Srbi sa područja Ozrena i dobojske regije sa tugom se prisjećaju tužnih godišnjica stradanja nevine srpske djece. Djevojčica Radojka Kuprešak imala je četiri, a Sanja Josić samo tri godine kada su okrutno ubijene. Ubila ih je muslimanska vojska. Ubijene su a tek što su zakoračile na životnu pozornicu. Tek što su prohodale, tek što su naučile govoriti prva slova, njihova detinjstva ugasila je zločinačka ruka.
Radojka Kuprešak, kći Slavka i Zdenke (rođ. Kikić) rođena je 11.08.1988. u Zenici, a ubijena je 19. novembra 1992. godine u mjestu Dolac. Imala je četiri godine.
Sanja Josić, kći Tatomira i Milene, rođena je 10.07.1991. u Doboju, a ubijena je 22. novembra 1994. u mjestu Cerovica. Imala je tri godine.
Njihove tragične sudbine ostale su gotovo nepoznate javnosti a godišnjice ubistva protiču u tišini. Nema komemoracija, niti javnih govora; nema medijskih tekstova sjećanja, a izostali su i novinski članci i TV prilozi. Sjećanja žive jedino još u srcima najmilijih i njihovih sugrađana. Zna se jedino za ime Spomenka Gostića, dok su sudbine 86-oro ubijene i preko pet stotina ranjene djece već tri i po decenije pokrivene maglom zaborava.
Zato bi trebalo podići spomen-obilježje ubijenoj djeci Dobojske regije (1992-1996) kako bi se sačuvalo sjećanje na namlađe stradalnike Doboja, Ozrena i okoline. Baš kao što je to učinjeno u Istočnom Sarajevu 2018. kada je otkriven spomenik ubijenoj i stradaloj srpskoj djeci gdje se svakog 11. marta održava komemoracija i istorijski čas.
Zločine nad djecom su činili pripadnici muslimanskih formacija iz Tešnja, Maglaja, Zavidovića, Grapske ali i muslimanskih sela.
ZLOČIN U SELU DOLAC
Maglajska parohija prije ratnih sukoba imala je oko 3.500 srpskih domaćinstava, a da se na svoja ognjišta vratilo manje od 500, uglavnom starijih ljudi. Ljudi su ubijani u kućama, u svojim dvorištima, u zloglasnim logorima a dio srpskih civila još se vode kao nestali. Pitomo mjesto Dolac razoreno je tokom posljednjeg rata, neprestano bombardovano a potom i spaljeno, opljačkano; nisu preživjele ni crkva, ni groblje ni spomenici.
Dana 19. novembra 1992. muslimanski vojnici brutalno su ubili djevojčicu Radojku Kuprešak. Mnogo je mještana ubijeno i ranjeno u tim napadima. Njeno ime je simbol stradanja i dokaz da muslimanski agresor ništa i nikoga nije štedeo. U napadu je ranjena i njena rođena sestra Danijela, koja je imala nepunih godinu dana! Kakve su to zvijeri kada su im i tek rođena djeca smetala, koja je to količina mržnje? Ime malene Radojke uklesano je na spomenik srpskim civilima u selu Bočinja ali bez fotografije. Međutim, ne tako davno mještani Doca su podigli spomenik gdje su postavili fotografije sa imenima i prezimenima 27 žrtava ovog mjesta koji su ubijeni 1992-1995. Među ubijenima je i dvoje dece a upisana su i imena 26 žrtava iz Drugog svjetskog rata od kojih je šestoro stradalo u Јasenovcu. Na vjerski praznik Ognjena Marina stanovnici Doca okupljaju se u rodnom kraju u kojem žive malobrojni srpski povratnici. Na spomeniku je uklesana i fotografija malene Radojke koja zbunjenim likom kao da pita "Kome sam i zašto ja bila kriva?".
Maglaj i Zavidovići su tokom rata bila zloglasno vojna uporišta muslimanske tzv. armije BIH Alije Izetbegovića i glavne baze mudžahedine odakle su vršeni napadi na srpska sela i gradove, a tu su postojali i zloglasni logori za Srbe gdje su vršena silovanja i mučenja.
NAPAD NA CEROVICU - SMRT SANJE JOSIĆ
Dana 22. novembra 1994. na svirep i okrutan način je ugašen život trogodišnje djevojčice Sanje Josić iz Cerovice. Malena Sanja ubijena je tokom jednog od mnogobrojnih terorističkih napada muslimanskih agresorskih formacija na civilno stanovništvo ovog grada.
Tokom opsade Doboja (1992-1995) život je izgubilo više od 1200 građana, dok je na području šire dobojske regije tj. Ozrena stradalo preko dve i po hiljade ljudi, uglavnom srpske nacionalnosti. Grad je bio opkoljen sa svih strana i danonoćno je bio izložen granatiranju iz pravca Tešnja, Maglaja i Zenice. Tokom rata na području čitave dobojske regije je poginulo i stradalo najmanje 87-oro djece, dok je više od pet stotina mališana ranjeno, zlostavljano ili je doživjelo neke druge oblike torture. Sprovođenjem zabranjenog opsadnog načina ratovanja u Doboju (i okolnim selima) je vršena koordinisana, dugotrajna, rasprostranjena i sistematska kampanja (vojna strategija) granatiranja i snajperskog delovanja po civilnom stanovništvu i po civilnim objektima iz artiljerijskog i pešadijskog naoružanja.
Danonoćno su na meti granatiranja bile bolnice, crkve, školska igrališta, stambene zgrade, pijace, vrtići, društveni i kulturni objekti..Civili u Doboju i širom dobojske regije su ubijani dok su se bavili egzistencijalnim poslovima, zatim na ulici, u stanovima i kućama, u redovima za vodu i hljeb, u kolima hitne pomoći, u napadima na bolnice, i autobuse, dok su prisustvovali sahranama ili svadbama. Djecu su zločinci ubijali dok su se igrala ispred kuća, šetala sa roditeljima ili dok su se vraćala iz škole..Jezive scene nasilja i masakra sveže su i vidljive i danas.
Među najmlađim žrtvama rata u Doboju bila je i Sanja Josić, trogodišnja djevojčica srpske nacionalnosti. Sanja je rođena 10. jula 1991. godine u Doboju, a samo tri godine kasnije njen mladi život je tako svirepo okončan. Njeno bezbrižno djetinjstvo prekinuo je strahovit napad pripadnika muslimanske "Armije BiH" na srpsko selo Cerovicu. Bilo je to 22. novembra 1994. godine. Tek što je zakoračila u život, tek što je počela učiti prve riječi, Sanja je mučki i nemilosrdno ubijena na svom kućnom pragu. Njeno svirepo ubistvo postalo je simbol stradanja Srba u Doboju.
Te kobne večeri teroristi Alije Izetbegovića iz Tešnja i Gračanice, zasuli su granatama i projektilima Doboj i okolna civilna naselja. Uprkos lavovskoj borbi ljekara, Sanja je od zadobijenih povreda preminula u dobojskoj bolnici, dok su teže povrede zadobili njena sestra Tijana Josić /10/, zatim Milena Josić /20/ i Petra Josić /32/.
Predsednik Organizacije zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila u Doboju Dragomir Jović rekao je davno za Dobojski.info da niko nije odgovarao za pobijene civile.
- Doboj je cijeli rat bio mrtav grad. U parku je spomenik podignut za 99 poginulih civila, a na ovom području ranjeno ih je 399 i svi su uglavnom žrtve neselektivnog granatiranja. Jednom prilikom sam se našao ispred policijske stanice kada smo kupili dijelove tijela žena i djece pobijenih granatama. Niko nije smio da stanuje u zgradama, narod je uglavnom živio u podrumima. Gradom niko nije smio normalno da se kreće. Muslimanske snage su imale namjeru da Doboj zbrišu sa lica zemlje - rekao je Jović i dodao da je čuo da je Mustafa Cerovac jedan od onih koji su naređivali granatiranje Doboja.
Doboj je od završetka rata dobio epitet "grada heroja" koji i danas ponosno i sa pravom nosi a sve to zbog herojskog i nadljudskog napora njegovih građana da se odupru četvorogodišnjoj agresiji i svim strahotama kojima je grad bio izložen. Narod je u periodu od 1992. do 1995. pokazao veliko herojstvo, borbenost, istrajnost ali i međusobnu solidarnost koja je u tom najtežem periodu mnogo značila. Broj od 27 000 stanovnika, koliko je grad brojao pre rata bio je gotovo udvostručen zbog priliva enormnog broja srpskih izbjeglica koji su protjerani iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine koji su bili okupirani od strane muslimanske tzv. Armije BiH.
Opsada Doboja trajala je tri i po godine. Život u opkoljenom gradu bio pretežak i nezamisliv. Ubijanje civilnog stanovništva, svakodnevna granatiranja i tragedije obilježile su čitav period od 1992. do 1995. u ovom malom, gusto naseljenom području. Građani Doboja živjeli su u konstantnom strahu i neizvjesnosti, opkoljeni sa svih strana, bez struje, bez vode i nerijetko bez osnovnih egzistencijalnih potreba. Umjesto vesele igre po školskim terenima i igralištima, djeca Doboja su bila prinuđena da svoje slobodno vrijeme provode po podrumima i skloništima. Tamo su dočekivali praznike, nove godine, Božiće i Bajrame...tamo su provodili zime, jeseni, leta...Užasne slike ratnih razaranja, rasuti leševi po ulicama, porušene zgrade, jauci unesrećenih majki...to je ono što je obilježilo život svih Dobojlija tokom ratnih godina. Muslimanske granate nisu birale cilj, već su jednako padale i po srpskim i muslimanskim kućama i rubnim naseljima, ubijajući i ranjavajući sve civile, bez obzira na njihovu vjeru i naciju.
Nažalost, još uvek nije pokrenuta nijedna inicijativa da neka od centralnih ulica u Doboju bude nazvana po malenoj Sanji.
Izvor: Spomen knjiga poginulih boraca i civila sa područja opštine Stanari 1992-1995
Glas Srpske (1994)


Коментари
Постави коментар