Hrvatske oružane snage počinile su genocid nad srpskim stanovništvom na području Gospića gdje je u periodu od 1991. do 1995. ubijeno više od četiri stotine Srba, žena, djece i starijih osoba. Masovni pokolji izvršeni su u septembru i oktobru 1991. godine, zatim tokom zločinačke akcije "Medački džep" 1993. a potom je proces monstruoznih zlodjela dovršen genocidnom akcijom "Oluja" tokom avgusta 1995. godine.
Mirjana Pantelić je civilna žrtva rata u Gospiću čija je okrutna smrt postala jedan od simbola ratnog stradanja srpskog stanovništva. Ova mlada devojka zarobljena je sredinom oktobra 1991. u svom porodičnom domu u Gospiću od strane hrvatskih vojnika samo zbog svoje srpske nacionalnosti i pravoslavne vjeroispovijesti. Mirjana je pred svojim roditeljima silovana i zlostavljana od strane hrvatskih vojnika a potom odvedena na napoznatu lokaciju i tamo ubijena. Mirjana i njena majka Anđelka se vode kao nestala lica, dok je otac Milan identifikovan i sahranjen. Imala je samo 28 godina u trenutku ubistva.
U jesen 1991. godine, u Gospiću i okolnim mjestima, pripadnici Hrvatske vojske i policije su, uglavnom maskirani, organizovano odvodili srpske civile iz njihovih kuća i stanova. Likvidacije su sprovođene na više lokacija, a meta su prevashodno bili viđeniji Srbi koji su prethodno iskazali lojalnost novouspostavljenom hrvatskom režimu. Vršena su silovanja, sadistička mučenja i surove likvidacije, gotovo identične onima počinjenim od ustaša - hrvatskih fašista za vrijeme Drugog svetskog rata.
Prema podacima Dokumentaciono-informativnog centra „Veritas”, u ovom kampanjskom teroru ubijeno je najmanje 129 lica srpske nacionalnosti. Skoro polovina svih likvidacija izvršena je u krvavom trodnevnom talasu od 16. do 18. oktobra 1991. godine. Među žrtvama je identifikovano deset bračnih parova, kao i četiri para koje su činili po jedan roditelj i dijete. Do danas su pronađeni, identifikovani i sahranjeni posmrtni ostaci 60 žrtava, dok se za još 69 tijela i dalje intenzivno traga.
Sa likvidacijama srpskih civila bio je u potpunosti upoznat tadašnji kompletan politički, vojni i policijski vrh Republike Hrvatske. Nakon što su pripadnici JNA krajem decembra 1991. godine pronašli 24 pougljenisana leša u zoni razdvajanja, istina je preko vodećih svjetskih medija i humanitarnih organizacija doprla do međunarodne zajednice.
SVIREPA SMRT PORODICE PANTELIĆ
Dana 18. oktobra 1991. naoružani hrvatski ekstremisti uveliko su vršili zvjerstva - išli su od kuće do kuće, odvodili, ubijali, silovali, masakrirali...na red je došao i porodični dom ugledne srpske porodice Pantelić. Mada su i tokom Drugog svjetskog rata Pantelići od ustaša doživjeli velika stradanja, vjerovali su u prethodno datu komšijsku riječ, vjerovali su u dobro u ljudima naivno se nadajući da ih niko neće maltretirati. Međutim, zlikovci puni bezumne mržnje nisu tako razmišljali..
Provalili su u dom Pantelića, počeli da urlaju, pljačkaju i razbijaju sve oko sebe. Glava kuće, Milan Pantelić (1934), službenik, pokušao je da urazumi zlikovci i zaustavi ih u divljačkom pohodu. Sa njim su toga dana bile i njegova supruga Anđelka (1941) i njihova ćerka Mirjana, koja je imala 28 godina. Majka i ćerka su panično počele da plaču i mole zlikovce da ih ne diraju.
Međutim, hrvatski zlikovci, počeli su da maltretiraju Panteliće, da ih tuku i zlostavljaju. Onda su pred očima Milana i Anđelke, poveli mladu Mirjanu, odveli je u dvorište i tamo silovali. Prestrašeni roditelji pokušavali su da zaštite svoju mezimicu; nisu marili za svoje živote ali su ih hrvatski vojnici, bolesni u svojim namjerama, čvrsto držali i uživali u svojim nedjelima. Potom su Mirjanu tako istraumiranu, poniženu, pretučenu nasilno odveli u nepoznatom pravcu..vjerovatno u neki od mnogobrojnih logora za Srbe da bi nastavili tamo svoje iživljavanje.
Milana i Anđelku su nastavili mučiti a potom su ih oboje strijeljali u dvorištu kuće. Milanovo tijelo je pronađeno sa podlivima i tragovima mučenja, te dostojanstveno sahranjeno. Za tijelima Anđelke i Mirjane se još uvijek traga. Ko zna kakve je patnje i torture mlada Mirjana proživjela dok nije ispustila napaćenu dušu.
Mirjanina smrt je simbol stradanja Srba na području Gospića i Like. Nažalost, ona nije jedina žena silovana na tom prostoru. Procjene govore da je više od stotinu žena silovano i zlostavljano tokom Gospićke krvave jeseni 1991. ali i kasnije. Neke su žene ubijene, neke nestale, neke izvršile samoubistvo a neke i danas žive sa svojim traumama.
MEĐU ŽRTVAMA HRVATSKOG TERORA JE I SEDAM HRVATICA
Hrvatski vojnici nisu imali milosti ni prema kome, ubijali su šta su stigli, ne pitajući za godine, pol, pa ni naciju. Likvidirane su Hrvatice udate za Srbe (čak njih sedam!) kao i Hrvati koji bi pokušali da stanu u zaštitu komšija Srba ili su bili u rodbinskim i prijateljskim odnosima sa njima. Neki su ubijeni tokom čišćenja srpskih sela ubacivanjem bombi u kuće a neki ciljano da bi se optužili Srbi (slučaj Lipova Glavica blizu Perušića gdje je hrvatska vojska masakrirala hrvatske civile).
Među žrtvama je bila i Đukić Marija, kuvarica, Hrvatica udata za Srbina, koja je odvedena 16. oktobra 1991. od strane hrvatskih formacija iz svoga stana, mučena, zlostavljana pa likvidirana. Do danas se vodi kao nestala.
U Smiljanu, rodnom mjestu svjetski priznatog naučnika Srbina Nikole Tesle, hrvatski vojnici su ubili Srbina Miščević Nikolu (1941), penzionera, i njegovu ženu Mariju (1939), inače Hrvaticu. Oboje su zlostavljani pa poubijani. Nikola je kasnije identifikovan i sahranjen a Marija se i dalje vodi kao nestala. Selo je spaljeno i opljačkao, mještani Srbi pobijeni a razoren je i spomenik Nikoli Tesli.
Hrvatica Ankica (Tome) Vujnović ubijena je 9. septembra 1993, prilikom napada hrvatski formacija na podvelebitska sela Divoselo, Čitluk i Počitelj u zločinačkoj akciji "Medački džep". Tada je ubijen i njen suprug Momčilo (57).
Momčilo je bio Srbin, rodom iz Divosela, a Ankica Hrvatica, iz Kupčine Žumberačke, opština Jastrebarsko. Živjeli su u zagrebačkom Maksimiru i povremeno boravili u Divoselu. Momčilo se početkom rata zatekao u rodnom mjestu, iz kojeg, kako navode u "Veritasu", zbog bolesti nije mogao da se vrati u Zagreb, gdje je Ankica ostala sa sinom iz prvog braka.
Ankica je više puta tih ratnih godina iz Zagreba, preko Mađarske, Srbije i Bosne, dolazila u Divoselo, donoseći mužu hranu, odeću i lijekove. Tu ju je zatekao hrvatski napad, u septembru 1993. Kada su hrvatski specijalci iz kuće izveli Momčila, Ankica je potrčala za njima vičući da je Hrvatica i da joj puste bolesnog muža, i pokazivala im hrvatske dokumente, što je "specijalce" dodatno isprovociralo, pa su joj odsjekli glavu, rasporili utrobu i u nju strpali glavu, posvjedočili su preživjeli. U toj akciji je ubijeno 32 žitelja Divosela, od kojih su svedoci identifikovali 28, među kojima i Momčila, ali ne i Ankicu zbog unakaženosti tijela.
Sa njom je ubijena i Štefica Krajinović, takođe Hrvatica udata za Srbina. Prema njoj su hrvatski vojnici posebno bili okrutni nazivajući je izdajnicom pa su je napastvovali i masakrirali.
GOSPIĆ 1991. - ZLOČIN BEZ KAZNE
U Gospiću su postojali logori gdje su vršena mučenja i maltretiranja, mnoge žrtve su nađene bez glave, bez jednog ili više ekstremiteta. Spaljene su sve pravoslavne crkve, hramovi, porušeni su spomenici iz Drugog svjetskog rata, devastirana su pravoslavna groblja. Nakon zlostavljanja i mučenja su likvidirani civili: Banjeglav Todor (1950), konobar iz Gospića, Barać Radovan (1951), poštanski službenik iz Gospića i njegova majka Barać Danica (1923), Barać Dušan (1937), Bulj Dane (1937), pravnik iz Gospića, odveden iz svoje kuće u Gospiću, tijelo pronađeno u Perušiću kod Gospića, Ćopić Pajo (1935), penzioner odveden iz svoje kuće, tijelo nikad nije pronađeno, Čubelić Mile (1941), građevinski tehničar, odveden prilikom odlaska na posao na putu Smiljan – Gospić, od tada mu se gubi svaki trag, Draganić Branko (1948), radnik odveden iz skolinšta, do danas se vodi kao nestao, Draganić Milka (1912), nestala, Gajić Nikola (1933), električar, Hinić Gojko (1943), policajaca MUP-a RH, i dalje se vodi kao nestao, Nedeljko Igrić (1951), tržišni inspektor ubijen je udarcima metalne šipke u glavu u “landroveru” koji je bio vlasništvo Policijske uprave Gospić, a zatim dokrajčen mecima, Janković Milica i Stevo, nestali, Kalanj Đorđe (1940), zamjenik okružnog javnog tužioca u Gospiću i njegova supruga Kalanj Mirjana (1946), službenica , Kljajić Simo (1955), novinar, izašao do prodavnice, nikad nije pronađen, Korica Dane (1943), penzioner, radio u Elektri, uhapšen dok je hranio stoku u svom dvorištu, Kovačević Milan i dalje se vodi kao nestao,. braća Smiljanić Milan (1947), penzioner i Smiljanić Stanko (1938), pravnik, Marić Borislav (1945), zv. Mačak, šumarski tehničar, odveden iz skloništa, i dalje se vodi kao nestao, Pavlica Soka (1935), čistačica u MUP-u i Nikola (1933), trgovac supružnici, Potkonjak Milica (1950) i njena majka Potkonjak Boja (1921), obe teško bolesne, odvedene i nisu do danas pronađene, Stanić Marija (1923)…
Ubijanja Srba u Gospiću se nastavljaju. Iz svojih kuća ili skloništa odvedeni su i likvidirani: Diklić Radmila (1946) šef turističkog biroa, Pejnović Milan (1920), radnik “Zagrebačkog transporta”, Rakić Dragan (1960), službenik, inače invalid, Nikola Stojanović (1927), penzioner, Štulić Branko (1937), zamjenik Javnog tužioca, Šuput Bogdan (1937), inžinjer šumarstva iz Gospića, komercijalni direktor u “Hrvatskim šumama”, odveden sa svog radnog mjesta, Vraneš Dušanka (1939), viša medicinska sestra, čiji je sin inače bio oficir u Hrvatskoj vojsci, Vraneš Borka (1926), penzioner, borac NOB-a…
– Na lokalitetu plantaži borova “Žitnik” (Pazarište), opština Gospić ubijeno je najmanje 10 osoba, među kojima su bili: Boško Tomičić (1953), službenik u “Visočici”, Nikola Ivanišević (1955), Panjević Ljubica (1916), supružnici Radmanović Milica (1951) i Gojko (1942) i dr.
GDJE JE PRAVDA ?
Uprkos prikupljenim dokazima koji su jasno ukazivali na naredbodavce i neposredne izvršioce, slučaj je ekspresno stavljen ad acta, a tijela žrtava su planski premještana iz primarnih u sekundarne grobnice kako bi se prikrili tragovi zločina.
Iako je Tužilaštvo Haškog tribunala prvobitno vodilo intenzivnu istragu, predmet je prije podizanja optužnice ustupljen hrvatskom pravosuđu. Županijsko državno tužilaštvo u Rijeci podiglo je u martu 2001. godine optužnicu protiv pet pripadnika hrvatske vojske i policije za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, tereteći ih za nezakonito hapšenje i likvidaciju najmanje 50 lica.
Pravosnažnom presudom Županijskog suda u Rijeci iz marta 2003. godine osuđeni su Tihomir Orešković, tadašnji sekretar Operativnog štaba u Gospiću, na 15 godina zatvora, Mirko Norac, tadašnji komandant 118. brigade HV-a, na 12 godina zatvora i Stjepan Grandić, tadašnji komandant Druge bojne, na 10 godina zatvora. Sud je istom presudom, u nedostatku dokaza, oslobodio Norca, Oreškovića i Ivicu Rožića za likvidaciju trojice Srba iz Karlobaga ubijenih na lokalitetu Crni Dabar na Velebitu, dok je protiv Milana Čanića optužba odbijena usljed odustanka tužioca.
Danas, tri i po decenije kasnije, domaće i međunarodne organizacije neprekidno postavljaju pitanje zašto su procesuirana samo ova petorica pojedinaca. U sudskom postupku je van svake sumnje utvrđeno da je u planiranju, hapšenju i egzekucijama učestvovalo više desetina pripadnika hrvatske vojske i policije. Mnogi od njih, odgovorni po komandnoj ili individualnoj liniji, i danas nesmetano obavljaju visoke funkcije u hrvatskim institucijama, vojsci i policiji.
Porodice žrtava duboko ogorčava i onespokojava činjenica da su sva trojica osuđenih već godinama na slobodi, dok hrvatske državne institucije ne preduzimaju ništa kako bi se pronašli ostaci još 69 nestalih Srba.
O posljedicama ratnog egzodusa i sistematskog uklanjanja srpskog stanovništva najbolje govore zvanični podaci sa popisa. Prema popisu stanovništva iz 1991. u gradu Gospiću je živjelo 9.025 stanovnika, među kojima je bilo 36% Srba i 3% Jugoslovena. Prema popisu stanovništva iz 2021. u gradu Gospiću, koji, pored mjesta sa istim imenom, obuhvata još 49 naselja, živjelo je ukupno 11.502 žitelja, među kojima je 412 (3,58%) Srba.
DIC „Veritas” apeluje na međunarodnu javnost i nadležne institucije da izvrše pritisak na pravosuđe Republike Hrvatske kako bi se konačno primijenio princip univerzalne pravde, procesuirali svi odgovorni izvršioci i okončala agonija porodica koje već 35 godina čekaju pravo na dostojanstven spomen i sahranu svojih najmilijih.“
Коментари
Постави коментар