CERNA: SEĆANJE NA UBISTVO ČETVOROČLANE SRPSKE PORODICE OLUJIĆ - MILENA JE IMALA 16, A MARKO SAMO 12 GODINA!

Tokom rata u Hrvatskoj (1991-1995) pripadnici hrvatskih oružanih snaga su počinili veliki broj ratnih zločina nad srpskim stanovništvom. Zatirane su čitave porodice: roditelji su neretko ubijani zajedno sa svojom maloletnom decom; žrtve su stradale na različite načine i pod različitim okolnostima! Iako je široj javnosti najpoznatiji slučaj svirepog ubistva srpske porodice Zec u Zagrebu, važno je napomenuti da je ovakvih slučajeva bilo na desetine širom Republike Hrvatske ali i širom Bosanske Posavine i Hercegovine. Iz nepoznatih razloga, stradanje drugih srpskih porodica se prećutkuje a godišnjice tih strašnih događaja protiču u medijskoj tišini i bez javnih komemoracija

Ubistvo porodice Olujić je zločin koji su u noći između 17. i 18. februara 1992. godine u slavonskom selu Cerna, na putu između gradića Vinkovci i Županja, počinili pripadnici hrvatske vojske: Tomislav Madi, Mario Jurić, Zoran Poštić, Davor Lazić i Mijo Starčević. Oni su upali u kuću Radomira Olujića sa ciljem da ubiju njega i njegovu porodicu, i opljačkaju, a kuću miniraju eksplozivom. Porodica Olujić je živela u Cerni, ulica Braće Radić br. 51. Imali su dve kuće, staru gde su živeli Stojanka (1932) i Mirko Olujić i druga nova gde je živeo njihov sin Radomir (38) sa suprugom Anicom (37) i dvoje maloletne dece Milena (16) i Marko (13). Radomir Olujić radio je kao šef samoposluge u Cerni, dok je njegova supruga bila službenica u Županjskoj banci. Milena Olujić je bila drugi razred gimnazije, a Marko Olujić učenik 6. razreda osnovne škole. 

Bili su imućna porodica koja je za vreme ratnih dešavanja često primala izbegla lica, naručito one iz mešanih brakova. U noći između 17. i 18. februara 1992. godine u novu kuću porodice Olujić upadaju naoružani pripadnici hrvatske vojske sa ciljem da ih ubiju i opljačkaju, a kuću miniraju eksplozivom. Tomislav Madi kao komandant jedne čete 131. brigade hrvatske vojske, koja je bila smeštena u selu Komletinci, izdaje naredbu Juriću, Poštiću, Laziću i Starčeviću uveče 17. februara 1992. da idu na tačno određenu lokaciju "da pobiju neke četnike“. Dao im je sve potrebno od naoružanja i eksploziva i prigušivače, što su oni uzeli i krenuli ka Cerni. Hrvatski vojnici su ubili porodicu Olujić iz vatrenog oružja sa preko 40 hitaca. Hrvatski vojnici su osuđeni za ovaj zločin.

Tomislav Madi kao komandant jedne čete 131. brigade hrvatske vojske, koja je bila smeštena u selu Komletinci, izdaje naredbu Juriću, Poštiću, Laziću i Starčeviću uveče 17. februara 1992. da idu na tačno određenu lokaciju "da pobiju neke četnike“. Dao im je sve potrebno od naoružanja i eksploziva i prigušivače, što su oni uzeli i krenuli ka Cerni. Tu su se uparkirali u ulici Braće Radića.

Zločinci se nisu sažalili ni na nedužnu decu već su u njih ispucali čak i najviše hitaca!

18. februara 1992. koleginica i šefovica Anice Olujić iz banke, Marta Žulj je pozvala telefonom kuću Olujića jer se Anica nije pojavila na poslu. Otišla je do njene kuće da vidi da li je sve u redu. Pokucala je na vrata Mirka Olujića, koji je sa njom otišao do Radomirove kuće. Zajedno su videli užasan prizor. Hrvatska policija jeste došla na mesto zločina, ali nije se pokretala detaljna istraga.

Na radnom stolu u dnevnom boravku policija je pronašla svesku u koju je Milena napisala svoj  poslednji školski zadatak , samo nekoliko sati pre nego što će biti ubijena.  Milena, učenica 2. razreda gimnazije, pisala je domaći dok su roditelji i brat večerali, odeveni u pidžame, i ispratili djeda i baku koji stanuju u susednoj kući. “ U begu od sebe – putujem u potrazi za” naslov je 1. školskog zadatka koji je Milena napisala u zadnjim satima života. U radu je pisala kako “ponekad lutamo i ne znamo gdje ćemo stići”, kako su razočaranja u životu česta i da je i sama imala dosta takvih trenutaka.  O sebi je napisala da nije pesimist i da pokušava na svet gledati lepšim očima iako je imala “dosta tužnih trenutaka”. 

Ruka spasa “Bezizlaznost nikad ne vidim jer uvijek u meni ima nade da će sve jednom proći, da će meni netko pružiti ruku spasa i spasiti me ponora”, piše Milena, koja je krštena u katoličkoj crkvi u Cerni, ali ubice to nisu znale ili nisu htele znati. Piše kako nikada nije usamljena jer ima roditelje i prijatelje “bez kojih život ne bi imao smisla” i neizmerno ih voli. “U ljude još uvijek vjerujem iako i to zna biti velika iluzija i ljudi znaju biti zli, ali vjeru još nisam izgubila i to mi je drago”, piše pri kraju poslednjeg rada, a u zadnjoj rečenici kaže kako je ljubav i razumevanje najvažnije i treba “čvrsto biti na zemlji i ne pokolebati se pred ničim”.