MNOGE HRVATICE SU TOKOM RATA UBIJENE ZATO ŠTO SU BILE UDATE ZA SRBE! TEŠKA SUDBINA MEŠOVITIH BRAKOVA!

  

Marija Zec po nacionalnosti Hrvatica, rođena je 1955. u Stajnici a živela je u Zagrebu. Držala je kafić i bila udata za mesara Mihajla Zeca, inače Srbina. Imali su troje zlatne dece i slobodno se može reći da je njihov životu u Zagrebu bio idiličan. Međutim, dolaskom Franje Tuđmana na vlast počinju i prvi izlivi nacionalnizma i šovinizma i brojni napadi na srpsku manjinu. Većina ljudi počinje mrko i sa podozrenjem da gleda Mariju. Njena jedina krivica postaje to što je udata za Srbina. U noći 7. decembra  1991. godine, u Poljaničkoj ulici u Zagrebu, pripadnici specijalne jedinice MUP-a Republike Hrvatske, takozvani merčepovci, predvođeni Sinišom Rimcem upadaju u stan porodice Zec i ubijaju i Mariju i Mihajla i njihovu dvanaestogodišnju ćerku Aleksandru. Za ubistvo tri člana porodice Zec, odgovorni su članovi sastava rezervne policije pod komandom Tomislava Merčepa, poznati kao „merčepovci“. Počinioci ovog zločina su Siniša Rimac, Munib Suljić, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Snježana Živanović. Marija je u trenutku ubistva imala 36 godina.

Ivanka Rodić, Hrvatica rodom iz Otočca, rođena je 1958. u Otočcu a živela je sa suprugom i sinom u Crevarskoj Strani, nedaleko od Vrginmosta. Tog 4. avgusta 1995. godine, u ranu zoru Simo Rodić, Srbin po nacionalnosti nije gubio vreme. Kad je čuo u svojoj Crevarskoj strani prve artiljerijske udare daleko prema Glini, na brzinu je u automobil potrpao trogodišnjeg Luku, suprugu i tetku u i među prvima krenuo na put. Verovao je da će biti brži od zločinaca ali nije bilo tako. Samo nekoliko kilometara dalje, u Vrginmostu, pripadnici hrvatske vojske su ubili Ivanku a Simu teško ranili. Imala je 39 godina.

Anica Olujić, Hrvatica iz Županje, rođena je 1955. živela je sa suprugom Radomirom, inače Srbinom, ćerkom Milenom (16) i sinom Markom (12) u selu Cerna. Radomir Olujić radio je kao šef samoposluge u Cerni, dok je Anica a bila službenica u Županjskoj banci. Milena Olujić je bila drugi razred gimnazije, a Marko Olujić učenik 6. razreda osnovne škole. Bili su imućna porodica koja je za vreme ratnih dešavanja često primala izbegla lica, naručito one iz mešanih brakova. U noći između 17. i 18. februara 1992. godine u novu kuću porodice Olujić upadaju naoružani pripadnici hrvatske vojske sa ciljem da ih ubiju i opljačkaju, a kuću miniraju eksplozivom. Tomislav Madi kao komandant jedne čete 131. brigade hrvatske vojske, koja je bila smeštena u selu Komletinci, izdaje naredbu Juriću, Poštiću, Laziću i Starčeviću uveče 17. februara 1992. da idu na tačno određenu lokaciju "da pobiju neke četnike“. Hrvatski vojnici su ispalili četrdeset metaka u ovu nedužnu porodicu. Svi su ostali mrtvi na mestu.  

Ana Lukić Maljevac, Hrvatica po nacionalnosti, rođena je 1944. u Podoštarima a živela je u Vukovaru sa suprugom Bogdanom i četvoricom sinova. Bogdan Lukić je zbog sve napetijih odnosa u Vukovaru, odlučio da se privremeno sa sinovima skloni u Suboticu dok je Ana odlučila da ostane u svom rodnom gradu i pazi na imanje dok se stvari ne smire. Verovala je da joj niko neće nauditi obzirom da je hrvatske nacinalnosti. Poslednji put je sa Bogdanom razgovarala telefonom početkom septembra 1991. godine. Rekla mu je da ne dolazi jer će i ona kada bude primetila da je kritično otići iz Vukovara. Međutim, izlazak iz Vukovara je u to vreme već bio nemoguć. – Jednog dana su u kuću banuli nekakvi dobrovoljci iz Đakova. Odnosili su iz kuće stvari koje su im se sviđale. Ana je bila u podrumu. Nije smela da im se javi. Jedan od njih je kasnije ponovo došao i zatekao je u kući. Silovao ju je. Te noći Ana je pobegla u sklonište Borovo komerca. Devet dana niko je nije dirao. Bilo je to sredinom novembra. Moja supruga je zajedno sa još nekoliko ljudi streljana na železničkoj stanici u Borovu naselju, a egzekutor je bio Nikola Čibarić. - ispričao je Bogdan.

Vera Mileusnić, Hrvatica iz Novske, rođena je 1940. a živela je u Novskoj sa ćerkom Gorankom i suprugom Petrom, Srbinom po nacionalnosti. Pripadnici 1. brigade HV-a upali su u njihov porodični dom 18. decembra 1991. i nakon zverskog maltretiranja ubili Veru, Goranku i komšinicu Blaženku dok su Petra teško ranili. Sada već pokojni Petar Mileusnić je na suđenju zločincima ispričao svoju potresnu ispovest kako su mu pripadnici Hrvatske vojske ubili suprugu i kćer, te njega zverski tukli, nožem mu razrezali mišić desne nadlaktice i kroz dlan nožem prikovali za pod, te pogodili u glavu metkom iz puške. – Žena i ja otišli smo spavati u sobu, kćer i susjeda ostale su sjediti u dnevnoj sobi kada sam ođednom čuo da netko lupa na vrata. Kada sam došao do hodnika oni su već provalili vrata, te su me odmah udaracima bacili na pod, udarajući me nogama, rukama, kundacima pušaka. Moja žena Vera, koju u poslali da im skuha kavu, kada je čula pucanj i krik kćeri, potrčala je prema njoj, nju su naprosto presjekli rafalom. Potom su rafalom ubili i susjedu, kojoj su prije toga upaljenu cigaretu gasili u ustima, iako je ona vikala da je Hrvatica, da je i moja žena Hrvatica. Jedan od zločinaca joj je odsekao prst da bi joj skinuo prsten. Nisam mogao videti kako je okončan njen život, ali kasnije sam čuo da su je doslovno izmasakrirali. Nakon što su ubili sve tri žene, meni su prislonili cijev puške na lice i opalili metak.

Marija Eraković, Hrvatica, rođena je 1931. godine u selu Moseć. Bila je udata za Srbina Dušana Erakovića a ubijena je 1. avgusta 1992. u svojoj porodičnoj kući koja je bila na prvoj borbenoj liniji sa Hrvatima. Sahranjena je na pravoslavnom groblju u selu Krička kod Drniša i Srbi su je prijavili kao nestalu. U selo Krička bilo je upada raznih paravojski i oružanih grupa.

Elizabeta Đerić , Hrvatica udata za Srbina, ubijena u proleće 1992. od strane pripadnika hrvatske vojske koji su okupirali ovo mesto još početkom marta 1992. kao i čitavu opštinu Brod. Tokom napada na Sijekovac 26. marta 1992. ali i narednih dana ubijeno je 47 srpskih civila, uključujući veliki broj žena, dece i staraca. Žrtve su strahovito mučene pa likvidirane. 

Štefica Krajnović, rođena je 1928. u Hrsek Bregu. Bila je udata za Srbina i živeli su u Divoselu. Ubijena je 9. septembra 1993. tokom akcije "Medački Džep" u svom dvorištu od strane pripadnika hrvatske vojske. Najpre je mučena i zlostavljana pa izrešetana rafalima. Nakon ubistva hrvatski vojnici su zapalili njeno telo zajedno sa leševima još dve Srpkinje koje su prethodno ubijene. 

Ankica Vujnović, Hrvatica, rođena je 1934. u Gospiću a bila je udata za Srbina Momčila Vujnovića. Živeli su u Divoselu. Zverski je mučena i ubijena zajedno sa suprugom Momčilom u napadu hrvatske vojske 9. septembra 1993. tokom akcije "Medački Džep". Zaštićena svedokinja je ispričala kako su pripadnici hrvatske vojske Ankici Vujnović, rođenoj Hrvatici, nakon mučenja odsekli glavu. To joj je valjda bila kazna zato što se udala za Srbina.

Evgenija Vuković zvana Gena (1950-1991), Rusinka iz Vukovara, ubijena je 15. novembra 1991. u Kozaračkoj ulici u Borovom Naselju. Ona je bila udata za Srbina Iliju Vukovića, a oboje su ubijeni hicima iz vatrenog oružja u podrumu gde su se skrivali. Ubijeni su iz neposredne blizine od strane naoružanih hrvatskih vojnika, pripadnika Zbora Nardone Garde, koji su u tom periodu kontrolisali taj deo naselja i vršili likvidacije srpskog stanovništva.

Slavica Bošković (1940-1991), Hrvatica udata za Srbina, brutalno je ubijena 26.12.1991. prilikom napada hrvatskih oružanih snaga na selo Mirkovce nadomak Vinkovaca. U ovom selu ubijeno je ukupno 47 meštana srpske nacionalnosti. Najmlađa žrtva je bila petnaestogodišnja devojčica a najstarija osamdeset i sedmogodišnja starica. 

Divna Vuković (1948-1992), Hrvatica iz Mostara, platila je mučeničkom smrću svoju odluku da se uda za Srbina. Ubijena je na veliki pravoslavni praznik Svetog Stefana 9. januara 1993. godine. U ulici Put prekomorskih brigada br. 139. u samom centru Mostara, grupa naoružanih hrvatskih vojnika upala je u dom srpske porodice Vuković i ubila domaćina Luku, njegovu suprugu Divnu, majku Desanku i rođaku Ljubicu Vuković. Žrtve su ubijene hladnim i vatrenim oružjem i to nakon strahovitih tortura i mučenja. Imovina žrtava je opljačkana, a velika dvospratna zgrada površine preko 300 m. kvadratnih posle ubistva i pljačke, minirana je i razorena.

Marija Ilić, Hrvatica udata za Srbina Radomira, živela u Sarajevu zajedno sa suprugom. 15. septembra 1992. u njihov stan su provalili naoružani pripadnici "Armije BiH" koji su ih strahovito mučili pa oboje masakrirali u njihovom stanu na petom spratu solitera. Radomiru su bile odsečene ruke a Marija je pronađena sa brojnim povredama i posekotinama po telu, konstatovano je i da su pripadnici bošnjačke vojske gasili cigarete po njenom telu. (Drinski list, br.4 - 1994)

Božana Odović rođ. Jurčević, Hrvatica udata za Srbina, rođena 1931. a ubijena zajedno sa sinom Petrom i ćerkom Milicom u naselju sarajevskom naselju Stup. Prethodno je strahovito zlostavljana i mučena od strane naoružanih bošnjačkih vojnika nakon čega je masakrirana.  

Paula Vukosav, domaćica, iz Bradine, Opština Konjic, rođena 1908. godine na ostrvu Mljet, Hrvatica po nacionalnosti, supruga Anđelka Vukosava. Pretučena u Bradini pa ubijena od pripadnika muslimanske vojske. Leš je pronaden u septembru 1992. godine u blizini nadvožnjaka u Bradini. U trenutku ubistva je imala 84 godine.

UBILI JOJ SUPRUGA I DETE JER SE UDALA ZA SRBINA

Branku Roknić, Hrvaticu iz Karlovca, su hrvatski vojnici ostavili u životu ali su joj oduzeli ono najvrednije - supruga i ćerku. Ubistvo porodice Roknić je zločin koji su u 5. oktobra 1991. godine u karlovačkom naselju Sajevac, počinili pripadnici hrvatske vojske: Željko Gojak sa još nekoliko nepoznatih pripadnika ZNG. Oni su upali u kuću Srbina Marka Roknića, koja se nalazila u ulici Braće Gojak br. 120, u Karlovcu i tom prilikom ubili njega, njegovu sestru Dragicu Ninković i ćerku Danijelu, staru 14 godina, dok su Markovu suprugu Branku (inače Hrvaticu) ostavili u životu da se pati naglasivši da joj je to  kazna jer se udala za Srbina. Dana 5. oktobra 1991. oko 13 časova Roknići imali su imali rođake na ručku: Dragicu Ninković (Markova sestra) i tetku Anu Gojak. Hrvatski vojnici su provalili u dvorište i počeli da pucaju. Usled tolike pucnjave popucala su sva stakla na kući, a Branka, Danijela, Dragica i Ana su se sklonile ispod kuhinjskog stola, zbijene jedna pored druge. Pas koji je u dvorištu lajao na strance je ubijen. U kuću Roknića upadaju pripadnici ZNG sa maskiranim uniformama. Domaćini prepoznaju svoje komšije braću: Željka i Marjana Gojaka. Marko Roknić čuvši pucnjavu, silazio je u prizemlje kuće. Pripadnici ZNG čim su ga spazili uhvatili su ga i odmah ubili. Danijelu su teško ranili! Njena majka je držala u krilu, pokušavajući da joj pomogne. Molila je Željka i Marjana da pozovu hitnu pomoć jer je Danijela još davala znake života, ali oni to nisu učinili. Dragica Ninković je takođe molila svoje komšije Gojake da im pomognu, ali tada je Željko Gojak izvadio pištolj i pucao Dragici Ninković u glavu. Jedan od pripadnika ZNG je hteo i Branku Roknić da upuca, ali je Željko Gojak to sprečio rekavši svom kolegi: "Pusti je... neka pati sada! To joj je kazna što se udala za Srbina“. Danijela je umrla u najtežim mukama. Sličnu sudbinu doživele su mnoge Hrvatice, naročito one u Vukovaru i Gospiću koje su čak bile prinuđene da gledaju kako im Zenge ubijaju muževe koji su bili srpske nacionalnosti.

Izvesnu Katarinu iz Modriče, hrvatski vojnici su zatočili u logore u Brodu gde su je danonoćno silovali i maltretirali. Na taj način su je kažnjavali jer se udala za Srbina. - Sećam se jedne Kaće, Hrvatice udate za Srbina, koja je imala dva brata u hrvatskoj vojsci. Dva meseca su bezuspešno pokušavali da je izvuku, ali nisu uspeli. U magacinu Robne kuće 'Beograd' u Bosanskom Brodu, jedno veče devetorica hrvatskih vojnika silovali su Kaću. Žena tri dana nije mogla ustati. - ispričala je o tom slučaju Hazba N. takođe logorašica i žrtva torture hrvatskih logora.

I SRPKINJE SLIČNO PROLAZILE

I Srpkinje koje su bile udate za pripadnike drugih nacionalnosti, takođe su svirepo mučene i ubijane od strane hrvatskih i bošnjačkih vojnika. Komitet za istraživanje stradanja Srba navodi primer Zorcan Dušanke, čije je devojačko prezime bilo Njegić, koja je ubijena krajem 1991. godine u Šibeniku. Nju je usmrtio suprug Zorcan Joso, zvani "Jule", Hrvat, pripadnik policije u Šibeniku, sa kojim je imala jedno dete. Porodica ubijene je ubeđena da ju je on namerno ubio, zato što je Srpkinja i zato što nije htela da promeni veru. Nakon toga je, umesto da odgovara za ubistvo, Joso bio unapređen za ličnog vozača komandanta policije u Šibeniku. Identičnu sudbinu je doživela Bratić Milka, koja se kao devojka prezivala Todorović, Srpkinja iz Šibenika. Bila je udata za Hrvata Bratić Marka, sa kojim je imala jedno dete i koji ju je ubio. (vidi: http://www.slobodan-milosevic.org/documents/reports/Serbian/7-IZV.htm ). Srpkinju Nataliju Knežević (21) ubio je suprug Ivica Š. inače Hrvat, koji je tokom rata postao veoma nacionalno ostrašćen. On je 15. aprila 1993. upao u dom Kneževića pa sekirom najpre usmrtio Natalijine roditelje, a potom i nju. Nakon toga ubio je sekirom njihovu ćerkicu Ivonu, staru godinu ipo dana, koja je tada  spavala u kolevci. Savku Borbelj (1946), Srpkinju udatu za Mađara ubili su na Nikoljdan 19.12.1991. pripadnici hrvatske vojske u selu Mašićka Šagovina. Savka je ubijena zajedno sa suprugom Antonom tako što su oboje streljani a potom usmrćeni bombom. U Vinkovcima, na području pod kontrolom hrvatskih snaga je 30.01.1992. u svome stanu ubijena Srpkinja Branka Zmaić (1944) i to zajedno sa svojim suprugom Zlatkom, koji je bio Hrvat, i njihovom ćerkom Ninoslavom, inače devetnaestogodišnjom devojkom. Sličnu sudbinu je u Petrinji doživela Gordana Kozbašić, Srpkinja rodom iz Sanice kod Ključa koja je novembra 1991. ubijena sa suprugom i dvoje maloletne dece zbog svoje nacionalnosti ali i činjenice da je njen suprug odbio da se pridruži hrvatskim oružanim snagama.