NA DANAŠNJI DAN 1991. HRVATSKA VOJSKA IZVRŠILA AGRESIJU NA TREBINJE - ZA MASAKR U SELU IVANICA JOŠ NIKO NIJE ODGOVARAO!

Pre tačno 31-u godinu pripadnici paravojnih formacija iz Republike Hrvatske izvršile su agresiju na Bosnu i Hercegovinu i napale Trebinje. Za građane ovog predivnog mesta 1. oktobar je  jedan od najtežih i najtužnijih ratnih dana budući da su tada  granate i snajperi hrvatskih paravojnih jedidnica ubile 19 pripadnika JNA i kada je počela tragedija ovog grada ali i čitave Hercegovine

Prema podacima Instituta za istraživanje srpskih stradanja u XX veku, objavljenim u knjizi "Knjiga mrtvih Srba Hercegovine" na području opštine Trebinje je ubijeno i stradalo 334 građana srpske nacionalnosti među kojima i šestoro dece. Najmlađa žrtva agresije je imala 11, a najstarija 87 godina. Najnoviji podaci govore o 370 ubijenih ljudi u Trebinju za vreme agresije hrvatske vojske, inspirisane fašističkom idejom o stvaranju Velike Hrvatske i nove NDH. 

Gradonačelnik Trebinja Mirko Ćurić istakao je pretprošle godine da je novoizgrađena Spomen soba u isto vreme i spomenik i kapela, jer podseća na borce koji su ostali na večnoj straži, položivši živote na oltar slobode i prolivši krv da bi sačuvali kućni prag svog Trebinja.

On je tada istakao da borce koje je neprijateljski metak našao na frontu nisu zaboravljeni i ispisani kako iz knjiga Trebinjske brigade, tako ni iz sećanja i duboke i trajne privrženosti svemu što je časno i slobodarsko. Ćurić je tada kazao da svi koji prođu pored ove Spomen sobe treba da prođu sa pijetetom i da se zapitaju kakva bi bila njihova sudbina da borci nisu stali na granice i neprijatelju rekli - dalje nećete ni metra. "Spomen sobu smo izgradili u samom centru Trebinja, da simbolično kažemo da su oni zauvijek u centru našeg življenja i u našim srcima, te da prolivena suza za njima i dan danas teče-simbolično kakav je i izgled ove Spomen sobe", naveo je Ćurić.

Građani Trebinja se gotovo tri pune decenije sa tugom i bolom sećaju razaranja, agresije i zločina koje su počinile hrvatske snage od 1991. do 1995. na području ove opštine. Upravo je tog 1. oktobra 1991. zlo stiglo u Trebinje.

Predsednik Skupštine gradske Boračke organizacije Dejan Bodiroga poručio je da "elitne" hrvatske jedinice nisu uspele ni posle četiri godine da zauzmu Trebinje isključivo zbog velikog junaštva boraca i mudrosti oficira. - Ovaj rat u našem gradu niko nije želio, ali su ga, artiljerijskom vatrom, izazvale paravojne hrvatske formacije koje su na današnji dan prije 28 godina ubile 19 golobradih mladića, koji su ispunjavali časnu dužnost odazvavši se JNA, kojoj su dali zakletvu. Nismo imali rezervni položaj, kao ni jedinice rezerve, nismo bili ni dovoljno naoružani, ali smo imali nešto što nije imao naš neprijatelj - srce, cilj i jedinstvo”, rekao je Bodiroga.

Miodrag Višnjić prvi je ranjenik, koji je tog kobnog 1. oktobra 1991. godine preživeo napad hrvatskih jedinica. On je prošle godine za medije ispričao da nikada ne može zaboraviti taj dan, i da je imao sreću da preživi i svedoči o 1. oktobru i agresiji Hrvatske na BiH.

"U utorak ujutro su nas napale udružene zločinačke snage na teritoriji Ivanice. Nas šest je pogođeno, pet boraca je poginulo, ja sam ostao živ. Devetnaest poginulih bio je samo početak stradanja u odbrani teritorije. Osim 1. oktobra, Gradska boračka organizacija obilježava još 21 značajan datum iz odbrambeno - otadžbinskog rata", kaže Višnjić.

Granate su u periodu od maja do septembra 1992. godine ispaljivane na Trebinje i okolinu više puta. Ponovilo se to i u avgustu 1995. godine a tokom perioda terora bilo je mnogo smrtno stradalih i ranjenih civila. Bolnice su bile premale da prime sve ranjene. Oštećeni su brojni stambeni objekti. Granate su padale u dvorište škole i u krug ovdašnje bolnice. Nisu bili pošteđeni ni pravoslavni ali ni katolički objekti. Časne sestre su i javno molile Tuđmana da prestane sa napadima na Trebinje i terorisanjem stanovništva.

Dobroslav Ćuk, ratni direktor Opšte bolnice Trebinje kaže da je to bilo strašno vreme, vrijeme straha, neizvesnosti.

- Mi u bolnici bili  smo prinuđeni u to vrijeme da potpuno prilagodimo bolnicu tim uslovima. Sjećam se da smo bolesnike iz bolesničkih soba na južnoj strani, a najviše ih je na južnoj strani, premještali u hodnik i druge prostorije, priča Ćuk. Tadašnje grudno odjeljenje premješteno je, jer nije imalo adekvatno sklonište. Šteta na objektu bolnice je sanirana, mada jedan stepenik još podsjeća na ta užasna vremena.

Zločini koje je hrvatska vojska napravila u to vreme na trebinjskoj teritoriji su stravični. Pokazalo se da za njih ne postoji ništa "sveto". Srušene su mnogobrojne crkve, oskrnavljeni grobovi, popaljeno i do temelja uništeno oko 50 srpskih sela o čemu svedoče brojne fotografije sačinjene po potpisivanju Dejtonskog mirovnog sporazuma i završetkom ratnih dejstava.

Država Hrvatska je aktivno učestvovala u sukobima na teritoriji BiH, tj. tadašnje opštine Trebinje, nanijela veliki broj žrtava, zarobljavala i u zloglasne logore sprovodila pripadnike Trebinjske brigade koji su se nalazili u Hrvatskoj (Lora-Split) odakle se neki nisu ni vratili već su mučki ubijeni.

U zauzimanju dela trebinjske teritorije Hrvatska se služila svim raspoloživim sredstvima a tadašnja opština Trebinje je pretrpela neselektivno granatiranje. Između ostalog, granatiran je sam centar grada, bolnica, vrtić, stambeni objekti kao i proizvodni pogoni pojedinih preduzeća. Ova granatiranja su trajala sve do kraja ratnih dejstava. Šteta koju je grad pretrpeo je ogromna, nenadoknadiva jer su izgubljeni ljudski životi, ranjeni su brojni civili i nanesena je velika materijalna šteta.

"Kako zaboraviti te strahote kojima smo bili izloženi. Krila sam se sa djecom i starim roditeljima u skloništu u strahu od hrvatskih granata i snajpera. Umjesto da idu u škole i da se igraju po parkovima, naša djeca su djetinjstva provela po podrumima i skloništima a sve zbog hrvatskih zločinaca koji su naše Trebinje zavili u crno. Kako zaboraviti mrtva razbacana tijela po ulicama, suze, vriske i jauke, porušene kuće, oštećene crkve....dobro smo i preživjeli" - rekla je za medije pre nekoliko godina Jelica koja je čitav rat provela u Trebinju. 

Zoran kao i njegova porodica, pamte svaki detalj tog četvorogodišnjeg užasa. Njegova majka je teško ranjena u granatiranju grada i lečila se dugo nakon toga . Razbolela se i umrla pre trinaest godina. Zoran je pre tri godine za medije ispričao svoju ispovest:

- Bila je subota, pijačni dan. Majka je bila je na poslu ovdje sa svojim kolegama i prilikom izlaska na sporedni ulaz granata je pogodila u ivicu kuće. Bila je to granata 130 mm ispaljena sa područja regularne vojske Hrvatske iz pravca Dubrovnika. To je jedna od mnogobrojnih granata sa te strane. Majka je tada dobila dobila teške povrede noge, rekao je Zoran.

"Dobro smo ostali živi i normalni posle svega što smo doživjeli i čega smo se nagledali...to je sve što ću reći. Svakog 1.10. mi nije dobro i moram popiti lek da se smirim, tog dana je počela sva naša tragedija. I dalje mi u mislima odzvanjaju jauci onih majki i vidim kolone uplanih ljudi na sahranama, eto tako je bilo te 1991. kada je ustaški režim Franje Tuđmana htio sviju da nas zatre i osvoji Trebinje. Hvala bogu pa smo imali naše junake koji su stali u odbranu nejači i spasili Trebinje iz grotla pakla" - ispričala je pre nekoliko godina za medije Lela, građanka Trebinja. 

"Dolaze oni iz Dubrovnika ovdje baš često i sasvim normalno, kao ništa nije bilo, kao da ništa nisu učinili. Kupuju, rade, odmaraju ovdje a prije samo trideset godina željeli su sve do jednog da nas pobiju. Vikali su "Sve će ovo biti NDH, i dio velike Hrvatske", nismo se obazirali, vjerovali smo u Jugoslaviju i bratsvo i jedinstvo a vidite kako su nam komšije Hrvati vratili. Evo njihove crkve i dalje ovdje opstaju, zvone normalno, nijedna nikada nište ogrebana, ni za vrijeme rata, ni sada a gledajte tamo šta rade Srbima, ruše groblja, spomeniku, crkve, Srbe tuku na svakom ćošku, bacaju u more. Ma samo da smo mi sačuvali ovdje mir."

"Bio je to strašan dan. Baš onako kišovit, sumoran, hladan kao da je najavljivao svu tugu i zlo koje se sprema. Krenuli su tog dana na Trebinje, mi smo mislili gotovo je porobiće nas i pobiti jer znamo kako su radili u Sisku, Vukovaru, Novskoj gdje su u istom periodu na stotine Srba već poklali, što bi nas štedeli, mislili smo. Napali su srpska sela oko Trebinja, kuće popalili i 19 naših je tad pobijeno, neke nisu najbliži mogli prepoznati od rana ali je odbranjeno Trebinje..i tukli su granatama i snajperima sve do Dejtona. Užas, da se ne ponovi"

"Pamtimo vrlo dobro svi 1. oktobar '91. kako ne bih pamtila, toliko naroda izginulo ovdje samo jer su Srbi, jer su se drznuli da brane kuće i domove i sve nas. Krila sam se sa majkom u podrumu, pamtimo sirene, alarme, pucnjave, detonacije, ko to može zaboraviti? Mnogo ljudi nije moglo da se pomiri sa tim novonastalim ratnim okolnostima gdje niste bili sigurni ni u kući, a kamoli na ulicama. Grad je utihnuo a živnuli smo tek nakon 1995. Mnogo je ovdje izbjeglica koje su ustaše protjerale iz Hrvatske ili iz Hercegovine koju su okupirali, teško je sve to ali se mora pominjati.."- sećaju se građani Trebinja. 

Sa druge strane, niko od predstavnika hrvatskog naroda se još uvek nije izvinio za agresiju, razaranja i žrtve koje je proizveo zločinački režim Franje Tuđmana. Štaviše, u susednom Dubrovniku i Hrvatskoj se srpske žrtve negiraju i opravdavaju. Agresija na Trebinje, ubijanje civila i vojnika, razaranje društvenih, kulturnih i verskih objekata se predstavlja kao nešto sasvim normalno i opravdano. U Hrvatskoj se uporno radi na tome da se agresor i žrtva izjednače, pa se tako i danas u Dubrovniku govori o "srpskoj agresiji" a predavanja namenjena deci. Dakle, ove manifestacije imaju za cilj da kontinuirano radi na  daljem  prenošenju  laži i neistina na mlađe generacije, da se truje  njihov um  i priprema neki novi juriš na Trebinje i Hercegovinu.

Umesto da  decu uče istini i onome što se stvarno zbilo i dogodilo, umjesto da prođu svoju katarzu i   nastave normalan život,  svesni činjenice koliko su zla naneli  Trebinju i celoj Republici Srpskoj, Hrvati iz Dubrovnika i Hercegovine nastavljuju po starom. Umesto da  se izvinu svakom Trebinjcu i svakom kamenu koji su razbili i uništili, umesto da se izvinu za svako ubijenu dete, zaklanu staricu, silovanu devojku, za svaku spaljenu crkvu, porušenu kuću, izbrisano selo širom Hercegovine,  oni govore  o – "agresiji na Dubrovnik" ! Prestrašno i jadno!