Republika Srpska i srpski narod sa tugom se prisjećaju 5. oktobra 1992. kada su pripadnici 28. divizije muslimanske tzv. "Armije BiH" predvođeni Naserom Orićem, izvršili stravičan masakr u selu Fakovići kod Bratunca i masakrirali 26 civila, uglavnom žena i staraca a teško ranili veći broj mještana srpske nacionalnosti. Nedužnim civilima su odsjecane glave, vađene oči, sječene ruke; neki su vezani pa živi zapaljeni, drugi su strijeljani pa bacani u Drinu, žene su zlostavljane pa masakrirane
Samo pola vijeka kasnije, potomci muslimanskih fašista predvođeni Naserom Orićem ponovo su Fakoviće zavili u crno. Tokom trajanja muslimanske agresije (1992-1995) zvjerski je ubijeno 52 mještana ovog malog podrinjskog mjesta, od čega je njih 25-oro mučki ubijeno 5. oktobra 1992. godine. Ovom broju treba pridodati ime dvanaestogodišnje djevojčice Zorice Božić koja je takođe ubijena 5. oktobra 1992. prilikom napada orićevih zlikovaca na centar Bratunca.
U zoru 5. oktobra 1992. muslimanski vojnici su izvršili artiljerijski napad na grad Bratunac ciljajući civilne objekte prilikom čega su ubili djevojčicu Zoricu Božić, staru samo 12 godina. Agresori su nakon toga oko 12 sati izvršili strahovit napad na srpsko selo Fakoviće i okolne zaseoke i tom prilikom zvjerski poubijali dvadeset i pet mještana. Među žrtvama je bilo deset žena a najstarija žrtva je bio i teško pokretni Danilo Đurić (83). Najmlađi je bio osamnaestogodišnji učenik Neboša Ivanović. Jedna od prvih žrtava bio je starac Uroš Jovanović (rođ. 1921) kojeg su zlikovci zarobili a potom se iživljavali nad njim na najstrašnije načine. Tukli su ga neprestano i teško mu oštetili bubrege. Od zadobijenih povreda Uroš je preminuo u Bratunačkoj bolnici. Uroš je bio bolješljiv i slabo pokretan čovijek.
Uz povike "Allahu ekber" i "Koljite žene i djecu", muslimanski vojnici su započeli svoj krvavi pir, prepričavali su kasnije preživjeli svjedoci. U napadu na Fakoviće učestvovale su prve komšije koje su pokazivale koje kuće treba opljačkati i koga treba ubiti. Na hiljade muslimanskih vojnika iz Srebrenice došlo je u mirna, nebranjena srpska sela samo sa jednim ciljem: da pobiju, siluju i razore! Osim muslimanskih vojnika, u napadu na Fakoviće učestvovao je i veliki broj muslimanskih žena i maloljetnika. Dakle, ovaj napad je bio samo deo sistemskog i organizovanog plana o istrijebljenju srpskog naroda u Podrinju.
ZLOČIN NEVIĐENIH RAZMJERA
Na kućnom pragu zverski su ubijeni supružnici Vladan Vasić (63) i Stanija Vasić (62). Ovi nedužni ljudi su strahovito mučeni i zlostavljani a potom masakrirani hladnim oružjem. O stepenu povreda govori i činjenica da je sam proces identifikacije trajao satima. Starac Zarija Ristić (65) pokušao je da pobegne ali su ga muslimanski vojnici sustigli, mučili pa zverski ubili. Starac Radovan Đukić (rođ. 1922) preklan je sekirom na kućnom pragu. U napadu na Fakoviće ubijene su Srpkinje Desanka Božić (69), Olga Marković (57) i Slavka Marković (62). Sve žene žrtve toga dana, su uglavnom mučene i zlostavljane. Na svom kućnom pragu masakriran je i starac Milovan Nikolić (70). U svojoj porodičnoj kući zvjerski su ubijeni civili Petko Nikolić (38) i njegova supruga Ćuba Nikolić (35) čija tijela su potom zapaljena.
U besomučnom napadu na Fakoviće su ubijene starice Petra Prodanović (65), Stojka Stjepanović (70) i Milja Despotović (67). Prema izjavi Stojana Đokića koja je zapisana u knjizi "Hronika našeg groblja" a čiji je autor naš istaknuti istoričar Milovoje Ivanišević, zločine su činile i muslimanske žene i maloletnici koji su bili posebno okrutni. Uz muslimanske vojnike su bila čak i djeca koja su pljačkala i krala imovinu. Stojan Đokić, inače očevidac krvavog pira i preživjela žrtva muslimanskog genocida, ispričao je i da su nesretnom Sretenu Đokiću (55) Orićevi zlikovci odskeli glavu, dok su njegovom sinu Svetozaru Đokiću živom izvadili oči, odsjekli mu ruke i noge a potom ga kastrirali. Nesrećni mladić je umro u najtežim mukama! U svojoj kući okrutno je ubijen Milovan Đokić (rođ. 1936), dok je njegova supruga tom prilikom ranjena.
- U mom selu više nema civilnog stanovništva. Fakovići se nalaze pored Drine izmedju Bratunca i Skelana. Fakovići su pali i izvršen je genocid u oktobru. Sva sela srpska su popaljena: selo Sikiric, Boljevic, Radijevici, Tegare, Stanatovici, Borovac, Popovici, Vranesevici, Ratkovici, Mlecva... sva sela u opstini Bratunac. Tu u ovim selima nema više civilnog stanovnistva. Mnogi prijatelji su mi izginuli i mnogi iz familije moje. Popaljeno mi je sve: kuća, štala, svi pomoćni objekti, sva pokretna i nepokretna imovina. Muslimani su imovinu sto su mogli odneli, sada to područje je pod njihovim ratnim operacijama. Moja familija živi u Srbiji privremeno smeštena. Ne živimo svi skupa, odvojeni smo jedni od drugih na dva tri mesta. Sad zasad sam ovde kod prijatelja.- izjavila je 1992. Stanka I. mještanka Fakovića.
- Živeli smo lepo, supruga, snaha, sin i dvoje unučadi. Napali su u 12 sati u podne. Upali su i palili sve kuće redom. U Bratuncu su ubili 22 (dvadesetdvoje) ljudi, u našem zaseoku 5 (pet): Vladana Vasica i zenu mu Staniju, Milutina Ristica, Zariju Ristica i Petra Prodanovica. Imao sam dve kuće, obe su izgorele. Izgoreo je čardak, magaze, šupe, stale, sušare, svinje. Najviše je bilo starijeg sveta u Fakovićima. Mladji su otisli po poslu u Bosnu, Srbiju, inostranstvo. Napali su srpska sela sva istovremeno. Stradala su sva, a najvise Fakovici, tu je najvise zrtava bilo. U nasem selu nije bilo muslimana, ali su okolna sela muslimanska: Zanjevo, Joseva, Jagodnja, Miljevina, tegare, Voljavica. Moje selo je sada pusto. Napadaju sada svaki dan na Bjelovac, Sikiric i Bratunac. Koncentrisani su u Srebrenici. Tamo ima logor. Dobili su oružje i to kroz humanitarnu pomoć. Narod je bio zaustavio pomoć ali je naredjeno da prodje. Cim dobiju pomoć odmah napadaju zesce i cesce. Pre rata smo bili izlozeni pritisku. Pritisak je bio otvoren i brutalan. Urosa Jovanovica iz Fakovica su uhvatili dvadesetak dana pre napada na nase selo, tukli, bubrege odbili. Covek je umro u bolnici. Promucio je muke Isusove. Sa njim su uhvacena jos trojica i oni su pobijeni na licu mesta. - ispričao je mještanin Radovan R.
- To je bio pokolj pravi, neviđenih razmjera..niko nije stradao od metka, ljude su kasapili, vadili im oči, urezivali krst, sjekli glave, prste..nikakve vojske nije bilo ovdje, sve civili. To su sve komšije muslimani radili koji su znali ove ljude ali i mnogi iz Srebrenice su došli na naš kućni prag da čine zvjerstva. Kako nije sramota one žene njihove da se stalno pojavljuju u javnosti i da išta govore a znaju dobro šta su učinili ovdje i u drugim selima. One prve treba da dođu i da mole za oproštaj Srbe šta su činili - zapitala se pre petnaest godina Stoja, mještanka Bratunca.
STARICA STOJKA DO SMRTI BRANILA UNUČAD
Stojka Stjepanović jedna je od nevinih žrtava brutalnog pokolja muslimanskih hordi pod komandom Nasera Orića. Zarobljena je i vođena kao živi štit od jedne do druge srpske kuće a na kraju zlostavljana, mučena pa iskasapljena. Stojka je rođena 06.01.1921. u mjestu Crvica (opština Srebrenica) a živjela je u Boljevićima (MZ Fakovići). U trenutku ubistva imala je 71-u godinu.
Novka, ćerka ubijene Stojke tog dana doživjela je veliku traumu i tragediju. Ona je ispričala da je njena majka tada okrutno ubijena, dok je njeno troje bratanaca, tačnije troje male djece njenog brata Rada Stjepanovića, prošlo psiho-fizičke torture i samo pukom srećom ostalo živo. Naime, kobnog dana Novka se zatekla u njivi gde je sa suprugom i svekrvom brala kukuruz. U kući su tada ostali Stojka Stjepanović i njeno troje unučadi - šestomjesečni Novica, Verica stara godinu ipo dana, i trogodišnja Dragica. Novka je čula od komšija kako su muslimanski vojnici provalili u kuću i tukli, zlostavljali i mučili njenu majku Stojku primoravši je da ide od kuće do kuće i tjera Srbe da se predaju muslimanima. Istovremeno, jedna muslimanka je uzela svo troje djece i zaključala ih u kuću Milana Đokića. Muslimanski vojnici su ipak navaljivali da ih sve pobiju.
Nemoćna da bilo šta učini Novka je sa neizvjesnošću iščekivala novosti o tome šta se desilo sa njenom majkom i troje bratanaca. Suprug ju je svo vrijeme tešio uvjeravajući je kako su njena majka kao i djeca njenog brata dobro. Rado Stjepanović i njegova supruga Goca iščekivali su vesti o sudbini svoje troje djece! Muslimanski vojnici su inače planirali da spale kuću i počine zločin, ali ih je srpska vojska u tom momentu potisla a djeca su pronađena narednog dana, istraumirana. Roditelji su bili presrećni ali i tetka djece Novka.
Njenoj sreći nije bilo kraja. Ipak, potpuno ju je dotukla vijest kako je pronađeno i tijelo njene majke Stojke koje je bilo masakrirano. Nalazi patologa utvrdili su kako je Stojka imala prostrelnu ranu na lijevoj strani grudnog koša ali i ustrelnu ranu na licu i stomaku. Mala Dragica pričala je majci kako su muslimanski vojnici "baki sjekli prste i mučili je".
I zaista, Novka je videla kako su njenoj majci prsti lijeve ruke bili odsječeni, a vidjela je i otekline, modrice i ubode po licu i ispod lijevog oka. Stojka je svoje ime upisala u legendu, položila je svoj život zarad svoje unučadi, za njihov život, za njihovu budućnost bila je spremna doslovno ići u vatru..radila je sve što joj se kaže i uspjela ih je spasiti ali je tom prilikom i sama stradala. Danas su oni odrasli, uspješni ljudi a žrtvu svoje hrabre bake ne zaboravljaju i dan danas je sa pijetetom spominju!
SELO PRETVORENO U PEPEO I PRAH
Područje Fakovića napadano je više puta a kao tragičan datum pamti se i 9. januar 1993. kada su muslimanske snage na Svetog Stefana napale Fakoviće i obližnje Radijeviće prilikom čega je u pokušaju bekstva život izgubilo šestoro civila, među kojima i tri žene čija se imena nažalost ne nalaze na nedavno podignutom spomen obilježju u Fakovićima.
Masakr u Fakovićima je klasičan zločin protiv civilnog stanovništva sa brojnim elementima genocida. Uprkos brojnim dokazima i izjavama svjedoka, za masakr u Fakovićima do danas niko nije odgovarao. Zašto Tužilaštvo i Sud BiH odbijaju da procesuiraju ubice, zlostavljače i silovatelje iz reda bošnjačkog naroda? Preživjele žrtve muslimanskog terora ističu da je javna tajna da su srebrenički Bošnjaci zaštićeni bilo kakve odgovornosti. Kao da se čeka da svjedoci pomru a predmeti zastare kako bi bošnjački zločinci ostali neosuđeni i mirno živjeli na slobodi.
Коментари
Постави коментар