VUKOVAR: SEĆANJE NA MASAKR U KOZARAČKOJ ULICI



"Noć dugih noževa" simboličan je naziv za seriju ubistava srpskih civila koje su izvršili pripadnici hrvatske paravojske na području Vukovara, neposredno pred ulazak pripadnika JNA u grad u periodu od 15. do 18. novembra 1991.

Zbog poraza na bojnom polju i sve većih vojnih gubitaka, hrvatski paravojnici i "Zenge" po naređenju najviših instanci, krenuli su u "obračun" sa srpskom nejači. Išli su od kuće do kuće i ubijali sve što su zatekli. S obzirom da nisu bili sposobni da se vojnički iskažu na bojištu, hrvatski vojnici su svoju "hrabrost" iskazali nad ženama, decom, starim, nemoćnim i bolesnim osobama. Prema podacima nevladinih organizacija u tom periodu je ubijeno najmanje četrdeset petoro civila, mada se veruje da je broj ubijenih još veći. Najveća stratišta su bila u Ulici Nikole Demonje gde su zatirane čitave srpske porodice sa malom decom. Hrvatski paravojnici su ih ubijali hladnim oružjem, najčešće sekirom ili pucanjem u glavu iz neposredne blizine. I u dvorištu dečijeg vrtića "Sunce" pronađeno je najmanje petnaestoro leševa srpskih civila koji su zarobljeni, zlostavljani i streljani. Leševi su nalaženi i kod Lučke kapetanije, u dvorištu gradske bolnice, na železničkoj stanici i naravno u Kozaračkoj ulici o kojoj će sada i biti reč. Neretko su u tim egzekucijama stradali i hrvatski civili koji su se krili zajedno sa komšijama Srbima. Hrvatske paravojnike nije bilo briga u  koga pucaju, a ovakvi slučajevi su se najčešće dešavali kada bi ubacivali bombe u podrume srpskih kuća.

Kozaračka ulica koja povezuje Borovo Naselje i Trpinjsku cestu predstavlja samo jedno u nizu velikih srpskih stratišta. Savo Bingulac (53) zlostavljan je 4. jula 1991. u vlastitoj kući u Kozaračkoj ulici u Vukovaru nakon što su u nju upali naoružani pripadnici hrvatske vojske. Nakon pretresa, pljačke i višesatnog zlostavljanja iz dvorišta komšije Hrvata Josipa Vodopije na kuću porodice Bingulac je ispaljen tromblon koji je teško ranio Savu,otkinuvši mu levu potkolenicu i stopalo desne noge. Od posledica teškog ranjavanja i neadekvatnog lečenja u vukovarskoj bolnici, Savo Bingulac je umro 17. januara 1992. u bolnici u Sremskoj Kamenici.

Rat u Vukovaru, inače je započeo još 1. maja 1991. kada je Hrvat Mijo Geleničar, osvedočeni ustaša, sa nekoliko hitaca usmrtio starca Stevana Inića (65) koji je sa jugoslovenskom zastavom pošao da proslavi 1. maj - veliki jugoslovenski praznik. Već narednog grupa naoružanih hrvatskih policajaca, napala je Borovo Selo sa ciljem da izazovu sukobe i zaplaše srpsko civilno stanovništvo. 

Prva žrtva u samom gradu bio je civil Jovan Jakovljević koji je sa nekoliko hitaca ubijen pred svojom kućom i pred porodicom samo zato što je bio Srbin. Reč je o civilu, vrlo uglednom i poštenom čoveku. Tada počinju masovna ubistva, likvidacije i zlostavljanja. Samo  u proleće i leto 1991. ubijeno je 43-oje srpskih civila, ranjeno i zlostavljano više od dve stotine lica. Do kraja rata ubijeno je 180 srpskih i nehrvatskih civila.  

Po ulasku pripadnika JNA u Vukovar, 18. novembra 1991. odmah je u Kozaraskoj ulici pronađena grupa leševa. Radilo se o masovnoj likvidaciji a "Večernje Novosti" su o tome odmah sutradan informisale javnost. 

"Juče je na samom kraju Kozaračke ulice u Borovu Naselju kroz koji su oslobodioci već prošli, nađeno devet  izmasakriranih tela ljudi, starih uglavnom preko 60 godina. Oni su tako iskasapljeni da ih je u ovom trenutku nemoguće identifikovati. Reč je o svemu sudeći o  Srbima, ali je sasvim izvesno da je među ubijenima i jedan Hrvat..(..) Jedini greh tog čoveka, koji je kako saznajemo samo nekoliko sati pre smrti večerao kod svog komšije Srbina, bila je nedovoljna odanost vrhovništvu i što su mu sinovi umesto u Zbor Narodne Garde, gde su prisilno hteli da ih odvedi, kao dobrovoljci otišli u redove JNA." - stoji u tekstu objavljenom 19.11.1991. u Večernjim Novostima. 


Na snimku koji su emitovale srpske televizije vidi se pripadnik JNA koji govori o svojim komšijama koje je prepoznao: "Ovo je Ilija Vuković, tu mu je kuća ova porušena, ova ovde...to je ovaj ovde što leži na stomaku, na leđima, to je njegova kuća..on je Srbin. Ova žena što leži ovde do njega, pored ove bake, to je žena od Ilije Vukovića..a ove dve žene ne znam, ne vidim ih po licu..znam za njih troje". 

I zaista među identifikovanim civilima ubijenim u Kozaračkoj ulici su Srbin Ilija Vuković (1942), njegova supruga Eugenija Vuković zvana Gena (1950), inače Rusinka po nacionalnosti, zatim Milosav Bulajić (1914), njegova supruga Ilinka Bulajić (1925), Mica Milovanković....

Ilija i Eugenija Vuković živeli su u Kozarčkoj ulici br. 122 u Borovu Naselju. Bili su izuzetno pošteni i dobrodušni ljudi, kakvih je gde malo bilo, što bi rekao narod. Izuzetno pažljivi i gostoljubivi, ljudi velikog srca, spremni uvek i svakome da pomognu. Imali su dve ćerke i živeli su lepo sa komšijama svih nacionalnosti. Ubijeni su 16.11.1991. iz neposredne blizine u podrumu svoje porodične kuće gde su se skrivali.  

I njihove komšije supružnici Ilinka i Milosav Bulajić su civilne žrtve ratnog zločina počinjenog tih dana. Milosav je rođen 22.01.1914 u selu Rudine, dok je Ilinka rođena 13.07.1925. u Vukovaru. U knjizi "Genocid nad Srbima 1941-1945 i 1991-1992" čiji su autori dr Smilja Avramov, Bojana Isaković i dr Milorad Ekmečić, navodi se kako su oboje ubijeni u jednoj od grupnih likvidacija od strane naoružanih pripadnika Zbora Narodne Garde i to pred sam dan oslobođenja Vukovara. 

Milosav i Ilinka su bili penzioneri, dobri i pošteni ljudi koji nisu želeli da napuštaju svoj grad uprkos svim pretnjama i strahotama kojima je srpsko stanovništvo bilo izloženo. Verovali su da im zbog godina ali i dobrih odnosa sa komšijama hrvatske nacionalnosti niko neće nauditi. Jedino što su želeli jeste da svoje penzionerske dane provedu u miru, u šetnjama pokraj plavog Dunava, u razgovorima i druženju sa prijateljima. 

Telo Milosava Bulajića je odmah identifikovano, a Ilinka se nalazila na listi nestalih lica.

Pismo njihove ćerke Jelice upućeno Vojnom sudu u Beogradu, objavljeno je u knjizi "Genocid nad Srbima 1941-1945 i 1991-1992" i prenosimo ga u celosti:

Poštovanje! Zovem se Jelica Bulajić, inače sam iz Borova ali trenutno boravim u Nemačkoj. Javljam vam se radi toga što su mi roditelji poginuli u Borovo - naselju, u Kozaračkoj ulici na sam dan oslobođenja Borova Naselja, ali pošto nisu identifikovani odveženi su u Vukovar na ciglanu gde se tada vršila identifikacija. 

Ja sam to celo vreme bila u Novom Sadu kod rodbine i jednom prilikom sam ih sticajem okolnosti videla među žrtvama nastradalim u Borovo - Naselju. Kasnije, kada sam 26.11. došla u Borovo zatekla sam njihove legitimacije u kući. U par navrata sam išla u ciglanu kako bi ih identifikovala i rekla neke podatke koji bi mogli pomoći u istrazi, što je kasnije pomoglo da identifikujem tatu. Pošto ja nisam htela da gledam snimljene fotografije ..nego ubijen iz vatrenog oružja..tako da je tata identifikovan i nalazi se pod oznakom II/10, ali mama još nije mada su zajedno poginuli. 

Sledeći put kada sam otišla na ciglanu, rečeno mi je da se služba seli u Vojni sud u Beograd pa će tamo dalje nastaviti sa radom i dali su mi adresu na koju treba da se obratim. Za čoveka kojem sam se svaki put obraćala dok sam išla na ciglanu, i koji je bio veoma ljubazan znam samo da ga zovu "Kole". Pošto sam ja u Nemačkoj, kao što sam već napomenula, želela bih ako to hoćete da mi odgovorite da li ste šta uspeli saznati u vezi mame. 

Jelica je potom u pismu dala osnovne karakteristike majke kako bi identifikacija lakše protekla. Na sajtovima nevladinih organizacija navodi se kako se Ilinka u međuvremenu identifikovana i sahranjena. 

U video snimku srpskih televizija o masakru u Kozaračkoj ulici govorio je i meštanin Srbin, koji je sticajem okolnosti preživeo pokolj te dočekao pripadnika JNA. On je izjavio:

Novinar: Mi smo u Borovom Naselju danas videli pokolj. Kako ste vi uspeli ovo da preživite pošto ste Srbin?

Svedok: Mi smo uspjeli tako što sam bio u svome podrumu do podne. I ja sam se pokazivao njima da me vide. Da znaju za nas..Znao sam da preti opasnost, došli su Mupovci, popunili sve kuće i sve nas opkolili i stim, nije mi bilo druge, znao sam da su Hrvati pobjegli u sklonište i pobegao sam kod Mile Prše (Hrvata) u sklonište da se ne bi sjetili gde sam.

Novinar: Znači u hrvatskoj kući ste se u stvari spasili?

Svedok: Jeste, u hrvatskoj kući sam se spasio..ostaću ovdje kad sam ovo najteže preživio..  

Iz Vukovara je tokom i nakon rata prognano preko 20 000 lica srpske, mađarske, rusinske, ukrajinske nacionalnosti kao i lica iz mešanih brakova a najveći broj njih je trenutno prebivalište pronašao u gradovima poput Šida, Apatina, Novog Sada...

Zbog zločina nad srpskim civilima u novembru 1991. tačnije zbog toga što su po kućama i skloništima pomenutih naselja zlostavljali i na kraju likvidirali civile srpske nacionalnosti prvostepenim presudama Vojnog suda u Beogradu broj I K-112/92 od 26. juna 1992. i I K-108/92 od 14. jula 1992. godine i drugostepenim Vrhovnog vojnog suda broj II K-259/92 od 29. decembra 1992. i II K- 260/92 od 24. novembra 1993. pravosnažno su osuđeni pripadnici ZNG iz vukovarskih prigradskih naselja Borovo naselje i Borovo Selo: Martin Sablić,  Zoran Šipoš, Nikola Ćibarić, Jure Marušić, Ante Vranjković, Bartol Domazet, Slavko Mađarević, Mirko Filković, Zdenko Štefančić, Mira Dunatov i Damir Sarađen, svi zbog krivičnog dela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Međutim, 14. avgusta 1992. tokom razmene u Nemetinu, svi navedeni zločinci su pušteni na slobodu i danas slobodno šetaju, uživaju sva prava i privilegije a mnogi redovno gostuju po hrvatskim televizijama.

Tokom ratne 1991. na području Vukovara je ubijeno i nestalo 350 građana srpske nacionalnosti, među kojima i veliki broj žena, staraca i dece. Prema podacima objavljenim u biltenu Srpskog Narodnog Vijeća (2014), u Vukovaru je ubijen i nestao 161 civil srpske nacionalnosti, mada neki podaci govore da je broj ubijenih i veći. Najmlađa registrovana žrtva je imala godinu ipo dana, dok je najstarija imala 93 godine. Posmrtni ostaci mnogih civila do danas nisu pronađeni.

Korišićeni izvori: 

dr Smilja Avramov, dr Milorad Ekmečić, Bojana Isaković : "Genocid nad Srbima 1941-1945, 1991/1992"

Коментари