koji su se civilnim kamionom vraćali iz Kalinovika, a sa njima je bilo i više izbjeglica iz Trnova. Muslimanskim vojnicima nije bilo dovoljno što su ih prognali, kuće i sela popalili, a svu imovinu opljačkali već su im napravili zasjedu. U dobro organizovanom napadu otvorili su vatru na vozilo, kamion prepun civila pucajući zoljama, osama i automatskim oružjem po ženama, djeci i starcima. Vrisci žena i dece koji su živi zapaljeni i pobijeni ostaju nam večno u amanet kao opomena da nam se zlo više ne ponovi. Tada su Dragu ubijene majka Jovanka i maloljetna sestra Dragana Džilit od 17 godina. ajmlađa žrtva bio je šesnaestogodišnji Slobodan Mastilo iz Miljevine, a svirepo je ubijen i njegov brat Dušan Mastilo /19/.
- Ja sam Drago Džilit, živim u Foči, ovdje sam izbjegao 1992. u ratu sam izgubio tri člana porodice. Ostao sam samo ja živ. Izgubio sam sestru Draganu, sedamnaest godina, i majku Jovanku, od 56 godina i oca Milorada - 52 godine..majka i sestra su pošle kod mene u Foču. Ovde su naišle na zasjedu i ubijene.-Putovali su iz Kalinovika prema Foči, gdje sam bio smješten. Pošli su kod mene, ali su naišli na zasjedu i niko nije preživio. Otac mi je ubijen na Rogoju iste godine, zarobljen je i mučen. Podlegao je povredama, mučili su ga u jednoj garaži u Godinjskim Barama. Niko još nije odgovarao za ovo, žalosno i tužno. Kuća mi je u Trnovu uništena..išao sam i na suđenje u Sarajevo, davao izjave ali niko nikad nije odgovarao. Sve troje sam ih sahranio u Trnovu, ni ja zdravstveno nisam dobro - ispričao je pre koju godinu Drago Džilit, za medije.
"CIVILE I DJECU SU ŽIVE ZAPALILI"
Među prvim na lice mjesta sa sanitetom stigao je ljekar Ilija Golijanin koji se prisjetio užasnih prizora -Detonacija je bila strašna, oblak dima vidio se i iz Miljevine. Sa vozačem sam prvi došao i zbog velikih detonacija nismo odmah mogli da priđemo. Sačekali smo neko vrijeme i prišli kampionu iza kojeg su na velikoj gomili bila tijela. Nismo tačno znali ni koliko je bilo ljudi na kampionu, ali smo poslije vidjeli sve razmjere tragedije koja nas je zadesila. Bilo je strašno, tad su poginula i dva brata Mastilo, jedan sa 16, a drugi sa 17 godina. Bilo je žena iz Trnova i Miljevine- prijeti se Golijanin.
- Ovdje su mi ubijeni roditelji Ratomir i Savka Golijanin, majčina sestra Cvija Obućina i njen sin Slavko. Izbjegli su iz za Kalinovik i pošli su kod moje sestre u Miljevinu- rekao je svojevremeno Tihomir Golijanin iz Trnova.
MASAKR NAD DJECOM - NAPAD NA OSNOVNU ŠKOLU
Tokom granatiranja centra Kalinovika muslimanska vojska je ubila i ranila 48 srpskih i muslimanskih civila, među kojima je bilo žena i djece. Razorni projektili padali su po dječijim igralištima, stambenim zgradama, porodičnim kućama i civilnim objektima. Drugačije i nije moglo biti jer vojnih objekata u gradu nije ni bilo.
Najveći zločin, tačnije monstruozni teroristički čin počinjen je 3. juna 1995. kada su muslimanske snage pod komandom Ramiza Drekovića bombardovale školu i civilne objekte u centru Kalinovika i počinile težak masakr. Djevojčica Stanislava Koprivica, talentovano i mirno dijete, ubijeno je na svirep način u 15-oj godini života, dok je više djece tada ranjeno.
Umjesto maturske slike u izlogu, Stanislava je dobila smrtovnicu...a toliko se radovala maturi...
Posljednji put kćerku Stanislavu majka Milka vidjela je 3. juna 1995. ujutro. Ispratila ju je u školu sa drugom djecom, otišla je po svjedočanstvo, a vratili su je u drvenom sanduku
Posljednji put kćerku Stanislavu majka Milka vidjela je 3. juna 1995. ujutro. Ispratila ju je u školu sa drugom djecom, otišla je po svjedočanstvo, a vratili su je u drvenom sanduku
"Obavijest je meni došla, padaju granate, školska djeca stradala, poginulo je dijete, druga djeca se vratila, mog djeteta nema, mene zovu i kažu da je Stanislava poginula. poslali smo je po svedočanstvo a vratili su nam je u drvenom sanduku", rekla je Milka Koprivica, majka ubijene Stanislave Koprivice.
"Veselili smo se maloj maturi, radovali životu iako je bio rat, a onda se čuo zvuk granate, eksplozija. Sljedeće čega se sjećam jeste da je Stanislava ležala preko mene mrtva", prisjetila se tog junskog dana Dušanka Aškraba, tada djevojčica koja je danas 80-odstotni invalid. Aškraba navodi da su joj bili polomljeni ruke i rebra, te da je imala povredu kičme i skoro svih organa, dodajući da joj je pomoć pružalo 13 hirurga i da je primila 10 jedinica krvi.
"Posljedice i danas osjećam. Ostali su geleri u plućima i pored kičme koji se nikada neće moći izvaditi, a zdravlje mi se sa godinama i dalje narušava", rekla je Aškraba."Nažalost, nismo se ni nadali boljem. Nekako za nas Srbe ovo vrijeme ne ide u prilog. Za sve smo mi krivi, pa ne znam ko je onda nas ubijao i ko treba da odgovara za ovo dijete koje je poginulo. Ono je imalo samo 15 godina i trebalo je da živi. Ne znam kome smo i zašto mi bili krivi da tako stradamo?", upitala je Aškraba.
"Posljedice i danas osjećam. Ostali su geleri u plućima i pored kičme koji se nikada neće moći izvaditi, a zdravlje mi se sa godinama i dalje narušava", rekla je Aškraba."Nažalost, nismo se ni nadali boljem. Nekako za nas Srbe ovo vrijeme ne ide u prilog. Za sve smo mi krivi, pa ne znam ko je onda nas ubijao i ko treba da odgovara za ovo dijete koje je poginulo. Ono je imalo samo 15 godina i trebalo je da živi. Ne znam kome smo i zašto mi bili krivi da tako stradamo?", upitala je Aškraba.
Monstrum jednako bolestan kao i same ubice, oslobodio je i uprkos brojnim neoborivim dokazima i izjavama svjedoka, onoga ko je odgovoran za teroristički čin...valjda zato što su žrtve bila srpska djeca a počinioci Muslimani.
Ni Mitru Sladoju, bivšem direktoru osonovne škole, nije jasno kako su djeca i civilni ciljevi u naseljenom mjestu mogli da budu vojni ciljevi, a bili su za takozvanu Armiju BiH.
"Tog dana je od posljedica granatiranja na licu mjesta smrtno stradala Stanislava Koprivica, a renjeni Jelena Bozalo, Mlađenka Tepavčević, Dušanka Nišić, Davor Marković i Igor Kozomara. Ranjenu djecu, koji su bili moji učenici, vidio sam krvave, izbezumljene, poderane odjeće u Domu zdravlja, dok Stanislavino tijelo nisam vidio", rekao je Sladoje.
Prva granata je pala na oko 200 metara od škole na jedan stambeni objekat i tu nije bilo žrtava. Učenike smo izveli u hodnik u prizemlju škole koji je bio suprotno od pravca granatiranja iz Bjelimića, gdje smo ponekad izvodili i nastavu. Kada smo procijenili da se smirilo, odlučili smo da djecu u grupama pošaljemo kući", svjedočio je Sladoje. On je naveo da su se neki učenici sastali ispred prodavnice u stambenoj zgradi i da su se neki sakrili u haustor kada su čuli ispaljenje granate iz Bjelimića koje se, kaže, moglo čuti u Kalinoviku.
"Druga grupa učenika krenula je desno od prodavnice i tada se čula strašna eksplozija. Ja sam istrčao iz škole i na mjestu događaja zatekao ranjenu Jelenu Bozalo koju sam sa njenim ocem odnio u Dom zdravlja. Tu su već bili prebačeni ostali ranjeni učenici i tu sam saznao da je Stanislava, koja je bila učenik generacije, podlegla na licu mjesta. Ubrzo je u blizini Doma zdravlja pala i treća granata", ispričao je Sladoje.
Osim ovog stradanja učenika, svjedok je rekao da je u Školskom letopisu, dokumentu u kojem su se unosili svi važni događaji tokom godine, zabilježeno da je učenik sedmog razreda Miroslav Tošović, krajem maja 1995. ranjen na području Potoka, na putu prema selu Vlaholje gde je živio.
Sladoje je objasnio da je osnovnu školu u Kalinoviku 1995. pohađalo oko 300 učenika, te da je nastava često prekidana, naročito od aprila do juna zbog intenzivnog granatiranja iz šireg područja Bjelimića.
"Kada počne granatiranje, nastavnici i učenici su izlazili u hodnik u prizemlje koji je, za razliku od učionica koje su bile pune gelera, bile na suprotnoj strani od granatiranja. Za to vrijeme nijedan učenik nije stradao. Ja sam bio odgovoran za djecu i pratio sam dešavanja", naglasio je Sladoje.
"Druga grupa učenika krenula je desno od prodavnice i tada se čula strašna eksplozija. Ja sam istrčao iz škole i na mjestu događaja zatekao ranjenu Jelenu Bozalo koju sam sa njenim ocem odnio u Dom zdravlja. Tu su već bili prebačeni ostali ranjeni učenici i tu sam saznao da je Stanislava, koja je bila učenik generacije, podlegla na licu mjesta. Ubrzo je u blizini Doma zdravlja pala i treća granata", ispričao je Sladoje.
Osim ovog stradanja učenika, svjedok je rekao da je u Školskom letopisu, dokumentu u kojem su se unosili svi važni događaji tokom godine, zabilježeno da je učenik sedmog razreda Miroslav Tošović, krajem maja 1995. ranjen na području Potoka, na putu prema selu Vlaholje gde je živio.
Sladoje je objasnio da je osnovnu školu u Kalinoviku 1995. pohađalo oko 300 učenika, te da je nastava često prekidana, naročito od aprila do juna zbog intenzivnog granatiranja iz šireg područja Bjelimića.
"Kada počne granatiranje, nastavnici i učenici su izlazili u hodnik u prizemlje koji je, za razliku od učionica koje su bile pune gelera, bile na suprotnoj strani od granatiranja. Za to vrijeme nijedan učenik nije stradao. Ja sam bio odgovoran za djecu i pratio sam dešavanja", naglasio je Sladoje.
Smrtonosane granate, kao i sve prethodne, koje su tokom maja i juna 1995. sijale smrt u Kalinoviku, ispaljene su sa položaja 450. lake brigade tzv. Armije BiH u Bjelimićima, opština Konjic.
Коментари
Постави коментар