Nakon višemesečnog terora, Srpski Brod je tog 6. oktobra 1992. konačno oslobođen. Zahvaljujući junaštvu i upornošću hrabrih srpskih boraca grad je oslobođen a više hiljada srpskih ali i muslimanskih i romskih izbeglica dobilo je priliku da se vrati u svoje domove iz kojih su nasilno proterani
Tokom okupacije koja je započela još početkom marta 1992. Brod je pretvoren u grad - logor. Otvoreno je deset logora kroz koje je prošlo preko tri hiljade srpskih ali i muslimanskih civila. Više stotina žena je silovano i zlostavljano a mnoge su ovde i ubijene. Najmlađa žrtva silovanja je imala 9 a najstarija 82 godine. Hrvatski agresori iz susedne Hrvatske, potpomognuti lokalnim hrvatskim stanovništvom počinili su strašne zločine, nepojmljive ljudskom razumu. Ubistva, mučenja, silovanja, masakriranja, masovne egzekucije i progoni srpskog i nehrvatskog stanovništva ostali su do danas urezani u sećanjima građana Broda. Ubijeno je preko 400 građana uglavnom srpske nacionalnosti, mada su hrvatski okupatori i agresori ubijali i Rome, i Bošnjake, Čehe, pa čak i Hrvate. Samo u Brodu je uništeno 14 pravoslavnih crkvi i hramova. Oko trideset srpskih sela je popaljeno do temelja, razorena su pravoslavna groblja, demolirani su društveni, kulturni i verski objekti...gotovo ništa nije ostalo čitavo.
Sama akcija oslobođenja Broda protekla je brilijantno i hiruški precizno bez ijedne civilne žrtve na suprotnoj strani. Grad je oslobođen a u višemesečnoj odbrani su učestvovali i Srbi i Bošnjaci kao i pripadnici drugih nacionalnih manjina (Mađari, Rusini, Česi, Romi, Slovaci..) koji su živeli na tom prostoru.
- Eto mi smo ovdje bili 74 dana. Ako vam kažem da smo 02. oktobra po naređenju komandanta TG generala Lisice izašli jedan dan na jednodnevni omor i ponovo jedinicu organizovali i sa drugog pravca krenuli u oslobađanje Broda. Nije nam trebalo puno svega tri dana ili dva i po", istakao je komandant Četvrtog bataljona Nenad Miličić.
Vesna Drugović iz Klakara kod Broda, jedna je od heroina koja je zajedno sa još deset devojaka učestvovala u oslobađanju broda te jeseni 1992. Ona je nakon tromesečnog izbeglištva u Bijeljini odlučila da se vrati na svoje ognjište i da doprinos u oslobađanju okupiranog Broda. - Na današnji dan 1992. je takođe padala kiša, ali mi djevojke koje smo tada stale uz borce nismo poznavale strah. Kada je Brod pao, svi smo bježali, ali kada je general Lisica postrojavao, mi, žene, stale smo uz borce - ispričala je Vesna za medije.
Nusreta Mujkić iz Broda, preživela je torturu u hrvatskim logorima samo zato što je živela i radila sa Srbima. Prošla je zloglasni Strolit i logor u Đakovu. Želi sve da zaboravi, ali uzalud. Živi sa svojim bolom ,gotovo nevidljivo. I da može, kaže , ništa ne bi promenila. "Srpsku zastavu nosila u ustima, oni obrišu cipele nama stave u usta da hodamo po krugu, sunce sja, ne daju ni vode, samo te tuku kundacima puške, šutaju te", kaže Mujkićeva. Sve je, kaže, izdržala. I silovanje i susret sa krvnikom, oči u oči, na sudu. Osuđen je na 10 godina zatvora, ali za Nusretu to nije uteha. Nema novca da ostvari odštetu i pomalo gubi snagu u borbi koja joj je oduzela mladost, život, potomke.
- Јa jesam muslimanka, ja se toga ne stidim, ali se borim za ovu državu i ponosim se, ja sam se borila za ovo. Republika Srpska je moja država, samo da hoće da nas priznaju i da nam daju taj zakon da imamo od čega živjeti da se ne idem moliti nikome ni zašto, to bih najviše voljela jer me sramota više tražiti, ispričala je ova hrabra žena pre dve godine za medije.
Zajedno sa vojskom tog 6. oktobra 1992. ali i narednih dana, u grad su ušli i prvi srpski povratnici. Više hiljada prognanika dobilo je priliku da se vrati na svoja ognjišta sa kojih su pola godine ranije brutalno proterani. Scene povratka izbeglica - žena, dece i staraca na svoja ognjišta bile su veoma potresne i emotivne. Ljudi su plakali a osećanja ponosa, tuge i sreće bila su potpuno izmešana. Brođani su sa jedne strane bili zadovoljni i presrećni što su se napokon vratili u svoje domove i na svoja ognjišta nakon višemesečnog izgnanstva. Sa druge strane, tugovali su i plakali za svojim brutalno mučenim i ubijenim sugrađanima koji nisu dočekali dan oslobođenja. Ulazak Srba u oslobođeni Brod zabeležile su brojne lokalne ali i svetske televizije.
Neposredno nakon povratka prvih stanovnika Broda na svoja ognjišta, ali i tokom svih narednih godina zabeležene su brojne izjave građana, njihove impresije i sećanja na ovaj slavni dan:
- Iz Broda sam protjerana u martu 1992. kada su ustaše iz Slavonskog Broda, Ðakova, Nove Gradiške, dakle iz Hrvatske došli u naš grad i okupirale ga. Kuću su mi zapalili, mene i supruga pretukli i jedva smo žive glave izvukli. Mnogi nisu bili te sreće. Na stotine Brođana je pobijeno, sve civili. Mnoge žene i djevojčice su silovane, bilo je 12 logora za Srbe gdje su nas istrijebljivali. Srce mi je puno, srećna sam što smo se vratili u svoje domove i i svoja ognjišta a ave to zahvaljujući našim herojima i borcima. Hvala im to neba što su donijeli slobodu našem gradu. Prve komšije su nam bili Hrvati, u kuću su nam dolazili, pili i jeli sa nama cijeli život smo kao jedno bili a prvi su nam nož u leđa zaboli. Pljačkali i i krali i po našim i po tuđim srpskim kućama. Sad ih nema, pobjegli preko jer znaju da su krivi. Nisi smeli da nas dočekaju.." - ispričala je Ruža koja je proterana iz Broda zajedno sa suprugom još u martu 1992.
- Šta reći, kao da sam se ponovo rodio. Ovo je grad u kojem sam rođen, gdje sam se školovao, zasnovao porodicu a dušmani su željeli da ga unište. Vikali su " Ovo je velika Hrvatska, stvorićemo novu NDH, neće nijedan Srbin ostati u Bosanskom Brodu. Eto tako su vikali. Gdje su sad ti junaci? Ušli su na tenkovima a pobjegli na traktorima iz Broda, sa sve svinjama i kravama. Eto im njihova kultura. Grad su uništili, kao u Hirošimu da smo ušli. Sve crkve zapaljene, kuće i zgrade porušene. I masovne grobnice su neke već nađene.." - reči su starine Dragoja iz Unke koji je preživeo i lično osetio strahote Drugog svetskog rata a tokom ovog ovog je bio primoran da napusti svoje ognjište.
- Mjesecima smo čekali ovaj dan. Nismo ni sanjali da ćemo postati izbjeglice. Došli su ljudi koje nismo znali, maskirani i u uniformama. Kazali su da su iz Slavonskog Broda i da se gubimo svi, da nema šta da tražimo ovdje. Da je to sad hrvatski grad. Sa troje djece, mužem i roditeljima smo išli od jednog do drugog kolektivnog centra, tražili smještaj, živjeli bez hrane i osnovnih uslova za život. Hvala nebesima da smo dočekali oslobođenje Bosanskog Broda, evo ljubim svoj kućni prag, svoju zemlju, drago mi je što smo ovdje. Sram da bude ovdašnje Hrvate što su učestvovali u agresiji Broda, palili naše kuće i rušili sve živo a živjeli smo kao rod rođeni. Sve je porušeno, da su životinje ušle bilo bi čistije i urednije. Pijani hrvatski vojnici su svaku crkvu porušili, sve kuće popalili a one što nisu spaljene su pretvorene u logore gdje su silovali Srpkinje, Bog će im suditi". - reči su prognane Srpkinje iz okoline Broda.
- Divno je opet doći u svoj rodni grad. Odavde smo izišli kao stranci i izbjeglice, a ušli smo na velika vrata kao slobodni ljudi. Šta da vam kažem, kuću su mi zapalili i sve pomoćne objekte, stoku otjerali, ostao sam bez ičega ali je važno da smo se vratili a oni su pobjegli kao miševi - ispričao je Ratko, prognanik iz Broda.
- Plačem čitav dan, meni su 75 godine ali žao mi ove mladosti i djece koje su Hrvati poklale tokom okupacije Broda. Nikoga nisu štedeli, sve nenaoružane ubijali i to klali a ne metkom, nego sekirama kako su i njihovi preci. Vikali su "baba, mi ćemo da završimo ono što su naši započeli 1941". Još viče jedan Hrvat, izvinjava se kaže svi smo ginuli. Ma nije tačno, oni su ubijali a mi smo ubijani. Oni su došli u naš grad da kolju, siluju i ubijaju, ruše a niko nije išao tamo u Slavonski Brod da pljačka, nego oni otude su ovdje dolazili. Ovdje nije bilo borbi nego su samo oni nas klali. Sva hrvatska sela su ostala netaknuta, nijedan Hrvat civil, žena ili dijete nije poginuo od Srba, neki jesu stradali ali samo od hrvatske vojske jer su bili u braku sa Srbinom ili su se zalagali za Jugoslaviju, branili komšije, to vam je sva istina." - ispričala je davno jedna starica za medije.
- Ja sam musliman ali hvala osloboditeljima što možemo živjeti kao normalan svijet. Ovdje je uz ustaše tj. Hrvate život bio pravi teror. Tukli su, mučili, ubijali koga su željeli, mnogi muslimani su nestali ili su ubijeni dok su hrvatske snage ovdje bile, neki su odmah obukli JNA uniforme i stali u odbranu grada, neke su ustaše prisilno mobilisale..ipak mi je drago što je grad slobodan, nadam se da ćemo nastaviti da živimo lijepo kao prije 1992. a oni da se nikad više ne vrate. - stoji u jednoj od izjava koje su zabeležile brojne televizije, radio-stanice i novinarske ekipe.
Izvor: RTRS
Youtube: Oslobođenje Bosanskog Broda
Коментари
Постави коментар