Početak oktobra budi tužna sjećanja među prognanim krajiškim Srbima jer su tada, tokom trajanja hrvatskog terora i agresije (1991-1995) prekinuti životi mnogih civila, među kojima i djece.
Tri djevojčice - Danijela Roknić /14/, Ružica Kosijer /16/ i Draženka Višić /15/ smrtno su stradale tokom tih teških, ratnih godina a zadatak svih nas je da pamtimo njihova imena i sačuvamo ih u sjećanju kao opomenu svim budućim generacijama.
ZLOČIN NAD PORODICOM ROKNIĆ - MALENA DANIJELA PREMINULA NA MAJČINIM RUKAMA
Danijela Roknić rođena je 19.04.1977. u Karlovcu, a živjela je mirnim životom u naselju Sajevac (Karlovac) zajedno sa bratom Nenadom i roditeljima - majkom Brankom (Hrvatica po nacionalnosti) i ocem Markom (Srbin pravoslavac). Roditelji Marko i Branka su bili zaposleni u fabrici obuće "Josip Kraš" u Karlovcu. Dana 5. oktobra 1991. godine, u njihovu porodičnu kuću, za vrijeme ručka na kome su, pored Marka, supruge Branke, djece Danijele i Nenada, bile i njihove rođake Dragica Ninković i Ana Gojak, upala je grupa pripadnika hrvatskih oružanih snaga – ZNG, koju je predvodio Roknićev prvi komšija Željko Gojak u uniformi pripadnika hrvatske Specijalne policije. Hrvatski zlikovci koji su od ranije bili poznati kao nasilnici, devijantni napasnici i nemoralni ekstremisti, provalili su u dvorište i uz pogrde vrijeđali nedužne ljude. Uz salvu uvreda i nakon zlostavljanja ubili su domaćina Marka Roknića /40/, njegovu sestru Dragicu Ninković a smrtno ranili malenu Danijelu.
- "Tog poslijepodneva začuli smo rafalnu
paljbu, nakon čega se čulo kako neko razvaljuje vrata
od kapije i ubija našeg psa. Nekoliko trenutaka kasnije na kuću je bačena ručna bomba od koje su popucala sva stakla. Marko i sin Nenad sakrili su se na tavan kuće, dok smo mi žene ostale dole u prizemlju, misleći da nam niko neće nauditi. U kuću upadaju četvorica naoružanih muškaraca u uniformama ZNG-a, koje su predvodili komšije Željko i njegov brat Marjan Gojak. Upavši u kuću, Željko Gojak je pucao u glavu zaovi Dragici Ninković. Preklinjala sam ih da poštede kćerku Danijelu, koja se
bila sakrila ispod stola. Međutim, i na nju je pucao
Željko Gojak i teško je ranio u leđa. Čuvši pucnjavu, suprug Marko je sišao u prizemlje kuće i, čim su ga spazili, ubili su ga na stepenicama. Ćerku Danijelu sam držala u krilu i pokušavala da joj pomognem. Molila sam komšije Željka i Marjana da pozovu hitnu pomoć jer je Danijela još davala znake života, ali oni to nisu učinili. Sin Nenad je preživio jer je bio sakriven na tavanu, a mene su poštedjeli nakon što je Željko Gojak ostalima rekao: ‘Ne nju, neka gleda, neka pati, to joj je kazna’“, svjedočila je Branka Roknić u Specijalnom sudu za ratne zločine u Beogradu. Četrnaestogodišnja Danijela bila je teško ranjena, a majka Branka je preklinjala komšije da je odvezu do karlovačke bolnice ili da pozovu hitnu pomoć. Umjesto pomoći, dobila je monstruozan odgovor da treba da pati „zato što se Hrvatica udala za Srbina“. Danijela je vodila dnevnik u kojem je tih dana, kada se rat približavao Karlovcu, pisala da je jako uplašena.
Dana 4. oktobra 1991, veče prije ubistva, zapisala je: „Voljela bih da sam se rodila u neko drugo vrijeme i na nekom drugom mjestu. Pred očima su mi samo mrtvačke glave.“ Nekoliko dana nakon zločina, tijela ubijenih pronašli su pripadnici JNA, koji su ih sahranili na groblju u srpskom selu Popović Brdo. Sin Nenad, tada šesnaestogodišnjak, poslije više dana sakrivanja uspeo je da stigne do nekoliko kilometara udaljene kasarne JNA u Kamenskom.
SMRT NA AUTOBUSKOM STAJALIŠTU - NEKAŽNJEN ZLOČIN NAD DJECOM
Ružica Kosijer je rođena 16.12.1975. godine u Zagrebu, a pre rata živjela je u mjestu Brezovac Subocki zajedno sa ocem Jovicom, majkom Jovankom i bratom Rajkom. Porodica Kosijer bila je žrtva nasilnog progona od strane hrvatskih paravojnika zbog čega su bili primorani da napuste svoj dom i živote sačuvaju od agresora izbjegavši u selo Cage kod Okučana. Ubijena je dana 05.10.1992. kada je sa bratom Rajkom i još jednim dječakom iz sela stajala na vidno obilježenom autobuskom stajalištu. Usmrtili su je vozilom pripadnici nepalskog UNPROFOR-a koji su se bez razloga zaletjeli na nedužnu djecu. Tokom tog stravičnog zločina dva dječaka su bila povređena a Ružica je zadobila teške povrede usled čega je preminula na putu do bolnice.
PROGONSTVO IZ RODNOG MJESTA I SMRT U IZBJEGLIŠTVU
Draženka Višić, kći Dušana, rođena je 02.01.1979. godine u Zadru, a sa porodicom je bezbrižnim životom živjela u Kašiću. Djetinjstvo ispunjeno srećom i toplinu porodičnog doma prekinuli su rafali hrvatske agresorske vojske koja je tog januara 1993. započela krvavu akciju kodnog naziva "Maslenica" čiji je cilj bilo istrijebljenje srpskog življa. U naletu ekstremista, do temelja su spaljena srpska sela u Ravnim Kotarima, žene su silovane i zlostavljane a nepokretni i teško bolesni starci klani i masakrirani. Zapaljene su sve pravoslavne crkve i hramovi, devastirana pravoslavna groblja a kulturni spomenici minirani. Porušen je i po ljepotu nadaleko čuveni Maselnički most. Ubijeno je 348 Srba, među kojima 40 žena i šestoro djece. Mnogi civili su zatočeni u logore i tamo sakaćeni i ritualno mučeni, a tijela mnogih civila se vode kao nestali. Na crnom spisku ubijenih je i desetoro Višića.
U izbjegličkim kolonama i progonstvu smrtno je stradalo još 165-oro srpskih civila, uglavnom starih i nemoćnih. Porodica Dušana Vidića bila je žrtva nasilnog progona hrvatske paravojske; Te ledene zime Višići su nasilno protjerani iz svog porodičnog doma u Kašiću koji je doslovno razoren hrvatskim granatama. Privremeno prebivalište su pronašli u mjestu Šopot gdje se život činio koliko toliko normalan i bezbjedan. Izbjeglištvo je za Draženku značilo život u strahu i neizvjesnosti. U ratnom vihoru, umjesto dječjih igara i školskih obaveza, svakodnevicu su ispunjavali zvuci sirena, granata i stalna briga. Iako je Draženka imala samo trinaest godina u trenutku progonstva, bila je izuzetno zrela djevojčica, veoma inteligentna za svoj uzrast, svjesna svih dešavanja i zbivanja. Promjena sredine i ratne okolnosti ostavili su duboke traume, a nastavak školovanja postao je težak i neizvjestan. Porodica je pokušavala da sačuva osjećaj zajedništva i normalnog života, iako su živjeli skromno i u stalnoj neizvjesnosti.
Ali Draženkina priča nije se završila povratkom kući niti završetkom rata. Smrtno je stradala 2. oktobra 1994. od eksplozije bombe. Tako je jedna nedužna djevojčica, koja je već jednom bila prisiljena da tokom hrvatske agresije i terora napusti svoj dom, izgubila i ono najvrednije – svoj život. Iza nje je ostala neutješna porodica, neprolazne divne uspomene i praznina koju vrijeme ne može izbrisati. Njena priča ostaje svjedočanstvo o tome koliko duboke i dugotrajne posljedice rat ostavlja na djecu i njihove porodice – o izgubljenom domu, prekinutom djetinjstvu i životu koji je prerano ugašen.
Коментари
Постави коментар