RAVNI KOTARI : PRE 28 GODINA UBIJENE NEVENKA CRNOBRNJA I NJENA DVANAESTOGODIŠNJA ĆERKA SNJEŽANA

 




Danas se navršava 28 tužnih godina od kako su pripadnici hrvatskih snaga počinili strahovit zločin na području Ravnih Kotara. U planski i dobro organizovanom napadu na srpsko selo Stabanj, opština Benkovac, na spavanju su ubijene Nevenka Crnobrnja /33/ i njena dvanaestogodišnja ćerka Snježana Crnobrnja.

Bio je ovo zločin u okviru zločinačke akcije "Maslenica" 1993. koju je sproveo državni vrh Republike Hrvatske ubijeno je 348 Srba - civila i zarobljenih boraca, među kojima 38 žena i petoro dece. U ovom etničkom čišćenju su stradala sledeća srpska sela: Islam Grčki, Kašić, Smoković, Gornja i Donja Jagodnja i nacionalno mešovita sela: Murvica, Crno, Zemunik, Poljica, Islam Latinski. Srbi iz tih spomenutih sela su prognani, mučeni, klani ili odvedeni u hrvatske logore (splitska Lora, šibenske Kuline i dr.) odakle se malo ko vratio živ.

Devojčica Snježana Crnobrnja rođena je 04.10.1981 u selu Donja Jagodnja u Ravnim Kotarima, gde je živela u toplom porodičnom domu sa sestrom i roditeljima Miletom i Nevenkom. Crnobrnje su bila ugledna i poštena familija, čuvena po čitavoj Dalmaciji. Nevenka, rodom iz Bukovića udala se za Mileta i započela jedan srećan život u Jagodnji. Bila je zaposlena u "Jugoplastici" u Benkovcu. Oboje su vredno radili za dobrobit svoje porodice. Imali su mnogobrojne planove i snove koje je prekinuo zlokobni rat. Niko nije očekivao da će svakodnevica ispunjena osmehom, porodičnom ljubavlju i slogom, zajedničkim šetnjama uskoro biti zamenjena fijucima granata, skrivanjem po mračnim i vlažnim skloništima, konstantnim strahom i neizvesnošću. 

Razaranje, smrt i ratna tama stigli su i u Ravne Kotare. U leto 1991. započinju prva ubistva Srba, nasilni progoni, prisilni nestanci i otmice, formiraju se prvi logori za Srbe, uništava se i pljačka sva mukom stečena imovina, miniraju se pravoslavne crkve...Srbi postaju stranci u sopstvenoj državi! Život u Zadru postaje nesiguran te hiljade ljudi biva prinuđeno da napusti svoje domove i preseli se u susedna srpska sela. Vesti o napadima na Srbe, o mučkim ubistvima i likvidacijama postala su svakodnevnost. Sve to dodatno pojačava strah i uznemirenost! Ipak, Mile i Nevenka pokušavaju da ostanu pribrani i od svoje dece sakriju tu gorku, užasnu realnost a sve sa ciljem da njihovo detinjstvo učine podnošljivim u takvih preteškim okolnostima. Verovala je Nevenka da će se političke strasti brzo smiriti i da će narod ponovo živeti kao nekada. Zato i nisu želeli da napuštaju svoje ognjište čak ni u najtežim danima rata.

A onda je stigla genocidna akcija "Maslenica" koju je sproveo državni vrh Republike Hrvatske sa genocidnim ciljem da se istrebi sve srpsko kako bi se stvorili uslovi za uspostavu neke nove NDH.

Te hladne zime, tačnije 13. decembra 1993. godine, u napadu hrvatske vojske na srpska sela ubijene su Nevenka Crnobrnja (33) i njenu maloletna ćerka Snježana koja je imala samo 12 godina. Ubijene su na kukavički, podmukao način u svojoj porodičnoj kući.
Da stvar bude još tužnija, majka i ćerka su ubijene na spavanju! Krive zato što su Srpkinje, pravoslavke, zato što su odlučile da ostanu na svome, da ne idu nikuda.

Čak ni odluka da dane i noći provode u prizemlju i improvizovanom skloništu nije uspela da ih zaštiti i spase bezumne mržnje hrvatskih agresora. Ljudi jesu živeli u neizvesnosti i bili su upoznati sa svim zločinima koje je počinila hrvatska vojska od 1991. ali nisu verovali da se njima nešto slično može desiti. Obavljali su svakodnevne kućne poslove, vredno radili ne bili makar na trenutak sklonili misli od užasa koje je rat donosio. Kao i svako dete i Snježana je volela da se igra, druži i da se zabavlja. Bila je učenica osnovne škole, revnosan i vredan đak. Izuzetno talentovana i pametna devojčica, omiljena u kraju. Nesvesna zla koje se sprema, uživala je u zimskim čarolijama i sa nestrpljenjem iščekivala Novu Godinu i božićne praznike kojima se posebno radovala. Nažalost, nikada ih nije dočekala...

Zveri u ljudskom obliku, izvršili su napad na ovo malo selo i zasuli ga granatama prilikom čega su počinili krvavi pir. Ciljano su napali jedno pitom selo u kojem nije bilo nikakvih ratnih dejstava. Hrvatski vojnici su bombama i granatama nemilosrdno ubijali civile po Ravnim Kotarima - od dece, sve do starih i nemoćnih. Znali su zlikovci da u Jagodnji - Stabnju ima samo civila, zato su i izvršili napad. Kome je bila kriva jedna devojčica od dvanaest godina?! Nenaoružana, nemoćna, vesela i nasmejana...kome je bila kriva učenica, jedno dete željno igre i zabave koje je od sveg naoružanja imalo samo lutke, školske sveske i olovke?!

Zločinci su ipak odlučili da se ne vode moralnim principima već  naredbama svojih generala. Zasuli su granatama i zoljama srpske zaseoke, a neretko su i upadali u kuće i činili zverstva. Tog hladnog, decembarskog dana počinjen je neoprostiv zločin. Usmrtivši jednu nedužnu devojčicu, hrvatski vojnici su pucali u moral, ljudskost, civilizaciju...isplivala je na površinu vekovima skrivana i duboko ukorenjena mržnja prema svemu srpskom. Svi snovi, sve želje i maštanja male Snježane nestale su u samo jednom trenu a porodici je ostala samo neprebolna tuga i večna crnina. Umesto školskog, za Snježanu je te 1993. zazvonilo crkveno zvono. Nikada se nije vratila u školsku klupu! Mile Crnobrnja sahranio je suprugu i ćerku najpre u Benkovcu, da bi pre nekoliko godina njihova tela preneo u porodičnu grobnicu u Jagodnji Donjoj gde i danas dostojanstveno počivaju. Mile se sa ćerkom i ostatkom familije, kao i mnogi Srbi iz Ravnih Kotara, nakon rata preselio u daleku Australiju. 

Dok su hrvatska deca slobodno šetala parkovima po Zagrebu, Samoboru, Rovinju, Zadru, Puli..dok je hrvatska omladina ispijala koktele u kafićima, uživala u diskotekama, zajedničkim veseljima i okupljanjima, srpska deca Ravnih Kotara su ubijana na najstrašnije načine. Lovili su ih zlikovci snajperima, ubijali su ih na spavanju, pucali u njih, tako mlade i nedužne samo jer pripadaju drugoj veri i naciji. I dok su zagrebačke televizije tog decembra 1993. izveštavale o tome kako mladi Hrvati skijaju i uživaju u zimskim destinacijama, dotle su neka druga deca po dubokom snegu bežala u nepoznato, pokušavajući stazama egzodusa da sačuvaju žive glave..dotle su majke pod kišom granata sahranjivale svoju decu, plakale i jaukale...desetine hiljada ljudi je te zime prognano iz svojih domova. Uzimali su samo najosnovnije stvari, ostavljajući za sobom svoja ognjišta, tople domove, fotografije i najlepše uspomene znajući da se tu možda više nikada neće vratiti.

U učestalim napadima hrvatske vojske na Jagodnju ubijeni su takođe i Vladimir Marčić (62), Olga Miljević (68), Božidar Žarković (54), Milovan Žarković (45), Nevenko Žarković (37), Saša Žarković (19)...

Za Snježanu i svu našu nedužnu decu nema mesta u kolektivnom sećanju današnje Hrvatske, o njima se ne piše u školskim udžbenicima, nema ih ni u knjigama o ratu, o njima se ne snimaju dokumentarni filmovi i emisije, u njihovu čast se ne organizuje "kolona sjećanja". Njihova brutalna ubistva danas su tabu tema u Hrvatskoj i o tome se ne govori. Dželati nikada nisu odgovarali za počinjene zločine i danas oni slobodno hodaju pa čak i organizuju svečanosti povodom akcije "Maslenica" ne bi li se još jednom nasmejali u lice svojim žrtvama i narugali pravdi.


Za masovna ubistva civila i dece u Ravnim Kotarima do danas niko nije odgovarao. Za njihova imena i tužne sudbine baš niko u Hrvatskoj, ali ni u Srbiji ne zna. Snježana je u trenutku ubistva imala 12 godina baš koliko i devojčica Aleksandra Zec. Obe su ubijene u majčinom zagrljaju od istih zlikovaca, obe su stradale hladnog decembarskog dana...ali Snježanina okrutna smrt nikada nije dobila ni zrno medijske pažnje. Štaviše, o Snježani Crnobrnji, dvanaestogodišnjoj devojčici iz Stabnja kod Zadra, nema TV priloga, emisija, pesama, pozorišinih predstava, nema ni fotografija koje bi kružile internetom, nema insistiranja na procesuiranju zločina..O Snježaninom svirepom ubistvu u više navrata podsetili su jedino predstavnici DIC "Veritas" na čelu sa istaknutim borcem za pravdu i istinu Savom Štrpcem. 

Današnja Hrvatska nema apsolutno ništa što bi podsećalo na ubijene građane koji postradaše samo zbog srpskog imena i srpske nacionalnosti. Nema spomenika, komemoracija, izveštavanja. Nemaju vlastodršci sluha čak ni za ubijenu decu. Zadrom, Vukovarom, Zagrebom i čitavom Hrvatskom i danas paradiraju i slobodno šetaju ratni zločinci a vapaji žrtava odavno se ne čuju. Stoga pozivamo institucije, organizacije, pojedince i grupe da pokrenu inicijativu za podizanjem spomen obeležja koje bi bilo posvećeno ubijenoj deci srpske nacionalnosti na području Hrvatske ali i bosanske Posavine, bosanske Krajine i Hercegovine.

Коментари