PIŠE: Đorđe Pražić
Posvećeno nebeskim Ličankama i ovozemaljskim na svim dujelovima svijeta, a povodom Dana žena i 70 – godišnjice pobjede nad fašizmom
Iz jednog opisa Like (područje Gospića) iz 1696. godine, saznajemo da je to prijatno područje, gdje se u izobilju nalaze: “ravna polja, njive, šume, planine, a u: njima veprovi, medvjedi, jeleni i raznolikost zvjeradi i ptica. Zrak je vrlo zdrav i za održavanje zdravlja vrlo koristan. Zato ovdje možeš naći starce časne sjedine i dobroočuvane žene, uz to snažne i živahne, stočarstvo je neobično obilno“.
Iz ovog opisa se može zaključiti formula ličkog života i opstanka: zdrava priroda, zemljoradnja, stočarstvo, lov, mudrost starih žitelja i naravno snažne i živahne žene.
Ličanin-i-LičankaLičanke su u ličkom društvenom životu do Drugog svjetskog rata bile nekako u drugom planu. Ličani su predstavljali porodicu i domaćinstvo, koje je zbog raznih čestih odsutnosti muških, u stvari ležalo na plećima Ličanki. Ličanke su rijetko ravnopravno učestvovale u razgovoru oko ognjišta ili na skupovima. Npr. čak je kazivanje narodnih anegdota bilo prepušteno muškarcima, ali na prelima su mogle i žene i cure učestvovati u prepričavanju šala. Ljepota i snaga ličkih cura kao inspiracija momaka, je bila zastupljena uljubavnim pjesmama, koje su izvođene uz tradicionalnu tamburicu – dangubicu. Na prvi pogled iza običnih stihova u rimi, stajale su metafore sa erotičnim sadržajima, koje su naglašavale hiperseksualne mogućnosti snažnih Ličana.
Na psihosocijalne osobine Ličana najveći uticaj su imali Turci, a kasnije zapadna civilizacija u Vojnoj Krajini. Kroz sve te uticaje nastojali su da zadrže autohtonu srpsku kulturu i nacionalni identitet.
Ličanin-vojnikKod nas Ličana je razvijeno saučešće, osjećajnost i blagodarnost, sklonost praštanju ali i surovoj osveti, poštovanje dobrih ljudi i prezir prema lošim. Data riječ, čak i prema neprijateljima je za nas bila svetinja. Naši preci se nisu plašili časne smrti, bili su zatvoreni, nepovjerljivi, uporni i kruti. Stari Ličani su bili okorjeli vojnici, pri čemu su ispoljavali izrazitu sujetu, težnju da dođu do najviših vojnih činova ili da se dočepaju neke državne službe.
Privilegija državnog posla u uniformi bila je opsesija Ličana. I Ličanke su više volile Ličane u mundiru od onih u kožunu, jer je udaja za takvog značila lagodniji život.
U to vrijeme u Lici su se rano ženili i udavali. Ostati neoženjen ili neudat poslije dvadeset i neke, bilo je nepoželjno i predmet izrugivanja. Da li su se ženili iz interesa ili ljubavi nakon zagledačine na prelu, na crkvenom zboru ili kod čobanjenja, veliko je pitanje i ostaće vječita tajna. Ličani su pjevali ličkim curama garavušama sve dok ih ne ožene. Posle udaje, za žene se teško nalazilo mjesta u pjesmama, a emocije prema njima su bile prikrivene, shodno patrijahalnim običajima tog vremena. Žena je ravnopravno učestvovala u većini seoskih radova, a u rijetkim slobodnim trenutcima bi često sjedeći na tronošcu jednom nogom ljuljala koljevku, a u rukama držala preslicu i vreteno predući vunu.
Surovi život u Lici donosio je i surove porodične odnose. Ličani su rijetko hvalili dobre karakterne ljudske osobine. Uglavnom su hvalili ljudsku snagu, snažne konje i volove, preciznost i pouzdanost puške, oštrinu i nasađenost sjekire i kose itd. Nisu bili od velikog divana (govora), pa bi često i manje nesporazume rješavali rukama, a ne rječima. Neslaganje sa učinjenim ili izgovorenim kod žena i djece, kažnjavali bi lakšim kontrolisanim fizičkim kontaktom, koji nije donosio povrede a zvali su ga „lanuti preko labrnje (gubice)“ ili „isprašiti po turu“. Oni nježniji bi to uradili ličkom kapom i po selima bi im se rugalo da su mekušci. Čak su i Ličanke takve postupke shvatale kao izraz ljubavi pa bi govorile: „Izgleda da me moj Dane više ne voli, jer me već dva mjeseca nije svatio (udario)“.
Ličani su veoma jednostavno opisivali cure i žene shodno fizičkoj konstituciji, koja je bila veoma važna. One sitnije građe bile su curice ili ženice, a one krupnije građe, bile su curetine i ženetine. Zbog rađanja djece i teškog fizičkog rada bile su poželjnije krupnije, odnosno one koje mogu „zavintana kola povući“ ili da te mogu „istući i obraniti“.
Mit o snažnim i živahnim Ličankama traje do danas.
Djuka-Mandic-TeslaKao tipičan primjer mitske Ličanke iz davne prošlosti može se uzeti Georgina Mandić (1822-1892), majka Nikole Tesle, koju su od milja zvali Đuka. Kao najstarije žensko dijete, posle majčine smrti morala je da vodi cijelo domaćinstvo, brinući se o sedmero ostale djece, pa zbog toga nije naučila ni da čita ni da piše. Nikola Tesla sav svoj pronalazački dar pripisuje majčinom uticaju. To je bila izuzetna žena bistre pameti i spretnih prstiju. Iako nepismena, znala je cijeli „Gorski vijenac“ napamet, jer kako bi čula da neko nešto recituje, to bi odmah zapamtila. Za nju Nikola kaže: „Radila je neumorno, od jutra do kasne noći, i svojim rukama je pravila veći dio odjela i drugih domaćih potreba. Kada je navršila šezdeset godina, prsti su joj bili još uvijek tako pokretljivi da je mogla „zavezati tri čvora na trepavici“.
Ko zna koliko je takvih djevojaka i žena prirodno inteligentnih i nadarenih bilo u Lici i koliko je njih ostalo u anonimnosti, jer su možda potomci stradali ili nisu postali poznati. Dobar dio takvih žena stradao je od bolesti, prilikom porođaja a najviše u zločinima genocida u Drugom svjetskom ratu?
Svi se sjećamo priča o našim mudrim i vrednim bakama.
Drugi svjetski rat je donio najveća stradanja srpskog naroda u Lici. U zločinu genocida u našem gospićkom kraju stradalo je 6.217 osoba od kojih je 2.418 ili 39% bilo žena. Od toga su negdje trećina djeca (djevojčice) do petnaest godina starosti. U tim teškim i pogibeljnim vremenima, Ličanke su na bojnom polju izvojevale pobjedu ali i ravnopravnost. Istorija pamti hrabrost i požrtvovanost Ličanki. Kada je 7. novembra 1943. godine, 6. lička divizija odlazila iz Like, u njenom stroju je bilo 331 ili 7 % žena, od ukupno 4.971 boraca.
Djelovi-Seste-licke-divizijeTeško je nabrojati sve primjere požrtvovanosti žena u tom vremenu, od borbe sa oružjem, preko njege ranjenika ili odvajanja poslednjeg zalogaja palente za gladne borce. U našem gospićkom zavičaju četri žene su proglašene narodnim herojima.
Nada DimicNada Dimić (1923-1942) rođena je u Divoselu. U ratu je pokazala nevjerovatno junaštvo i smjelost. Nakon mnogo smjelih akcija uhapšena je u Karlovcu. Nakon mučenja i mrcvarenja od strane ustaškog zločinca Ljube Miloša, ubijena je 17. marta 1942. godine u ustaškom logoru Stara Gradiška.
Savka Javorina – Saša (1918 – 2002) rođena je u Studencima. Rat je zatekao u Beogradu. Pokazala je izuzetnu hrabrost i odlučnost tokom rata. Učestvovala je u oružanoj borbi na prostoru Srbije i Makedonije. Bila je na visokim vojno-političkim dužnostima a nakon rata obavljala je značajne društveno – političke dužnosti.
Kata PejnovicKata Pejnović (1899 – 1966) rođena je u Smiljanu. U julskom pokolju 1941. godine u Smiljanu, ustaše su joj ubile muža i tri sina. U ratu je svoju aktivnost usmjerila na organizovanje i jačanje Antifašističkog fronta žena Jugoslavije. Od sedam najznačajnijih vojno-političkih funkcija tokom Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, prvih šest su obavljali Hrvati a sedmu Srpkinja Kata Pejnović. Poslije rata je bila potpredsjednik sabora NR Hrvatske. Uz sve poštovanje prema ovoj ženi – mučenici, ona nije imala ni snage i moći da se bori za dobrobit srpskog naroda, posebno u Hrvatskoj.
Smilja PokrajacSmilja Pokrajac (1920 – 1943) rođena je u Metku. Smilja je naročito kod Ličanki stvorila posebni autoritet. Krasile su je lična hrabrost, odlučnost, otvorenost i ljubav prema ljudima. Poginula je u Bruvnu 18.marta 1943. godine u napadu četničkih snaga. Nakon što je bacila bombu među četnike, poslednjim metkom izvršila je samoubistvo, da im ne padne živa u ruke.
Krajem rata, kada je sloboda bila na vidiku, mlade Ličanke su željele što prije skinuti uniformu i obući neku zavodljivu kiklju i bluzu. Zato su im pogledi bili upereni prema nebu, čekajući da se sruši koji saveznički bombarder, koji su se vraćali u južnu Italiju poslije bombardovanja Njemačke. Oštećeni avion bi završio u Velebitu, posada bi iskočila a Ličanke bi se dočepale padobrana, od čije svile su se pravile najljepše bluze.
Poslije rata Ličanke su dale ogromni doprinos na obnovi zemlje na radnim akcijama. Počele su se školovati a kroz kolonizaciju i druge oblike iseljavanja, napuštale su Liku. Sa svojih pleća skinule su dio tereta patrijahalne ličke tradicije. Na novim mjestima življenja udavale su se za momke iz drugih krajeva.
Natprosječno od ostalih žena Jugoslavije, udavale su se za ljude druge vjere i nacije, stavljajući isključivo
Jovanka_BrozIz tog perioda najpoznatija Ličanka je Jovanka Budisavljević Broz (1924 – 2013) rođena u Pećanima. Porijeklom iz ugledne ličke porodice Budisavljević. Bila je vredna i ljepa djevojka. Nosilac je partizanske spomenice 1941. a iz rata je izašla sa činom majora. Svojom udajom za Tita, svjesno se odrekla poroda i svoj život učinila bajkovitim. Ostaće upamćena po aristokratskom ponašanju i karakterističnoj frizuri –pundži. Tridesetak godina je živjela kao carica a tridesetak kao zatočenica. Od svog odlaska iz Like samo je dva puta bila u Lici, prilikom službene Titove posjete. Kakav je odnos iz tih carskih visina imala prema Lici i Ličanima, nije više ni važno. U vrijeme njene najveće moći bila je u Lici referentna vrednost za kvalitet. Naime kada bi neka žena dobro skuvala palentu, rekla bi: „Ovako je ne bi svarila ni Jovanka Titina“. U vrijeme zatočeništva pokazala je nevjerovatnu snagu i prkos, da se suprostavi najtežim oblicima ponižavanja i obrespravljenja bivših boljševičkih podanika. Bila je simbol jedne epohe na ovim prostorima.
Šezdesetih godina Jugoslavijom je protutnjala seksualna revolucija. To je bila prva revolucija u istoriji, a da u Lici nisu bile zapaljene kuće i i da nije bilo ljudskih gubitaka. Slomljena srca se ne uzimaju u obzir.
Mladi su skinuli ostatak tereta zaostataka patrijahalne tradicije, pri čemu su popustile moralne kočnice i razmahnuo se slobodni ljubavni život.
Modna kreatorka Meri Kvant je 1965. godine lansirala prvu mini suknju, a tanjušna manekenka Tvigi je prva pronjela modnim pistama Londona. Ubrzo su se pojavile vruće pantalone. Nedugo zatim, mini suknju i vruće pantalone su prihvatile Ličanke kao znak opšte emancipacije i bunta.
Ličanke su bez obzira na nepovoljne vremenske uslove nosile mini suknje. Poseban seksi izgled bi bio zimi kada se mini suknja nosila u kombinaciji sa dugim zimskim kaputom sa razrezom do leđa. One na selu bi subotom u cokljama, bucama i bakandžama dolazile do sale za ples i tu obuvale štikle i cipele. Gospićanke su u štiklama vješto paradirale po zaleđenim ulicama.
Mira-PavlicaKult ženske ljepote je bio u modi. Tih godina Gospić je izabrao Miru Pavlicu za prvu ljepoticu – mis Gospića. U Lici je uvijek bilo puno ljepih i zgodnih cura. Kada bi krenule onako seksi obučene u grad, ukućani bi se bojali da ih „vrag neđe ne lizne usput“.
Osamdesetih godina u novom hotelu „Lika“ u Gospiću održana je prva modna revija u kojoj su manekenke i manekeni nosili odjeću kreiranu i izrađenu u radnoj organizaciji „Sloga“ –Gospić.
Onda su došle devedesete i ponovo rat i pogibelji. Među prvim srpskim žrtvama su bile ugledne Gospićanke, koje nisu vidjele razloga da moraju napustiti svoju kuću i grad. U tom teškom vremenu jedna Ličanka je pokazala nevjerovatnu snagu, hrabrost i upornost da pronađe posmrtne ostatke svog muža. Milica Smiljanić je 2014. godine, nakon 23 godine borbe i isčekivanja dostojanstveno u Beogradu sahranila muža, a njena borba u našoj javnosti je prepoznata kao iskrena i vječna ljubav Ličanke prema mužu i porodici. Sada radi na pronalaženju posmrtnih ostataka svoga djevera, koji je isto bio žrtva gospićkih zločinaca u jesen 1991. godine.
Na spisku žrtava rata devedesetih ima dosta žena. Neke od njih su ubijene na najsvirepiji način. Nijedna krvnika nije molila za milost.
Ljiljana Jelača, rođ. Pavlica (1956 – 1993) je bila poznati trgovac iz Gospića. Bila je vedre naravi i spremna da svakom pomogne. Smrt je zadesila tokom zloglasne operacije etničkog čišćenja u Medačkom džepu. Njena hrabrost i prkos u posljednjim trenucima života, zaprepastila je i zloglasne gospićke bojovnike.
Ima Ličanki koje su postale poznate i zaboravile na svoje porijeklo. U izmenjenim vrednovanjima, biti tamo iz neke Like nije „in“, „fenomenalno“ ili „užasno dobro“.
Jedna od rijetkih koja se ponosi ličkim porijeklom na svakom mjestu i u svakoj prilici je poznata folk pjevačica Mira Škorić. Svojim stasom, glasom i prkosom predstavlja tip moderne Ličanke.
Danas u Lici gotovo i nema našeg naroda. Odavno nema ni jelena ni vukova, a slobodu su izgubili i medvjedi, koji se nalaze u kavezima u Kuterevu i predstavljaju turističku atrakciju. U prošlosti moralne vrednosti jednog naroda mjenjale su se sporo. Eksplozijom medija masovnih komunikacija, moralne vrednosti se znatno brže mijenjaju, pa se postavlja opravdano pitanje, da li će prepoznatljiv heroizam, prkos i ljubav Ličanki opstati u novim okolnostima?
Od svih nekadašnjih uticajnih faktora jedino su ostali Turci, koji sada nakon više vjekova, na nas utiču televizijskim serijama.
Hvala Ličankama što su nas rađale, volile, poštovale i vjekovima trpile.
Što bi prosječan Ličanin rekao: „Sa vama je teško, ali bez vas je još teže“.
NAPOMENA: Tekst je prvi put izgovoren na druženju Ličanki i Ličana u Beogadu, 14. marta 2015.
Коментари
Постави коментар