 |
| DARINKA GRUJIĆ - TRI DECENIJE NA LISTI NESTALIH |
Povodom obeležavanja Međunarodnog dana nestalih i ove godine iznose se podaci Međunarodnog komiteta Crvenog krsta (MKCK) da se iz ratova devedesetih sa područja bivše Jugoslavije traga za ukupno 10.025 osoba, od čega 1.975 sa područja Republike Hrvatske.
Na spisku nestalih Srba sa područja Hrvatske na današnji dan, prema Veritasovim podacima, inače jedinim relevantnim izvorom kada je reč o žrtvama srpske nacionalnostu u RH, nalazi se 1.714 osoba, među kojima je 1.240 (72%) civila i 474 (28%) žena. Najviše ih je nestalo u posjednjoj ratnoj godini – 837 (49%), a zatim u prvoj 697 (41%). Međutim, više od trećine sa tog spiska ne nalazi se u pomenutoj knjizi nestalih za područje Hrvatske.
Zbog toga je Komisija za nestala lica Vlade Republike Srbije, u saradnji sa Veritasom i udruženjima porodica nestalih lica, još 2013. godine sastavila “operativnu listu” (OL) osoba, uglavnom Srba iz Hrvatske i državljana Srbije, koji su u sukobu devedesetih prošlog veka nestali na području Hrvatske i bivše RSK, a za koje njihove porodice nisu otvorile zahteve za traženje kod međunarodnog ili nacionalnih organizacija crvenog krsta i zbog čega, po pravilima MKCK (zahtjev za potragu mogu otvoriti najbliži članovi porodice), nisu mogli ući na zvanični spisak nestalih MKCK, koji se od 2005. godine počeo objavljivati i u knjigama nestalih.
OL sa 635 imena predata je iste godine hrvatskoj strani očekujući njihovo službeno očitovanje na tu listu, do kojeg još nije došlo. U međuvremenu su, ipak, nekoliko desetina osoba sa te OL identifikovani a za neke su porodice otvorile zahtjeve i dale krv za DNK, što cijeloj listi dodatno daje uvjerjivost i istinitost.
Porodice mnogih Vukovarskih Srba i danas tragaju za posmrtnim ostacima svojih najmilijih koji su nestali i prisilno odvedeni iz svojih domova ili radnih mesta u periodu od 1. maja do 18. novembra 1991. godine. Neposredno nakon završetka ratnih sukoba u Vukovaru 1991. godine blizu tri stotine lica srpske i drugih nacionalnosti prijavljeni su kao nestali. Posmrtni ostaci mnogih Vukovarskih Srba ali i Rusina i Mađara su eshumirani iz masovnih i pojedinačnih grobnica koje su pronađene po ulasku pripadnika JNA u grad (18. novembra 1991) ali se veliki broj civila i zarobljenika još uvek nalaze na listi nestalih. Javna je tajna da su mnogi Srbi, kako tokom leta 1991. godine tj. pre početka ratnih operacija, tako i tokom trajanja ratnih operacija odvođeni iz svojih kuća i skloništa na "informativne razgovore" sa kojih se mnogi nisu vratili. Srpski civili, uključujući čak i žene i starce mučeni su po vukovarskim logorima, zatvorima i mučilištima. Bilo je strašnih mučenja i silovanja a nakon likvidacija tela su bacana u Dunav ili su spaljivana kako bi se sakrili tragovi. Po ulasku pripadnika JNA na više lokacija u Vukovaru (u dvorištu vrtića u Borovom Naselju, na železničkoj stanici, ispred bolnice u lučkoj kapetaniji, u Kozaračkoj ulici i Ulici Nikole Demonje pronađen je veliki broj leševa ubijenih Srba čije su živote prekinuli hrvatski vojnici pre povlačenja. Neka tela likvidiranih vukovarskih i osječkih Srba, Dunav je doneo čak i u Srbiju. Bilo je indicija da postoje i sekundarne i tercijarne grobnice i da su tela ubijenih Srba više puta premeštana. O tome se i dalje ćuti a država ne radi ništa po ovom pitanju.
Bilo bi od velikog značaja kada bi Vlada Republike Hrvatske otvorila sve tajne arhive sa dokumentima o zločinima nad Srbima. Ovo bi u velikoj meri rasvetlilo mnogobrojne zločine nad srpskim stanovništvom koji se i danas svesno zataškavaju i prikrivaju i to na državnom nivou. Nije tajna da najviše državne instance u RH imaju veliku ulogu u prikrivanju istine o nestalim Srbima, verovatno zato što bi to ukazalo na njihovu ulogu u progonu i istrebljenju Srba na području Istočne Slavonije.
- Na teritoriji predratne opštine Vukovar tokom 1991. godine je, prema našim podacima, poginulo i nestalo najmanje 350 Srba. Reč je o Vukovarcima, civilima ili pripadnicima Teritorijalne odbrane. Niko više ne govori da je mnogo pre "bitke za Vukovar" stotine Srba odvođeno na informativne razgovore s kojih se nikada nisu vratili. Do početka bitke grad je napustilo 13.734 Srba, dok ih je u Vukovaru ostalo 12.000. Pošto žrtve na strani JNA nikada nisu objavljene, ne znamo da li su i kojoj strani "pripisane" - naglasio je nekoliko puta Savo Štrbac.
Podaci drugih istraživanja govore da su od tih 350 smrtno stradalih Srba i nehrvata, najmanje 180-oro ubijeni kao civili ili žrtve ratnog zločina.
Strašnu sudbinu doživela je Darinka Grujić, rođ. Bandić, rođena 1941. godine. Darinka je bila ktivistkinja Crvenog krsta, pre rata radila je u Borovu kao referent u službi Planiranja. U drugoj polovini oktobra 1991. godine, Darinka Grujić je bila smenjena sa mesta predsednika CK Borova naselja, zbog svoje srpske nacionalnosti. Na dan 25.10.1991. godine je uhapšena od strane hrvatske vojske i policije nakon čega je odvedena u sklonište Borovo komerca.
DARINKA UHAPŠENA 1991. - PORODICA JOŠ TRAGA ZA NJENIM POSMRTNI OSTACIMA
Tu je dobila krevet i zabranjeno joj je bilo da govori sa bilo kim. Noću su je vodili na saslušanja gde je psihički zlostavljana. 1. novembra 1991. godine u popodnevnim časovima Darinka Grujić je zajedno sa još dva muškarca bila izvedena iz skloništa Borovo komerca do picerije „Abazija“, gde je bio smešten štab Ivana Kapulara. Po naređenju Marka Babića, komandanta ZNG za Trpinjsku cestu u Borovu naselju, ona je razdvojena od tih muškaraca. Osobe koje su odvele Darinku Grijić iz Borovo komerca bili su Ivan Kapular, „Đidra“ i „Bosanac“. Tako je svedočio Kovačić, na Vojnom sudu u Beogradu, nakon rata. Ona je u ovim kazamatima svakodnevno zlostavljana, mučena, maltretirana i ponižavana a nakon razdvajanja od drugih zatvorenika gubi joj se svaki trag, te se opravdano sumnja da je ubijena.
- Kada je počeo rat Dara nije htela napustiti grad govoreći da ne može ostaviti nemoćne ljude i decu. Optužena je da ima radio -stanicu i odvedena u Borovo komerc gde je svake noći saslušavana. Iz Borovo komerca je odvedena prvo na Borovsku cestu, a zatim na Trpinjsku cestu kod tadašnjeg zapovednika tog dela grada odakle su je dvojica odvezla automobilom. Kada ih je sutradan jedan čovek pitao šta je sa Darom, pokazali su mu rukama da je otišla u nebo”, ispričao je pre nekoliko godina Miloš Grujić koji je istražujući saznao sve detalje tog kobnog dana, ali mu to nije pomoglo da pronađe grobno mesto ubijene supruge.
- Niko se do danas nije ni anonimno javio da kaže gde bi moglo biti njeno telo. Živim u iščekivanju, ali nade više nema. Ne verujem da će država išta učiniti po tom pitanju jer joj nije u interesu da se zločini Hrvatske vojske otkriju. Znam imena i prezimena dvojice koji su je odvezli i ubili, ali neću da ih spominjem javno. Neka to nose na svojoj duši”, zaključuje ovaj 87-godišnjak.
Ljudi su odvođeni sa svojih radnih mesta i iz svojih kuća na "informativne razgovore" odakle se mnogi nisu živi vratili. Tela nekih likvidiranih Srba pronađena su masovnim i pojedinačnim grobnicama na više lokacija u Vukovaru, a posebno su stresne situacije gde su mnogi leševi eshumirani iz reka - Dunava, Save i Vuke.
Svoju tragičnu ispovest o nestanku supruga pre deset godina novinarima Novosti ispričala je i Radojka Mrkić, čiji je suprug Mladen Mrkić nestao u leto 1991. Mladen je bio inženjer u Vupiku i brinuo se o situaciji u kombinatu. ‘Bio je jako vezan za radnike Vupika, mislio je da će sve propasti ako ode. A bilo je vrijeme žetve, znate, počela je 15. srpnja, a moj je Mladen na kraju podnosio izvještaj radničkom savjetu. Bio je jako zabrinut, jer srpska sela, koja su bila okupirana, nisu dovezla žito, pa je u silosu bio manjak prinosa’, ispričala je Radojka Mrkić.
Njen zabrinuti suprug Mladen Mrkić nikada nije podneo taj izveštaj. Nakon izlaska iz samoposluge u blizini zgrade u kojoj je živio sa suprugom dočekala su ga dva hrvatska vojnika u maskirnim hlačama i crnim majicama. Naterali su ga u automobil i odveli u zgradu Sekretarijata za narodnu obranu. Iza njega su ostali samo kruh i mleko koje je, prilikom ulaska u automobil, ostavio na pločniku. Njegova supruga nekim je čudom dobila i samog predsednika Franju Tuđmana na telefon i upitala ga može li napraviti nešto da joj se suprug vrati. Tuđman je slušalicu predao ministru unutarnjih poslova Ivanu Vekiću, koji je nesrećnoj ženi obećao da će joj se suprug vratiti istog dana. Nije se vratio nikada.
"Redovito sam u kontaktu s Ivanom Grujićem iz Uprave za zatočene i nestale osobe, prisustvovala sam sastanku Ive Josipovića, Borisa Tadića i Jadranke Kosor u Vukovaru 2010. godine, ali rezultata još uvijek nema", rekla je Radojka Mrkić, koja veruje da je njen suprug bačen u Dunav kao i ostali građani srpske nacionalnosti ubijeni u Vukovaru u leto 1991. "Nekoliko ubijenih ekshumirano je i identificirano u Novom Sadu, a tijela ostalih rijeka je najvjerojatnije izbacila na obalu kod Iloka, nakon čega su sahranjeni negdje u Vukovaru", objašnjava Mrkić i dodaje da slučaj nije željela rješavati na sudu. "Jednostavno ne mogu zamisliti da se tužim sa svojom državom. Bilo bi mi bolno da se nakon silnih godina još moramo povlačiti i po sudovima. Jedino čemu se nadam je da ću što prije pronaći kosti svog supruga i u miru ga sahraniti."
Kako su te 1991. prošli brojni Srbi govori i priča koju je u listu ‘Izvor’ Zajedničkog veća opština objavio novinar Slavko Bubalo, zapisavši slučaj Vukovarca Željka Paića. U leto 1991. Paić je radio kao konobar u bifeu na Autobusnom kolodvoru u Vukovaru. Imao je 31 godinu, suprugu Jelicu i dve kćeri. Prema rečima njegove supruge Jelice, Željko je tog 10. avgusta izašao iz bifea i otišao uplatiti novac u banku. Kući nije došao. Jelica ga je tražila, ali o njemu nije bilo ni traga ni glasa. Prošlo je 13 godina bez ikakvog saznanja o Željkovoj sudbini, a onda je zazvonio telefon. Jelicu su nazvali iz Srbije, gdje su identifikovali ostatke jedne od žrtava, izvađene iz Dunava nekoliko dana nakon Željkovog nestanka.
Potvrđeno joj je da je reč o ostacima njenog supruga. Obdukcija je bila napravljena još 1991. godine. Željko je bio najpre isprebijan, a onda su mu na obali Dunava ispalili dva hica u glavu. Jelica je tužila Republiku Hrvatsku zbog odgovornosti za ubistvo supruga, ali je spor izgubila, kao i mnogi drugi. Trebalo je podmiriti sudske troškove od 31.000 kuna, a kako je bila nezaposlena, blokiran je račun njenim i Željkovim ćerkama. Tako su ćerke, koje su oca izgubile dok su bile devojčice, morale još platiti i sudske troškove.
Na listi nestalih je i Savo Damjanović, medicinski tehničar, pre rata je bio zaposlen na Neuropsihijatriji vukovarske Gradske bolnice. U noći između 25. i 26. jula 1991. Savo Damjanović je odveden od maskiranih, naoružanih ljudi, pripadnika hrvatske vojske i to u noćnoj smeni, u prisustvu nekoliko svedoka, dežurnog lekara. Njegova supruga je istog dana, dakle 25. jula 1991. godine prijavila nestanak u policiji, ali u MUP Vukovar nije dobila validno obaveštenje. Kao nestala još uvek se vodi i Vera Poljak koja je nestala u jesen 1991. godine. Imala je 39 godina. Na listi nestalih lica nalaze se i imena Vukosave (68) i Ive Orlovića (77) koji su ostali u svom gradu. Kao nestalo lice vodi se i domaćica Slobodanka Hancko, stara 46 godina, koja je pod nerasvetljenim okolnostima nestala u Vukovaru, na teritoriji pod kontrolom hrvatskih snaga u novembru 1991. godine, u periodu kada je veliki broj srpskih civila nestao bez traga. Na listi nestalih su i Stojan Lalić (70), Miloš Nikolić (33), Marko Alfirević (60), Miloje Milunović (37), Ljubomir Marković (56), Vasilj Kavač (71), Duško Knežević (36), Ivan Eseš (45), Stevan Bogić (44), Stevo Crnomat (54), Jovan Vučetić (55), i mnogi drugi.
Ljudi su odvođeni sa svojih radnih mesta i iz svojih kuća na "informativne razgovore" odakle se mnogi nisu živi vratili. Tela nekih likvidiranih Srba pronađena su masovnim i pojedinačnim grobnicama na više lokacija u Vukovaru, a posebno su stresne situacije gde su mnogi leševi eshumirani iz reka - Dunava, Save i Vuke.
MLADEN MRKIĆ ZAROBLJEN I ODVEDEN U NEPOZNATO
Svoju tragičnu ispovest o nestanku supruga pre deset godina novinarima Novosti ispričala je i Radojka Mrkić, čiji je suprug Mladen Mrkić nestao u leto 1991. Mladen je bio inženjer u Vupiku i brinuo se o situaciji u kombinatu. ‘Bio je jako vezan za radnike Vupika, mislio je da će sve propasti ako ode. A bilo je vrijeme žetve, znate, počela je 15. srpnja, a moj je Mladen na kraju podnosio izvještaj radničkom savjetu. Bio je jako zabrinut, jer srpska sela, koja su bila okupirana, nisu dovezla žito, pa je u silosu bio manjak prinosa’, ispričala je Radojka Mrkić.
Njen zabrinuti suprug Mladen Mrkić nikada nije podneo taj izveštaj. Nakon izlaska iz samoposluge u blizini zgrade u kojoj je živio sa suprugom dočekala su ga dva hrvatska vojnika u maskirnim hlačama i crnim majicama. Naterali su ga u automobil i odveli u zgradu Sekretarijata za narodnu obranu. Iza njega su ostali samo kruh i mleko koje je, prilikom ulaska u automobil, ostavio na pločniku. Njegova supruga nekim je čudom dobila i samog predsednika Franju Tuđmana na telefon i upitala ga može li napraviti nešto da joj se suprug vrati. Tuđman je slušalicu predao ministru unutarnjih poslova Ivanu Vekiću, koji je nesrećnoj ženi obećao da će joj se suprug vratiti istog dana. Nije se vratio nikada.
"Redovito sam u kontaktu s Ivanom Grujićem iz Uprave za zatočene i nestale osobe, prisustvovala sam sastanku Ive Josipovića, Borisa Tadića i Jadranke Kosor u Vukovaru 2010. godine, ali rezultata još uvijek nema", rekla je Radojka Mrkić, koja veruje da je njen suprug bačen u Dunav kao i ostali građani srpske nacionalnosti ubijeni u Vukovaru u leto 1991. "Nekoliko ubijenih ekshumirano je i identificirano u Novom Sadu, a tijela ostalih rijeka je najvjerojatnije izbacila na obalu kod Iloka, nakon čega su sahranjeni negdje u Vukovaru", objašnjava Mrkić i dodaje da slučaj nije željela rješavati na sudu. "Jednostavno ne mogu zamisliti da se tužim sa svojom državom. Bilo bi mi bolno da se nakon silnih godina još moramo povlačiti i po sudovima. Jedino čemu se nadam je da ću što prije pronaći kosti svog supruga i u miru ga sahraniti."
NAKON 13 GODINA NAĐEN - UBILI GA PA BACILI U DUNAV
Kako su te 1991. prošli brojni Srbi govori i priča koju je u listu ‘Izvor’ Zajedničkog veća opština objavio novinar Slavko Bubalo, zapisavši slučaj Vukovarca Željka Paića. U leto 1991. Paić je radio kao konobar u bifeu na Autobusnom kolodvoru u Vukovaru. Imao je 31 godinu, suprugu Jelicu i dve kćeri. Prema rečima njegove supruge Jelice, Željko je tog 10. avgusta izašao iz bifea i otišao uplatiti novac u banku. Kući nije došao. Jelica ga je tražila, ali o njemu nije bilo ni traga ni glasa. Prošlo je 13 godina bez ikakvog saznanja o Željkovoj sudbini, a onda je zazvonio telefon. Jelicu su nazvali iz Srbije, gdje su identifikovali ostatke jedne od žrtava, izvađene iz Dunava nekoliko dana nakon Željkovog nestanka.
Potvrđeno joj je da je reč o ostacima njenog supruga. Obdukcija je bila napravljena još 1991. godine. Željko je bio najpre isprebijan, a onda su mu na obali Dunava ispalili dva hica u glavu. Jelica je tužila Republiku Hrvatsku zbog odgovornosti za ubistvo supruga, ali je spor izgubila, kao i mnogi drugi. Trebalo je podmiriti sudske troškove od 31.000 kuna, a kako je bila nezaposlena, blokiran je račun njenim i Željkovim ćerkama. Tako su ćerke, koje su oca izgubile dok su bile devojčice, morale još platiti i sudske troškove.
Na listi nestalih je i Savo Damjanović, medicinski tehničar, pre rata je bio zaposlen na Neuropsihijatriji vukovarske Gradske bolnice. U noći između 25. i 26. jula 1991. Savo Damjanović je odveden od maskiranih, naoružanih ljudi, pripadnika hrvatske vojske i to u noćnoj smeni, u prisustvu nekoliko svedoka, dežurnog lekara. Njegova supruga je istog dana, dakle 25. jula 1991. godine prijavila nestanak u policiji, ali u MUP Vukovar nije dobila validno obaveštenje. Kao nestala još uvek se vodi i Vera Poljak koja je nestala u jesen 1991. godine. Imala je 39 godina. Na listi nestalih lica nalaze se i imena Vukosave (68) i Ive Orlovića (77) koji su ostali u svom gradu. Kao nestalo lice vodi se i domaćica Slobodanka Hancko, stara 46 godina, koja je pod nerasvetljenim okolnostima nestala u Vukovaru, na teritoriji pod kontrolom hrvatskih snaga u novembru 1991. godine, u periodu kada je veliki broj srpskih civila nestao bez traga. Na listi nestalih su i Stojan Lalić (70), Miloš Nikolić (33), Marko Alfirević (60), Miloje Milunović (37), Ljubomir Marković (56), Vasilj Kavač (71), Duško Knežević (36), Ivan Eseš (45), Stevan Bogić (44), Stevo Crnomat (54), Jovan Vučetić (55), i mnogi drugi.
Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP) se, pored Komisije Srbije, udruženja porodica nestalih i “Veritasa”, aktivno uključila u potragu za porodicama nestalih osoba sa OL sa ciljem da “nepriznati ali stvarni nestanci” postanu i formalno priznati stavljanjem na zvaničnu listu nestalih koju vodi MKCK, ali i da živi rođaci nestalih daju krv za identifikaciju ekshumiranih posmrtnih ostataka po DNK metod, i po kojoj se danas isključivo i obavljaju identifikacije. Ilustracije radi, trenutno se u Hrvatskoj nalazi oko 400 neidentifikovanih posmrtnih ostataka, koji su ekshumirani u zadnjih dvadesetak godina sa područja Hrvatske i bivše RSK, za koje i hrvatska strana tvrdi da pripadaju srpskim žrtvama iz perioda devedesetih, i koje ne mogu biti identifikovane bez krvnog uzorka njihovih najbližih rođaka.
Porodice nestalih osoba imaju pravo saznati istinu o sudbini svojih najmilijih, društvo ima pravnu i moralnu obavezu pomoći im u njihovom traganju. To je moguće samo uz aktivnu saradnju porodica nestalih sa nadležnim organizacijama i institucijama.
Međunarodni dan nestalih je prilika i da se javnost podseti na patnju i bol porodica nestalih, ali i poziv porodicama da izvrše i svoju obavezu – otvore zahtev za traženje i daju krv za DNK, bez čega nema uspešne potrage.
Коментари
Постави коментар