Imala je 23 godine kada je počeo rat u njenom gradu, u njenom Vukovaru. Zvala se Nada Samardžija. Bila je Srpkinja po nacionalnosti, a pravoslavka po vjeroispovijesti. Mada veliki broj građana Vukovara nije o tome ozbiljno razmišljao, niti se o tome mnogo vodilo računa, etnička pripadnost postala je 1991. godine veoma važna odrednica od koje je nerijetko zavisio život samih stanovnika. Vukovar jeste bio i ostao prepoznatljiv kao grad sa najvećim brojem mješovitih brakova, po suživotu i međusobnoj toleranciji između mnogobrojnih nacionalnih manjina. Ovaj mir i kulturno šarenilo vrlo brzo bivaju značajno narušeni sa izbijanjem nesrećnog rata u Vukovaru.
Za Hrvate svi Srbi, pa i najbliže komšije, te 1991. odjednom postaju "uljezi, otpadnici, nepoželjni gosti", nazivali su ih pogrdno "četnicima, agresorima, okupatorima". Zločinačka propaganda Franje Tuđmana učinila je svoje i uspjela je da ubedi Hrvate kako su Srbi "loši i zli" i kako je došlo vrijeme za obnovu Nezavisne Države Hrvatske gdje ne bi bilo mjesta za druge narode, a naročito Srbe. Tako pripadnici srpskog naroda preko noći postaju stranci u sopstvenom gradu.
Rat u Vukovaru započeo je 1. maja 1991. kada je Mijo Gelenčir, ekstremni HDZ-ovac i nacionalista, sa nekoliko hitaca usmrtio penzionera Stevana Inića (65) koji je sa jugoslovenskom zastavom pošao da proslavi 1. maj - veliki jugoslovenski praznik. Već narednog grupa naoružanih Hrvata iz različitih dijelova Hrvatske, napala je Borovo Selo, mjesto sa 95% srpskog stanovništva. Došli su na tuđi kućni prag sa ciljem da ubiju, siluju, protjeraju..pokušali su da na glavnu zgradu postave zastavu NDH a potom su otvorili vatru po srpskim kućama i civilima koji su se tamo krili..bilo je mnogo žrtava.
Prva žrtva u samom gradu bio je civil Jovan Jakovljević koji je sa nekoliko hitaca ubijen pred svojom kućom i pred porodicom samo zato što je bio Srbin. Reč je o civilu, vrlo uglednom i poštenom čovjeku. Tada počinju masovna ubistva, likvidacije i zlostavljanja. Samo u proljeće i ljeto 1991. ubijeno je 43-oje srpskih civila, ranjeno i zlostavljano više od dve stotine lica a nasilno prognano 20 000 lica srpske, mađarske, rusinske, ukrajinske nacionalnosti kao i lica iz mješovitih brakova. Minirano je više desetina lokala pod vlasništvom Srba, kao i stotine srpskih kuća. Kolektivni centri u Šidu i Apatinu bili su premali da prime toliki broj izgladenjih prognanika. U istom periodu, dakle sve do početka oružanog sukoba u Vukovaru (do 25. avgusta 1991) nije ubijen nijedan civil hrvatske nacionalnosti, nije oštećena ni zapaljena nijedna kuća ili objekat pod vlasništvom Hrvata.
Nada Samardžija bila je među pripadnicima srpskog naroda koji su ostali u Vukovaru. I čvrsto je verovala da joj komšije neće nauditi. A zašto bi ? Nada je bila omiljena u društvu, družila se i sa Srbima i Hrvatima, Rusinima, ljude nikada nije dijelila po vjeri i naciji. Takvi su bili i njeni roditelji, vrlo ugledni i pošteni ljudi koje je volio čitav Vukovar a i šira regija. Imali su prijatelje i poznanike u mnogim gradovima bivše Jugoslavije. O ovoj poštenoj familiji i danas svi pričaju sa punim poštovanjem i uvažavanjem.
Život u Vukovaru postao je tog proljeća 1991. težak i nesnošljiv za Srbe, postao je to najveći logor za srpsko stanovništvo, pisali su još tada domaći i strani mediji. Bilo im je zabranjeno kretanje, teško su dolazili do osnovnih namirnica, hrane i vode a pritisci i zlostavljanja bili su svakodnevna pojava. U ranu jesen kada je oslobođen jedan dio grada i kada je regularna vojska JNA preuzela kontrolu nad tim naseljem, civilno stanovništvo tog kraja moglo je da predahne. Bilo je tu i Srba, i Hrvata, Rusina, Ukrajinaca..Međutim, period mira nije dugo potrajao.
Naredba glavnokomandujućeg hrvatske vojske glasila je "Počisti sve, sravni sa zemljom, da ništa srpsko ne ostane". Tada je počeo sveopšti napad na srpske kuće i naselja. Hrvatski vojnici su nemilosrdno tukli iz sveg mogućeg naoružanja i u tom paklenom napadu ubijen je veliki broj civila i branilaca grada. Nada je toga dana sedela u kući, doručkovala, popila kafu ne sluteći da će joj to biti posljednja kafa u životu. Bila je rana jesen, a vrijeme sivo, tmurno i hladno..kao da je slutilo na nesreću! Tek bi se poneki zračak sunca prelomio kroz guste oblake, kiša bi nakratko padala pa stala..i tako u krug.
Iz ručnog bacača je pogođena kuća Samardžija a jedan od šrapnela je prošao kroz prozor i pogodio Nadu u glavu usled čega je preminula na licu mjesta. Zločinačko artiljerijsko zrno prekinulo je u jednoj sekundi sve planove, želje i snove ove mlade djevojke. Ubijena je samo nekoliko dana pred svoj rođendan. Imala je nepune 23 godine...reklo bi se "previše za jednu Srpkinju". Zlikovcima ruka nije zadrhtala. Plakalo je nebo tog jesenjeg dana...plakale su klupe u parku na kojima nekada sedela, plakale su staze i ulice kojima je prolazila, plakale su breze i vrbe, plakali su i Dunav i Vuka, plakao je Vukovar...sa suzama neutješne porodice i prijatelja, stapala se kiša koja je tih dana neprestano padala...šok i nevjerica zavladali su čitavim naseljem.
Od bola i očaja otac Milan nije mogao prozboriti ni riječi. "Kome je i zašto moja ćerka bila kriva?" pitao se unesrećeni otac. Kome su bile krive njene mlade godine, njena mladost i dobrota ? - pitanje je koje su svi postavljali ali odgovora nije bilo. Nada je bila veoma zrela djevojka za svoje godine, vrlo talentovana i druželjubiva osoba, vrijedna, pažljiva i odgovorna..sanjala je velike snove, dom, porodicu, budućnost.
Vrlo brzo utvrđeno je da meci, bombe i granate nisu slučajno ispaljeni na ove kuće već da su lokalni Hrvati civili tzv. peta kolona dojavljivali hrvatskoj paravojsci koje kuće i položaje da gađaju. Tako su dojučerašnje komšije i poznanici odigrali jednu od najsramnijih uloga u životu saučestvujući u ovom monstruoznom zločinu.
Pokušavajući da operu svoj prljavi obraz i koliko toliko opravdaju zločin, neki Hrvati su otišli korak dalje te su nakon rata pokušali Nadinog oca Milana da optuže za "mučenje hrvatskih vojnika". Besramne laži šokirale su sve. Bolesnim umovima nije bilo dovoljno što su jednu porodicu zavili u crno, što su roditelje ostavili bez djeteta već su svoje planove nastavili da realizuju i u miru.
Cilj im je bio da zagorčaju život ovog hrabrog i čestitog čovjeka Milana Samardžije a u tim pričama i lagarijama učestvovali su čak i neki Nadini školski drugovi i drugarice. Sud je vrlo brzo odbacio ove apsurdne optužbe, a Milana proglasio nevinim čime su hrvatski zločinci i zločinke još jednom uhvaćeni u lažima.
Bol za ubijenim djetetom nikada nije prošla niti može proći. Nada danas živi u sjećanjima svojih najbližih, u uspomenama prijatelja i prijateljica, komšija i poznanika. Zajedničke ekskurzije, putovanja, druženja ostala su svjetla tačka jednog vremena koje se nikada više neće vratiti. Kakav smo zaboravan narod svjedoči i činjenica da se Nadino ime nikada nije našlo ni u jednoj kolumni, novinskom članku ili na nekom internet portalu.
Šturi podaci (ime, prezime, mesto rođenja i smrti, datum rođenja i smrti) na spisku uvaženog DIC VERITAS-a jedino su što običan svijet može saznati o tragičnoj sudbini ove mlade djevojke kada ukuca njeno ime na internet pretraživaču. Iako imamo stotine medija, mali broj njih se svih godina setio da objavi koji tekst o srpskim žrtava ubijenim i stradalim u Vukovaru ! I rijetki tekstovi koji se objave uglavnom su vezani za smrt osoba stradalih u ljeto 1991. godine, dok ostali civili (žene, starci, djeca) postoje samo kao bezimeni brojevi. Žive u sjećanjima bliže porodice ali šira javnost za njih ne zna. Često se i umanjuje broj ubijenih Srba u Vukovaru, te možemo čuti o "40 stradalih Srba", dok zapravo ukupan broj ubijenih srpskih civila, žrtava ratnog zločina prelazi tamnu brojku od dve stotine.
Smrt ove nedužne mlade djevojke svima nam mora služiti kao opomena da se zlo više nikada i nikome ne ponovi.
Коментари
Постави коментар