SISAK: DESANKA (71) JE UBIJENA TOKOM KAMENOVANJA IZBEGLIČKE KOLONE, HRVATSKI ZLOČINCI I DALJE NA SLOBODI

Tokom akcije "Oluja" pripadnici hrvatske vojske ubili su 1.872 građana srpske nacionalnosti, od kojih su oko tri četvrtine bili stariji od 60 godina. Među žrtvama se nalazi 552 (30 odsto) žena, od kojih su oko četiri petine bile starije od 60 godina, što predstavlja jedan od ‘crnih’ rekorda građanskog rata devedesetih prošlog veka na prostorima prethodne Jugoslavije. Ubijeno je i dvanaestoro dece. Tada je prognano  220 hiljada Srba. U evidenciji Veritasa, 722 lica se vode kao nestala.

Civili su u najvećoj meri stradali tako što su ubijani po svojim kućama, živi spaljivani, mučeni pa masakrirani. Neki su ubijeni i tokom hrvatskog granatiranja izbegličkih kolona a deo je skončao u hrvatskim logorima. Ipak, ono o čemu se veoma malo govori jesu patnje koje su srpski civili doživljavali tokom progona. Dok su se nepregledne kolone izgladnele srpske dece, žena, starih i nemoćnih kretale cestom, dočekivali su ih pored naoružanih hrvatskih vojnika, i mnogobrojni hrvatski civili, žene i maloletnici i deca koji su uzvikivali pogrdne reči i kamenovali nedužne ljude. Bile su to uglavnom komšije koje su poznavale prognanike ali to ih nije sprečilo da vrše nasilje i sprovode teror. Hrvatske majke su dolazile sa decom da gledaju izbegličke kolone, podsmevali su se a onda su svi zajedno kamenovali autobuse, traktore i civilna vozila prepuna dece. Hiljade ljudi je u tim krvoločnim, zverskim i divljačkim akcijama zadobilo teške povrede a mnogi su i preminuli. Zlikovci nisu birali već su kamenovali i nemoćne starce i tek rođenu decu. Posebno je frapantno to su prednjačili hrvatski civili iz Siska, Gospića i Zadra gde rata nije ni bilo, tačnije, u tim mestima su Srbi još 1991. masovno ubijani i likvidirani dok Hrvati nisu bili ni na koji način ugroženi.

Dakle, radilo se o zločinačkom orgijanju bez ikakvog razloga. Hrvati su to radili naprosto jer su uživali u nasilju i sprovođenju terora. Osećali su se tako moćnije i to ih je ispunjavalo, svedočio je godinama kasnije uvaženi psiholog analizirajući to kolektivno nasilje i mržnju. Preživele izbeglice svedoče da je najgore bilo kada su prolazili pored Siska. Bili su zasipani kamenicama, drvljem, šipkama od strane hrvatskih razbojnika i razbojnica...upadali su u kolonu i tukli i nepokretne i stare i decu. To za Sisak i nije ništa čudno budući da je 1991. preko dve stotine srpskih civila ovde likvidirano na najstrašnije načine i to samo zbog svoje nacionalne pripadnosti.

Jedna od žrtava vandalskog kamenovanja bila je i Desanka Komadina (1924), penzionerka, koja je sa članovima svoje porodice napustila rodno ognjište, svoje Donje Budačko te krenula u nepoznato. Bolelo ju je to što napušta svoju avliju, dom, zemlju u kojoj je rođena, odlazeći u nepoznato. Nažalost, u Srbiju nikada nije stigla. Usmrćena je od strane divljaka, hrvatskih razbojnika koji su ciglama i kamenicama gađali njihovo vozilo.

Na taj događaj je podsetilo Udruženje "Suza" koje je u svom biltenu objavilo ispovest Mirjane Maćešić, ćerke ubijene Desanke. Ispovest prenosimo u celosti: 

"Tog dana 04. avgusta 1995. kad je počela oružana akcija hrvatske vojske tzv. „Oluja” bili smo kod svoje kuće u Donjem Budačkom, opština Karlovac. Dva dana kasnije, 6. avgusta, bila je nedjelja, u strahu, odlučili smo ići ni sami ne znajući kuda. Teška srca napuštamo kuću, moj otac Nikola, majka Desanka, ćerka Gordana i ja. Moj suprug Dušan, sada pokojni, ostao je sa vojskom. Kada smo stigli do mjesta Topusko, bili smo okruženi hrvatskom i muslimanskom vojskom. Prava agonija. Nemamo hrane niti vode za piće. Bješe ljetna žega, temperatura 35 stepeni. Tek u srijedu 09. avgusta, prema nekom dogovoru, krećemo put Republike Srbije, preko hrvatskog područja tj. putem Glina – Sisak i dalje.

Usput srećemo pripadnike hrvatske vojske, policije i mještane Hrvate sa kojima smo do skora živjeli u miru. Vidno u svom „ratničkom” raspoloželju dočekuju nas puškama, noževima, na naše automobile baca jući kamenje i cigle. Nama se led i krv u žilama. U Sisku je bilo najgore. Odjednom počeše da pucaju stakla na našem autu „jugo 45” tablice broj: VN 21-01-Vojnić. Zasuli su nas kamenjem. Jedan ka men veličine tučijeg jajeta, oštrih bridova, proljeće mimo moje glave i pogađa moju majku u glavu. Ona je sjedila iza vozača. Iz glave joj je šiknula krv, a mi, u panici, bespomoćni, ne možemo da joj pomognemo. Krv joj curi iz rane, a ona progovara samo dvije riječi: „kuća, kuća”. Uskoro pada u komu – samo duboko diše. Negdje pred zoru, u ponedjeljak 10. avgusta, umire. Šta smo mogli, nastavljamo put. Majka je raspuknute glave, mrtva, u autu na sjedištu punom krvi. U tim teškim i nikad zaboravljenim trenucima nastavljamo tako put, moj otac, muž i kćerka, koja je imala samo 14 godina, i ja. Bol i tuga se ne mogu opisati riječima. 

Stižemo do Batrovaca i raspitujemo se za prvo mjesno groblje. Rekoše za groblje u Šidu. Zahvaljujući Ljubici Radišić, psihologu, članici Kola srpskih sestara iz Šida, dolazi sveštenik i vrši opelo za majku koja leži mrtva u autu. Poslije toga dolazi pogrebno vozilo i odvozi majku na pravoslavno groblje u Šid, gdje smo je sahranili. Mi smo morali dalje ni sami ne znajući kuda. Stigosmo i ostadosmo u Jermenovcima, opština Topola. Često smo putovali, ćerka, moj otac i ja u Šid da obiđemo grob moje majke. Vremenom, otac mi se razbolio i postao je sklreotičan. Moje muke se nastavljaju.

Često bespomoćna, razmišljala sam gledajući ga tako bolesnog kako da mu olakšam, u kući bez ikakvih uslova i u neimaštini. Tata umire 2001. godine, a nedugo zatim stradao mi je i muž prilikom prevrtanja kombajna za kombajniranje žita. Tuga i muka. Za ovu nesreću sud okrivljuje vozača kombajna. Suđenje je trajalo 10 godina i na kraju vozač dobija uslovnu kaznu. Odštetu za duševnu bol ćerka i ja nismo ni tražile. Pored sve tuge, 25 godina borila sam se i sa mislima da mamine posmrtne ostatke prenesem kod tate u Jermenovce. Tražila sam načina da to uradim. Jednog dana se obratim Komi siji za nestala lica Vlade Republike Srbije, tj. Božidaru – Bati Popoviću i Maji Vasović. Oni mi u toj namjeri nesebično pomažu. Zahvaljujući njima, posmrtni ostaci moje majke su premješteni na groblje pored moga tate 4. oktobra 2019. godine. Duša mi se, puna bola i tuge, oslobađa pritiska koji je trajao 25 godina. Zbog silnih trauma gušila me depresija.

Poslije svega, uz pomoć psihologa, ostadoh donekle pri zdravoj pameti. Svjesna sam da od teškog uvijek ima teže. Moja tuga je meni najveća, a znam da je najteže roditeljima koji su izgubili djecu. Dok ja živim na ovome svijetu, pomoć Maje i Bate nikad neću zaboraviti. Sada živim sama (2011. godine mi se udala ćerka). Imam dvije unuke, Nikolinu i Sofiju. Neizmjerno ih volim i one vole mene. Trudim se da živim dokle mi je Bog odredio. Ta ljubav prema ćerki, a naročito prema unukama će trajati vječno. Sjećanje na moje drage i napaćene roditelje nikad se neće izbrisati.

Još jednom hvala Komisiji za nestale, Maji i Bati i vama, udruženju porodica, za časopis „Suza”.

Maćešić Mirjana, Topola

Preuzeto sa: https://www.afmpkr.org.rs/sites/default/files/BILTEN_SUZA_Br%2057_2021_com.pdf