VUKOVAR: MILICA JE ŽENA HEROJ, JEDINA JE PREŽIVELA MASAKR HRVATSKIH SNAGA - DANIMA SE RANJENA SKRIVALA U PODRUMU STRAVE
Milica Trajković, Srpkinja iz Vukovara, jedina je preživela noć sa 15. na 16. novembar 1991. godine. Te večeri, pripadnici hrvatskih paravojnih formacija (Zenge) upale su u kuće br. 72. i 74. u Ulici Nikole Demonje (Borovo Naselje) gde su živele srpske porodice. Od 16 civila koji su se skrivali u podrumima, ubijeno je njih 15-oro, od čega sedam žena i četvoro dece. Preživela je jedino Milica Trajković, tada šezdesetogodišnja žena. Iako je ranjena, uspela je sa sakrije u podrumu tako da je hrvatski vojnici ne primete, i tako skrivena ostala je sve do 18.11.1991. dok je pripadnici JNA nisu pronašli i izveli na slobodu. Pružena joj je sva medicinska pomoć a scen iz podruma strave obišle su svet. Najmlađa žrtva bio je Goran Čečavac, dečak od godinu ipo dana koji je ubijen sa majkom i ocem a sa njima su likvidirane i komšije Ana Novaković, Ilinka Milošević i njen desetogodišnji sin Branimir. U kući pored ubijena je porodica Pavlović: Nada, njena majka Miholjka i nadino dvoje dece: Zorica (15) i Zoran Pavlović (17) kao i još četvoro civila koji su se tu skrivali. Među stradalima je i Velimir Trajković, suprug jedine preživele Milice!
"Noći dugih noževa" simboličan je naziv za seriju ubistava srpskih civila koje su izvršili pripadnici hrvatske paravojske na području Vukovara, neposredno pred ulazak pripadnika JNA u grad u periodu od 15. do 18. novembra 1991.
Zbog poraza na bojnom polju i sve većih vojnih gubitaka, hrvatski paravojnici i "Zenge" po naređenju najviših instanci, krenuli su u "obračun" sa srpskom nejači. Išli su od kuće do kuće i ubijali sve što su zatekli. S obzirom da nisu bili sposobni da se vojnički iskažu na bojištu, hrvatski vojnici su svoju "hrabrost" iskazali nad ženama, decom, starim, nemoćnim i bolesnim osobama. Prema podacima nevladinih organizacija samo u ta tri dana pred ulazak jedinica JNA u Vukovar, hrvatske snage su ubile najmanje četrdeset petoro civila, mada se veruje da je broj ubijenih još veći. Najveća stratišta su bila u Ulici Nikole Demonje gde su zatirane čitave srpske porodice sa malom decom. Hrvatski paravojnici su ih poubijali hladnim oružjem, najčešće sekirom ili pucanjem u glavu iz neposredne blizine. I u dvorištu dečijeg vrtića "Sunce" pronađeno je najmanje petnaestoro leševa srpskih civila koji su zarobljeni, zlostavljani i streljani. Leševi su nalaženi i kod Lučke kapetanije, u dvorištu gradske bolnice, na železničkoj stanici, zatim u Kozaračkoj ulici itd.. Neretko su u tim egzekucijama stradali i hrvatski civili koji su se krili zajedno sa komšijama Srbima. Hrvatske paravojnike nije bilo briga u koga pucaju, a ovakvi slučajevi su se najčešće dešavali kada bi ubacivali bombe u podrume srpskih kuća.
Rat u Vukovaru, inače je započeo još 1. maja 1991. kada je Hrvat Mijo Geleničar, osvedočeni ustaša, sa nekoliko hitaca usmrtio starca Stevana Inića (65) koji je sa jugoslovenskom zastavom pošao da proslavi 1. maj - veliki jugoslovenski praznik. Već narednog grupa naoružanih hrvatskih policajaca, napala je Borovo Selo sa ciljem da izazovu sukobe i zaplaše srpsko civilno stanovništvo.
Prva žrtva u samom gradu bio je civil Jovan Jakovljević koji je sa nekoliko hitaca ubijen pred svojom kućom i pred porodicom samo zato što je bio Srbin. Tada počinju masovna ubistva, likvidacije i zlostavljanja. Samo u proleće i leto 1991. ubijeno je 43-oje srpskih civila, ranjeno i zlostavljano više od dve stotine lica. Do kraja rata ubijeno je najmanje 180 srpskih i nehrvatskih civila.
KAKO JE MILICA JEDINA USPELA DA PREŽIVI MASAKR
Milica Trajković, iako ranjena, jedina je uspela da preživi masakr koji su u noći 16.11.1991. izvršili pripadnici paravojnih hrvatskih snaga u Ulici Nikole Demonje u Borovu Naselju. Dve noći i tri dana, Milica je ležala sakrivena u mračnom, vlažnom podrumu čekajući oslobođenje i spas. Tog kobnog dana u Ulici Nikole Demonje br. 74 u Borovom Naselju, na teritoriji pod kontrolom hrvatskih snaga, skrivalo se desetoro rodbinski povezanih civila, članova porodica Pavlović, Trajković, Tošković i Travaš. Svi su sa nestrpljenjem iščekivali kraj rata i uspostavljanje normalnog života. Kako su svi bili srpske nacionalnosti, nije teško zaključiti kako su ta tri meseca blokade bila izuzetno teška po njih. Pretnje, pritisci, uznemiravanja...sve je to obeležilo život Srba u Vukovaru, na području pod hrvatskom kontrolom. Znajući da u kući nisu bezbedni, dane i noći su provodili u podrumu. U tom podrumu bili su Milica Trajković, njen suprug Velimir, njena ujna Savka Pavić (61), Savkin sin Radoslav (25), te rođaci Nada Pavlović (41), njena majka Miholjka (66) i Nadino dvoje dece - petnaestogodišnja Zorica i sedamnaestogodišnji Zoran. Tu su bili i Nadin suprug Tošo Tošković kao i komšija Milan Travaš. Delili su ovi hrabri ljudi zadnju koru hleba, hranu, vodu, sve namirnice..međusobno su se pomagali i disali kao jedno. Kako bi ko posustao, drugi bi ga tešili i ohrabrivali. Nadala se malena Zorica da će boravak u mračnom podrumu uskoro biti zamenjen boravkom u školskoj klupi, da će fijuci granata uskoro biti zamenjeni osmesima, grajom i druženju sa vršnjacima i prijateljima. Verovali su svi čvrsto da će ratne strahote što pre prestati i da će se svako vratiti svojim obavezama i normalnom životu. Nada je mesece provela strahujući da će joj Zenge mobilisati sina Zorana kao što su često radili sa srpskim civilima koji su im bili "žrtveni mamac". Za sve teške zadatke, Hrvati bi moblilisali srpske dečake i starce te ih slali na prve linije gde su mnogi i izginuli.
Na svu sreću, Zoran nije prisilno mobilisan. Međutim, zla sudbina je za njega i njegove najbliže imala drugačije planove. Samo dva dana pred ulazak pripadnika JNA u noći 16. novembra 1991. hrvatski vojnici, pripadnici Zbora Narodne Garde, vojnici Mileta Dedakovića Jastreba i drugih hrvatskih komandanata, poklonici ideologije Franje Tuđmana išli su od kuće do kuće i ubijali šta su stigli. Došli su i pred kuću br. 74. Razvalili su kapiju i sa vrata počeli da urlaju i viču.
- Radoslav Pavić (25) - sin ubijene Savke
- Velimir Trajković - suprug preživele Milice
- Nada Pavlović (41)
- Zorica Pavlović (15) - Nadina ćerka
- Zoran Pavlović (17) - Nadin sin
- Milojka Pavlović (67) - Nadina majka
- Tošo Tošković (41) - Nadin nevenčani suprug
- Milan Travaš (47) - komšija porodice Pavlović
Brojni mediji iz Beograda i Novog Sada po oslobođenju grada, informisali su javnost o zločinu koji su počinili hrvatski vojnici - pripadnici Zbora Narodne Garde. Motivi za stravičan zločin su najverovatnije (kako i obično) bili etnička nacionalnost žrtava, gnev zbog gubitaka na vojnom polju, činjenica da su se neki članovi porodica ubijenih borili na strani JNA, lažne optužbe za "petokolonaštvo i radio stanice" ....
U komentaru koji je ostavila komšinica i poznanica ubijenih, stoji da porodica Pavlović danas više nema živih srodnika, kao i da su se ljudi i novinari koji su se tom prilikom okupili onesvešćivali od jezivih prizora. Obdukciju je radio istaknuti patolog Zoran Stanković. U blizini Ulice Nikole Demonje postojao je štab hrvatske vojske gde su se vojnici redovno okupljali, zasedali i donosili odluke te je život srpskih porodica u ovom kraju bio dodatno otežan.
- Upravo sam ja obeležio svako telo i odradio svoj posao tamo profesionalno, i time omogućio da se zločini procesuiraju. Međutim, prećutkuju se zločini nad Srbima, na primer, nad celom porodicom i desetak srpskih civila u Ulici Nikole Demonje. Bilo je indicija koje su govorile o ratnom zločinu. Mi smo imali samo svedoke Srbe koji su ostali u Vukovaru i koji su mogli da govore o tim žrtvama. Kao što je recimo bilo ono obdanište za koje se tvrdilo da ima 40-oro dece, što nije bilo tačno. Ali, smo ipak registrovali da je tu u vrtiću bilo ubijanja nekih ljudi – kao što su Lukić, Vezmar, Uroš Udovičić, koje je pobila grupa Martina Sabljića, Ćibarića, Šipoša i ostalih. Osim toga, potvrđeno je i postojanje ubijenih Srba u ulici Nikole Demonje 72, odnosno 74, gde je bila ubijena cela porodica Čečavac – znači onaj mali, otac i majka. Veliki broj tela nađen je oko bolnice i oko lučke kapetanije.. - istakao je Zoran Stanković, istaknuti srpski patolog, profesor i doktor medicinskih nauka, sanitetski general-major u penziji i aktuelni predsednik koordinacionog centra za jug Srbije. Stanković je prilikom gostovanja u emisiji "Istorija Srbije iz prvog ugla" o tom slučaju izjavio sledeće:
- Za mene je bilo neshvatljivo da je nečije dete mrtvo, a da njega nema, niti se interesuje za tu decu. Zato smo mi u sredstvima javnog informisanja govorili o malom Čečavcu, o malom Branimiru Miloševiću koji su bili među tom decom.. Međutim, niko se nije javljao. Ono što mi nije nijednog trenutka palo na pamet kao čoveku koji vrši identifikaciju leševa i obradu tih podataka je da su njihovi roditelji mrtvi i ja sam tek kasnije video da su roditelji malog Čečavca mrtvi, da je majka malog Branimira mrtva i oni su bili u neposrednoj blizini. Mi smo tu decu stavili u taj šator, i svako veče kad smo odlazili smo ih pokrivali tim čaršavima u nadi da će neko doći i preuzeti njihova tela. Svo vreme dok smo mi to radili iščekivali smo pojavu njihovih roditelja i najbližih ali oni nisu došli i mi smo njih sahranili na bugarskom groblju. - rekao je Stanković.
![]() |
GORE DESNO: Ilinka Milošević sa sinom Branimirom i Sava Pavić; DOLE LEVO: Radisav Pavić i telo Gorana Čečavca (foto: "Genocid nad Srbima 1941-1945 i 1991-1992") |

Коментари
Постави коментар