![]() |
| Žrtve Vukovara: desetogodišnji Branimir Milošević i njegova majka Ilinka, Savka Pavić (gore), Radislav Pavić i Goran Čečavac (desno) |
U ponedeljak 16. novembra navršava se 35 godina od stravičnog masakra koji su počinili naoružani hrvatski paravojnici nad srpskim civilima u Vukovaru. U dve kuće u Ulici Nikole Demonje pod brojem 72. i 74. izvršen je težak zločin tokom kojeg je ubijeno petnaestoro civila, među kojima je bilo i četvoro dece.
Pozivaju se organizacije Srba iz Vukovara i Hrvatske kao i udruženja žrtava da prikladno obeleže ovaj strašan i od institucija zaboravljen zločin koji i danas ledi krv u žilama. Neke porodice više nemaju živih srodnika a njihovi grobovi su zarasli u korov, neki nemaju još uvek ni spomen ploču. Stoga pozivamo sve medije da informišu javnost o godišnjici ovog nekažnjeg zločina hrvatskih formacija, pripadnika Zbora Narodne Garde.
Pozivamo udruženja Srba iz Hrvatske da pokrenu inicijativu i izgrade spomenik ovim nevinim žrtvama na području susednog Šida (ili neke druge opštine u Srbiji) i na njemu uklešu imena ovih petnaestoro mučenika. Sramota je da tri i po decenija niko ne spominje i ne obeležava ovaj masakr. Mnogima su puna usta patriotizma, borbe za ljudska prava srpskog naroda u Hrvatskoj; govori se o Oluji, o Petrovačkoj cesti, o akciji "Bljesak" a ćuti se o početku rata, o krvavoj 1991. godini i maskru nad srpskom decom i civilima.
Pod hitno je neophodno podići svest i obeležiti godišnjicu masakra o kojem je najviše za života govorio čuveni patolog Zoran Stanković koji je i obdukovao ove nevine žrtve. Komemoracija žrtvama zločina u Borovu Naselju i podizanje spomenika tamo gde on neće biti oskrnavljen, je moralna obaveza dug svih nas prema našim nevinim žrtvama.
"Noći dugih noževa" simboličan je naziv za seriju ubistava srpskih civila koje su izvršili pripadnici hrvatske paravojske na području Vukovara, neposredno pred ulazak pripadnika JNA u grad u periodu od 15. do 18. novembra 1991.Na više lokacija u Vukovaru od 10. novembra pa sve do dana oslobođenja 18. novembra 1991. ubijeno je preko sedamdeset srpskih civila.
Najveći zločin počinjen je 16. novembra 1991. u Ulici Nikole Demonje pod brojevima 72. i 74. koja pripada u vukovarskoj gradskoj četvrti Borovo naselje. Zločin su počinili naoružani pripadnici hrvatskih paravojnih formacija tzv. Zenge koje su svoj teror nad građanima srpske nacionalnosti započeli još 1. maja 1991. godine kada zvanično započinje "sezona lova na Srbe" koja je podrazumevala ubistva, privođenja, zlostavljanja, miniranje srpskih kuća, lokala i objekata, pretnje, uznemiravanja, progon...
Borovo naselje je od početka ratnih dejstava pa sve do 20. novembra 1991. bilo pod kontrolom hrvatskih snaga. Život Srba u ovom naselju bio je izuzetno težak. Svako je mogao provaliti u kuću i sklonište, ubiti, zaklati a da za to ne odgovara. Pljačke i uznemiravanja srpskog i projugoslovenskog življa bili su česta i redovna pojava.
Zbog poraza na bojnom polju i sve većih vojnih gubitaka, hrvatski paravojnici i "Zenge" po naređenju najviših instanci, krenuli su u "obračun" sa srpskom nejači. Išli su od kuće do kuće i ubijali sve što bi zatekli. S obzirom da nisu bili sposobni da se vojnički iskažu na bojištu, hrvatski vojnici su svoju "hrabrost" iskazivali nad ženama, decom, starim, nemoćnim i bolesnim osobama. Prema podacima nevladinih organizacija samo u ta tri dana pred ulazak jedinica JNA u Vukovar, hrvatske snage su ubile najmanje četrdeset petoro civila, mada se veruje da je broj ubijenih još veći.
Najveća stratišta su bila u Ulici Nikole Demonje, zatim u dvorištu dečijeg vrtića "Sunce", te na Železničkoj stanici, potom u Kozaračkoj ulici, kod Lučke kapetanije, u dvorištu gradske bolnice...Teror nad Srbima u Borovo naselju trajao je do 20. novembra 1991. kada su se i poslednji ekstremisti predali. Nažalost, do tog dana hrvatski paravojnici su već poubijali mnoge civile u znak odmazde zbog poraza na bojnom polju.
U blizini Ulice Nikole Demonje još po izbijanju sukoba formiran je štab hrvatske vojske gde su se vojnici redovno okupljali te je život srpskih porodica u ovom kraju bio dodatno otežan. Pretresi, uznemiravanja i maltretiranja Srba su bila česta i redovna pojava. U Ulici Nikole Demonje živeo je sa suprugom i decom i Tihomir Kovačević, Srbin civil koji je zbog uznemiravanja i pretnji morao da napusti svoju kuću i novo prebivalište pronađe u skloništu "Komerc-a" odakle su ga 1. novembra 1991. nasilno odveli pripadnici hrvatskih snaga sa još nekoliko osoba te su ga nakon mučenja streljali.
U Ulici Nikole Demonje ostali su mnogi srpski civili verno iščekujući dan slobode i ulazak pripadnika JNA u grad. U kući pod brojem 72. krili su se članovi porodica Čečavac, Milošević i Novaković. U susednoj kući pod brojem 74. skrivali su se članovi porodica Pavlović, Trajković, Pavić i Travaš. Samo dva dana pred ulazak pripadnika JNA u Vukovar, u noći sa 15. na 16. novembar 1991. hrvatski vojnici, pripadnici Zbora Narodne Garde, vojnici pod zapovedništvom Mileta Dedakovića Jastreba, Marka Filkovića ili drugih hrvatskih komandanata, a posve poklonici ideologije Franje Tuđmana, krenuli su u čišćenje kuća i ulica od srpskog življa.
Najpre su u svojoj kući br. 72 ubijeni Miroslav Čečevac (25), njegova supruga Slađana (20) i njihov sin Goran, koji je imao samo godinu ipo dana. Zajedno sa njima su ubijeni i Ana Novaković (41), Ilinka Milošević (32) i njen sin Branimir, star jedanaest godina koji su se tu privremeno sakrili. Branimir je usmrćen sa dva projektila koja su mu ispaljena u glavu. Nažalost, u ovoj kući nije bilo preživelih. Brojni TV reporteri i novinari zabeležili su kamerama izvlačenje tela ovih nedužnih civila iz podruma i porodičnih kuća.
Kako je Tanjug javio 01.12.1991. godine, patolozi su ustanovili kako su tela Gorana Čečavca i Branimira Miloševića bila u potpunosti izrešetana i da su imala prostrelne rane svuda po telu, a takođe utvrđeno je da obojica na glavi imaju ulaznu i izlaznu ranu od metka.
U susednoj kući pod brojem 74. ubijeno je devetoro civila koje su prethodno i mučene pa masakrirane a Milica Trajković, iako ranjena, jedina je uspela da preživi masakr. Dve noći i tri dana, Milica je ležala sakrivena u mračnom, vlažnom podrumu čekajući oslobođenje i spas. U tom podrumu bili su Milica Trajković, njen suprug Velimir (61), njena ujna Savka Pavić (61), Savkin sin Radoslav (25), te rođaci Nada Pavlović (41), njena majka Miholjka (66) i Nadino dvoje dece - petnaestogodišnja ćerka Zorica i sedamnaestogodišnji Željko Cvetković (sin iz prvog braka). Tu su bili i Nadin suprug Teodor Tošo Tošković kao i komšija Milan Travaš.
Brojni mediji iz Beograda i Novog Sada po oslobođenju grada, informisali su javnost o zločinu koji su počinili hrvatski vojnici - pripadnici Zbora Narodne Garde. Motivi za stravičan zločin su najverovatnije (kako i obično) bili etnička nacionalnost žrtava, gnev zbog gubitaka na vojnom polju, činjenica da su se neki članovi porodica ubijenih borili na strani JNA, lažne optužbe za "petokolonaštvo i radio stanice" .... muški članovi ovih srpskih porodica odbijali su da obuku agresorske uniforme i da pucaju na svoj narod i civile, kako su to činile gotovo sve komšije hrvatske nacionalnosti zbog čega su vrlo često trpeli preke poglede ali i pretnje i uvrede. Jedna od otežavajućih okolnosti bila je i činjenica da se brat Miroslava Čečavca u to vreme nalazio na drugoj strani Vukovara budući da je kao pripadnik JNA učestvovao u odbrani civilnog stanovništva hrabro se boreći protiv hrvatskih agresora i terora Zengi. Inače nešto pre surove likvidacije, hrvatski vojnici koji su bili svesni sve skorijeg ulaska pripadnika JNA, naredili su srpskim civilima da odu u objekat "Borovo Komerca". Srpski civili, znajući za odvođenja vukovarskih Srba, za njihove prisilne nestanke i tragične sudbine, nisu verovali hrvatskim vojnicima i odbili su ove naredbe. Time su svesno ili nesvesno dali do znanja pripadnicima Zbora Narodne Garde kako žele ostati u svojim kućama i dočekati pripadnike JNA. Zbog svoje srpske nacionalnosti smatrali su da nemaju razloga da beže iz svojih kuća i sa svojih ognjišta. Želeli su da dočekaju oslobodioce i nastave život u miru. I Miroslav Čečavac sa nestrpljenjem je iščekivao dolazak svoga brata i ostalih pripadnika JNA čvrsto verujući da se njihovim višemesečnim teškoćama tokom hrvatskog terora napokon bliži kraj. Međutim, srpski civili u Ulici Nikole Demonje baš kao ni oni u Kozaračkoj ulici nisu bili svesni da je njihovo odbijanje naredbe hrvatske vojske i odluka da ostanu u svojim kućama, zapravo bilo potpisivanje smrtne presude. Ovo je izazvalo veliki gnev među pripadnicima Zbora Narodne Garde koji su u srpskim porodicama videli "četnike, petu kolonu, izdajice, saradnike JNA" zbog čega su odlučili da ih sve likvidiraju. Tako su zločinci u razmaku od samo nekoliko sati krenuli u akciju "čišćenja ulica - kuća i podruma" od srpskog stanovništva.
Obdukciju ubijenih radio je istaknuti patolog dr Zoran Stanković koji je više puta govorio o ovom strašnom zločinu.
- Za mene je bilo neshvatljivo da je nečije dete mrtvo, a da njega nema, niti se interesuje za tu decu. Zato smo mi u sredstvima javnog informisanja govorili o malom Čečavcu, o malom Branimiru Miloševiću koji su bili među tom decom.. Međutim, niko se nije javljao. Ono što mi nije nijednog trenutka palo na pamet kao čoveku koji vrši identifikaciju leševa i obradu tih podataka je da su njihovi roditelji mrtvi i ja sam tek kasnije video da su roditelji malog Čečavca mrtvi, da je majka malog Branimira mrtva i oni su bili u neposrednoj blizini. Mi smo tu decu stavili u taj šator, i svako veče kad smo odlazili smo ih pokrivali tim čaršavima u nadi da će neko doći i preuzeti njihova tela. Svo vreme dok smo mi to radili iščekivali smo pojavu njihovih roditelja i najbližih ali oni nisu došli i mi smo njih sahranili na bugarskom groblju. - rekao je Stanković.

Коментари
Постави коментар