SREBRENICA: SRPSKE CIVILE MUČILI PA ZAPALILI U ZGRADI OSNOVNE ŠKOLE

Masakr u selu Podravanje (opština Srebrenica) predstavlja jedan od najstrašnijih i najmonstruoznijih zločina nad srpskim stanovništvom u Podrinju. Tog 24. septembra 1992. naoružane horde muslimanskih ekstremista pod komandom Nasera Orića izvršile su strahovit napad na ovo nebranjeno selo i pobile sve što se moglo pobiti. Masakrirano je 64-oro srpskih civila, žene su zlostavljane i silovane, a gotovo nijedna žrtva nije stradala samo od metka već su pre smrti bili podvrgnuti ritualnim metodama mučenja i sadističkog iživljavanja. Zapaljeni su i razoreni: seosko groblje, Osnovna škola, Dom kulture, kapela, prodavnica, brojni privredni, društveni i pomoćni objekti.

Zbog svireposti koju su iskazali srebrenički muslimani, oglasio se čak i Sinod Srpske pravoslavne crkve, a Njegova Svetost Patrijarh Pavle održao je pomen nevino stradalim mučenicima. Patrijarh je bio šokiran i vidno potresen scenama iz Podravanja koje je video te se i sam zapitao "U šta su se ljudi to pretvorili, gde su se zagubile one ljudske vrednosti ? Nijedna religija i vera ne dopušta i ne dozvoljava ovo zlo". 

SPALJIVANJE SRPSKIH CIVILA U ZGRADI OSNOVNE ŠKOLE

U srcu Podravanja, među kućama, njivama i brežuljcima zavičaja, postojala je škola u kojoj su generacije djece napravile svoje prve korake na putu znanja. Tu su se učila prva slova, ispisivala prva imena i otvarale prve stranice knjiga. Iz školskih klupa ponijele su se prve spoznaje o svijetu, ali i uspomene na djetinjstvo koje se cijelog života pamte.

Kroz njena vrata prolazili su naraštaji djece, a sa njima i učitelji koji su svojim znanjem, strpljenjem i riječima ostavljali trag u njihovim životima. U toj maloj seoskoj školi nije se samo učilo čitati i pisati. Tu se odrastalo, sticala su se prva prijateljstva, dijelile dječje radosti i sazrijevalo za život. Škola je bila mjesto koje je okupljalo selo i davalo mu poseban život.

Njene učionice nekada su bile ispunjene dječjim glasovima, škripom krede po tabli i tihim šuštanjem školskih svesaka. Danas od tog mjesta ostaje uspomena na vrijeme kada je škola bila jedan od najvažnijih stubova života Podravanja.

Srebrenički muslimani, koji su toliko puta bili primljeni u domove srpskih porodica, i tamo uvijek lijepo ugošćeni i posluženi, te 1992. godine, spalili su selo Podravanje a zgradu Osnovne škole pretvorili u veliko stratište srpskog naroda. U školi su zatvoreni ranjeni srpski civili, muškarci i žene, koji su tamo potom živi zapaljeni. 

U plamenu bezumlja nestajala je jedna obrazovna ustanova, u prah su pretvoreni njeni zidovi, učionice i tragovi svakodnevnog školskog života...Umjesto školskog, zvonila su te 1992. godine crkvena zvona. Tužne povorke ispratile su na vječni počinak srpske civile.  

Mirjana Šarac, Srpkinja rođena 1943. bila je među civilima koji su zapaljeni u zgradi škole. Nju su prethodno ranili muslimanski vojnici a kada je jedan komšija pokušao da joj pomogne oboje su zapaljeni u ustanovi. O strašnom zločinu svjedočila je i Milojka Bibić, rođ. Marinković koja je uspjela da preživi pokolj a u masakru je izgubila roditelje i dva brata. Ona je ispričala: "Dana 24. 09. 1992. godine oko 08,30 casova nalazila sam se u svojoj kući u selu Podravanje, zaseok Marinkovići, a sa mnom je bila i moja majka pokojna Dikosava, te se u jednom momentu oglasila samo jedna puška i odmah sam izašla iz kuće, te je tada došlo do opšte pucnjave, jer je selo cijelo bilo okruženo jakim muslimanskim snagama. Tada je došlo do opste pometnje među mještanima sela, a muslimani su se već bili mučki pripremili i došli ka selu da ubijaju. Moj brat Milovan pošao je ali je njega, s leđa iz puške, pogodio musliman tako da je metak prošao kroz pluća i kada sam prišla on je već bio mrtav, gdje sam vidjela da mu je lijeva strana odjeće komplet krvava, a iz otvorenih usta curi krv. Mi mještani smo se skupili i bili smo prinuđeni da se povlačimo prema školi, te sam se ja ponovo povratila da bih izvukla svoga brata. U međuvremenu je ubijen još neko od gradjana sela, te dok sam ja došla do njega vidjela sam da mi je tijelo mrtva brata izmasakrirano, glava razbijena tupim predmetom preko pola, ruke obije polomljene i istog smo donijeli skoli izmasakriranog. U međuvremenu su nam muslimani ubili još dva mještana sela koji su bili ispod grupe građana sa mnom, te su oba izmasakrirana. Kako je napad i dalje trajao tu mi je ranjen i drugi brat Rade i tetka Mirjana, te smo Mirjanu dovukli do škole, dok mi je brat Rade bio ranjen u obe noge, te je pak došao do škole. Napad na selo je trajao sve do 18,00 casova, te kako su im stigle jake snage pojačanja i počeli selo paliti sa svih strana, među nama je došlo do panike i mještani, kao i ja među njima, bježao je kuda je ko stigao da spase sebe. Tako su muslimani zapalili školu i u skoli je izgorjelo više starijih civila, koji su prethodno izmasakrirani. Kako smo bili prinudjeni mi sposobni i živi da se povlacimo, ostali su većina ranjenika koji nisu mogli sami da bježe. Tako su muslimani izmasakrirali sve leševe, odsjekli glavu svima, te lomili trupove, ruke i noge, te sjekli prste i druge dijelove tijela. Ja znam da su nas napale nekadasnje komšije iz sela Kutuzero, Bijelo Polje, Bučje, Đile, i dr. sela, a sigurna sam da ih je tu predvodio Orić Naser iz Srebrenice, nekadašnji radnik SUP-a iz SR Srbije, "Čakura" iz Đila, Hamed iz Kutuzera, Adem, bivsi načelnik SUP-a u Bratuncu, rodom iz Konjević Polja, koji je sam tada imao sa sobom grupu od 200 ljudi iz Konjević Polja. Ja sam prilikom napada muslimana na selo Podravanje izgubila oca Miloša, rođen 1935. godine, braću Milovana, rođen 1955. god. i brata Rada, rođen 1961. godine i majku Dikosavu, rođenu 1938. godine, strica Radovana, rođen 1935. godine, tetku Mirjanu Šarac, rođena 1943. godine, prvog rođaka Šarac Dušana, rođen 1964. godine, rođaka Šarac Mitra, rođen 1961. rođaka Petrović Milomira, rođen 1950. godine, tako da sam od preče rodbine ostala sama."

IZGRADITI SPOMEN-CENTAR 

Na mjestu zapaljene škole u Podravanju bilo bi poželjno otvoriti Spomen-centar koji bi trajno čuvao sjećanje na srpske žrtve i stravične događaje iz 1992. godine. Takav centar imao bi značaj za kulturu sjećanja, jer bi na jednom mjestu čuvao podatke o stradalim mještanima, istorijske činjenice, svjedočenja preživjelih i uspomenu na život sela prije ratnih dešavanja.

Posebnu pažnju trebalo bi posvetiti sudbinama žrtava koje su mučeničkom smrću okončale svoje živote. Spomen-centar bi imao za cilj da sačuva istorijsko pamćenje Podravanja i omogući budućim generacijama da upoznaju život, stradanje i sudbinu stanovništva ovog kraja.

ŠTA SE ZBILO U PODRAVANJU ?

Prema popisu iz 1991. u Podravanju je živelo 413 stanovnika i svi su bili srpske nacionalnosti. Mještani su oduvek, pa čak i u najtežim danima rata pomagali komšijama Bošnjacima iz susjednih sela, davali im namirnice, čuvali ih i branili, da bi zauzvrat dobili metak i tešku smrt !

Novinari i patolozi koji su pristigli odmah nakon pokolja svjedočili su da u selu nisu preživjele čak ni životinje. Zlikovci su tog hladnog, jesenjeg dana ubijali sve što su stigli: i žene, i starce, i bolesne i nemoćne pa čak i stoku i živinu. Gotovo nijedna žrtva nije ubijena metkom u glavu već su sve žrtve, nezavisno od pola i uzrasta, zvjerski mučene pa masakrirane hladnim oružjem (sekirama, mačetama, noževima) ili vatrenim oružjem. Mnoga tijela su obezglavljena, ljudima su sečene ruke, noge, šake, uši..vađene su im oči. Zabilježena su i silovanja i zlostavljanja žena...sve ovo dovoljno govori o monstruoznosti onih koji i danas slobodno šetaju Sarajevom, Federacijom a možda i Podrinjem. 

Zločin i masakr su osudili mnogi političari i predstavnici organizacija a slike masakriranih Srba ovog sela prenele su u svojim emisijama mnoge domaće i strane televizije. Jedna od predstavnica Crvenog Krsta iz zapadne Evrope, zamalo se nije onesvjestila kada je videla kakvi su zločini počinjeni u ovom mjestu. "To ne rade ni najkrvoločnije životinje" - govorila je ova žena istakavši da ništa slično nije videla ni u najprimitivnijim afričkim i južnoameričkim plemenima gde je radila. Upućen je apel svjetskim zvaničnicima i moćnicima da što pre zaustave teror srebreničkih muslimana. Nažalost, molba je uslišena tek u aprilu 1993. kada je ovo područje navodno demilitarizovano ali je do tog datuma još stotine civila pobijeno.   

Musliman iz Srebrenice, Nedžad K. ispričao je kako su se muslimanski vojnici iz tog sela vratili sa velikim brojem odjeće, i druge pokradene imovine, uključujući i tehniku ali da su se žalili kako nisu našli gotovo ništa od naoružanja, osim "četiri lovačke puške od kojih su ijbile neispravne." I ovo dovoljno svjedoči o tome da je Podravanje bilo nebranjeno mjesto, gdje nisu vođene nikakve borbe već je stanovništvo masakrirano u kućama ili tokom obavljanja poljoprivrednih radova. 

Penzioneri Vojin (70) i njegov brat Svetozar Jovanović (69) su najpre zarobljeni a potom streljani. Vojina su mučili i masakrirali na seoskom groblju koje su potom takođe demolirali i uništili. Vikali su : "Kolji to, šta će nam ta srpska paščad", uzviknuo je muslimanski vojnik. Vojinova ćerka Gina je pre nekoliko godina ispričala za medije svoja sećanja: "Otac je bio civil. Imao je 69 godina i ubijen je na kućnom pragu. Podlegao je mučenju. Strica, takođe civila, smo kasnije pronašli isječenog na komade. Žive su ih mučili i za to još niko nije odgovarao".

Bratunački profesor Miloš Mitrović, rodom iz ovog sela, ispričao je pre nekoliko godina za medije da mu je tog krvavog 24. septembra 1992. ubijena majka Ruža koja je imala 65 godina, stričevi Drago (68) i Mihajlo (61) je kasnije nađen bez glave.

- Zaklan mi je i stric Drago Mitrović (68) koji je preživio ustaško klanje u Drugom svjetskom ratu i živio bez moći govora sa traumama sve do ovog rata, kada su ga ponovo uhvatili i zaklali potomci onih koji su ga klali 1941. godine. To je jedinstven slučaj da jedan čovjek doživi dva klanja u dva rata za 67 godina života, priča Mitrović. Oni koji su preživeli svjedoče da mu je koljač rekao: "Preživio si '41, a sada sigurno nećeš" i odsekao mu glavu. To znači da ga je ubica lično poznavao.

Zločinci su uz povike "Allahu ekber", "tekbir" i "Koljite zene i djecu" išli od kuće do kuće i ubijali sve sto bi tamo zatekli. Muslimanske žene i maloljetnici su u Srebrenicu doneli veliki broj pokradene srpske odjeće, belu tehniku, razne predmete, stoku čak i traktore. Po oslobođenju Srebrenice u julu 1995. u gradu i muslimanskim stanovima i kućama je pronađeno mnogo pokradene srpske imovine (odjeće, obuće, nakita, predmeta) iz Podravanja. Neke stvari su pripadale i ubijenim srpskim ženama i starcima i sa njihovih tijela su skidane pa odnošene u Srebrenicu kao "trijumfalni dar" i nosile su ih muslimanske žene.