Godine prolaze ali sjećanja na tragični "majski Bljesak" iz 1995. godine nikako ne mogu da izblijede. Sjećanja na poginulu djecu, na izgubljene živote, na progone, stradanja, logorske patnje još uvijek su živa i teško se mogu izbaciti iz srca. Mnoge fizičke rane preživjelih i jesu zarasle i zacijelile ali one na duši, koje nose roditelji za svojom djecom, ili djeca za svojim roditeljima, braća za sestrama, ostaće dovijeka! Tužno je i što mnogi građani Banjaluke nisu u dovoljnoj mjeri upućeni u okolnosti tragičnog stradanja njihove sugrađanke Vesne Čuković koja je tog 1. maja 1995. okrutno ubijena.
Vesna je rođena 19. januara 1978. u Banjaluci gdje se i školovala. Ovde je provela najljepše dana djetinjstva, stekla je mnogo prijatelja a tu je nažalost i sahranjena. Ubijena je pred sam kraj rata, kao civil 1. maja 1995. u selu Paklenica (opština Novska) u Hrvatskoj tokom trajanja akcije "Bljesak". Mlada Banjalučanka došla je dan ranije u Paklenicu u posjetu svome momku Milenku kako bi upoznala njegove roditelje i kako bi svi zajedno proveli prvomajske praznike. Umjesto lijepih trenutaka koji se pamte čitav život, usledio je scenario kojem se niko nije nadao. Vesna je jedva čekala da se vrati u svoju Banjaluku kako bi svojoj porodici i prijateljima prenela utiske sa putovanja i boravka u Zapadnoj Slavoniji. Ali to se nikada nije dogodilo..
Tog jutra 1. maja 1995. započeo je iznenadan napad na sela i gradove u Zapadnoj Slavoniji. Riječ je o akciji "Bljesak" koju su izvele hrvatske vojne, paravojne i policijske snage 1. i 2. maja 1995. godine pod rukovodstvom Franje Tuđmana sa namjerom etničkog čišćenja ovog prostora od Srba. U vrijeme napada, područje Zapadne Slavonije bilo je pod zaštitom snaga Ujedinjenih Nacija. Međutim, ni to nije pomoglo. Za samo 36 sati hrvatske snage su protjerale oko 20 000 Srba, a 283-oje stanovnika je ubijeno. Među žrtvama je bilo 114 civila, od čega 57 žena i trinaestoro djece. Žrtve su ubijane masakriranjem, strijeljanjem, surovim likvidacijama po kućama i logorima a nekolicina je poginula i od hrvatskih granata koje su padale po srpskim selimaa sa obe strane Save kao i po izbjegličkim kolonama civila koji su uspaničeno bježali.
Direktor DIC VERITAS-a, Savo Štrbac navodi u svojoj kolumni pod nazivom "Empatija - šta to bješe?" kako su prvog dana akcije u selu Paklenica, pripadnici hrvatske vojske ubili su 20 srpskih civila među kojima i Aleksiju Rauš i djevojku njenog sina, Vesnu Čuković (17), koja je dan ranije iz rodne Banjaluke došla u to mesto da sa momkom i njegovom porodicom proslavi prvomajske praznike. Njih dve su se, sa još nekoliko žena, sklonile u podrum jedne kuće, a kad je kuća zapaljena, Aleksija je Vesnu povela do vrata da udahne svežeg vazduha i čim je otvorila vrata usledio je udar nekog projektila koji je Aleksiju spržio na licu mesta a Vesnu teško izranjavao od kojih povreda je za par sati i izdahnula.
O stradanju mlade Vesne svjedočio je i njen tadašnji momak Milenko Rauš. Milenko je preživio masakr tog dana ali je u napadu hrvatske vojske izgubio majku i djevojku. O ovom strašnom događaju ispričao je sledeće:
"7. maja oko 10 -11 sati po danu dolazimo do Save. Pet-šest momaka preplivava rijeku. Plivali su uz pomoć kanistara. Tu je bila jedna jedinica iz Prnjavora, koja je obezbjeđivala evakuaciju preko rijeke. Prelazili smo po petorica u čamcu. Prešli smo preko rijeke bez problema. To je bilo kod mjesta Bistrica između Gradiške i Kozarske Dubice. Prešavši na drugu obalu odmah sam pitao da li su mi majka i djevojka Vesna Čuković, rođena 1977. godine, izbjegle. Dok smo bili u šumi, rekli su mi da su izbjegle, a sada su mi, na drugoj obali, rekli da su obe poginule.
Rekli su mi da je majka bila u podrumu gdje je bio sanitet. Hrvati su zapalili tu kuću. U tom podrumu je bilo 7-8 žena i trojica – četvorica ranjenika. Vesna je rekla mojoj majci da je zagušljivo. Majka je prva izlazila iz podruma. Odmah je pogođena, vjerovatno zoljom, tako da je izgorila, kažu mi da joj je ostala samo ruka. Vesna je bila iza moje majke, pa je Vesna dobila gelere po nogama. Onako ranjenu uvukli su je natrag u podrum. Imala je jako krvarenje i umrla je nakon dva sata …"
Teodorčević Nevenka je izjavila da je 1. maja videla kako je eksplozija granate ubila Rauš Aleksiju, Srpkinju, kada je izašla iz skloništa pokušavajući da pomogne Vesni Čuković, koja je bila ranjena u nogu. Nevenka je posvjedočila kako je videla spaljeno Aleksijino telo u kući br. 185 u Paklenici dodavši da je u istoj kući hrvatska vojska ubila i Teodorčević Miću. Nevenka je navela kako je Vesna Čuković stara oko 18 godina, bila ranjena u nogu i da je ostala u podrumu dok je kuća gorijela te daje od zadobijenih rana ubrzo preminula.
Iz zajedničke grobnice u Donjem Rajiću, na području Zapadne Slavonije od 26. do 28. juna 2012. godine ekshumirano je 28 posmrtnih ostataka, među kojima je bilo i pet osoba ženskog pola, saopštio je "Veritas". Riječ se o posmrtnim ostacima Srba iz Zapadne Slavonije koji su stradali u agresiji hrvatskih oružanih snaga 1. i 2. maja 1995. na zaštićenu zonu UN-a, poznatu kao sektor "Zapad". Na groblju u Donjem Rajiću pokopani su posmrtni ostaci Srba iz Zapadne Slavonije koji su pobijeni uglavnom u svojim kućama, a najviše u selu Paklenica, istaknuto je u saopštenju. Iz ove grobnice ekshumirana su i tela Aleksije Rauš i sedamnaestogodišnje Vesne. Aleksija je bila pokopana u Donjem Rajiću pod drugim imenom, a Vesnu je u maju 1997. godine prepoznao njen dečko na jednom od protokola za neidentifikovane koje je hrvatska strana dostavila srpskoj.
U Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskog fakulteta u Zagrebu 2012. identifikovani su posmrtni ostaci 17 Srba ubijenih u Hrvatskoj od 1991. do 1995. godine, među kojima je bila i Vesna Čuković.
Ovaj događaj je ostao nedovoljno ispričan i gotovo potpuno zaboravljen. O tome se jako malo pisalo i govorilo i zato građani Banjaluke smatraju da bi neka ustanova, institucija ili ulica u prestonici Republike Srpske morala da ponese ime po ovoj nevino stradaloj djevojci koja je sa svojih sedamnaest godina iskusila sve ratne patnje i preminula u najtežim mukama. Ubijena je kao žrtva etničke mržnje, šovinizma i probuđenog zla. Banjalučani smatraju da je ovo dobronamjeran prijedlog i sugestija aktuelnom gradonačelniku Drašku Stanivukoviću, i da bi bilo poželjno da neka ulica u Banjaluci ponese naziv po ovoj nedužnoj djevojci i da se na tom mjestu postavi prikladna spomen ploča sa likom Vesne Čuković gdje bi bile opisane i okolnosti njenog stradanja. Slično je ne tako davno urađeno i u slučaju tragično stradalog majora Tihomira Tepića pa bi isto trebalo učiniti i sa Vesnom, čija je smrt opomena svima i simbol stradanja civila. Sve to bi bila i univerzalna poruka za budućnost da se takvi događaji više nikome i nikada ne ponove.
Коментари
Постави коментар