TOKOM "OLUJE" HRVATSKA VOJSKA UBIJALA I HRVATSKE CIVILE - ŽRTVE O KOJIMA SE NE GOVORI

Tokom zločinačke akcije "Oluja" ubijen je i stradao 1881 građanin srpske nacionalnosti, među kojima su tri četvrtine bili stariji od 60 godina. Među ubijenima je 555 žena kao i dvanaestoro dece. Prema saopštenju Veritasa, među ubijenim ženama, čak četiri petine su bile starije od 60 godina, što predstavlja jedan od “crnih” rekorda građanskog rata devedesetih prošlog veka na prostorima prethodne Jugoslavije. “Oluja” je izvršena uprkos činjenicama da je ta oblast bila pod zaštitom UN, pod nazivom sektori “Jug” i “Sever”, i da su predstavnici RSK prethodnog dana u Ženevi i Beogradu prihvatili predlog međunarodne zajednice o mirnom rešenju sukoba. Zločinačka akcija je započela 4. avgusta 1995. a hrvatski vojnici su klali i ubijali sve pred sobom!

Do sada je rasvetljena sudbina 1.227 žrtava, dok se na evidenciji nestalih vodi još 654 osobe. Najmlađa žrtva bila je dvomesečna beba Andrijana Škorić, a najstarija devedeset i devetogodišnja Dragica Zorić.

Razularene bande hrvatskih vojnika osim Srba su tih avgustovskih dana besomučno ubijale i pripadnike hrvatskog naroda. Preko stotinu etničkih Hrvata i Hrvatica likvidirano je tokom i nakon akcije "Oluja". Oni su uglavnom ubijani i masakrirani (neki i živi zapaljeni) po svojim kućama na prostoru Like, Dalmacije, Korduna, Banije...reč je o ljudima koji su ostali u svojim domovima i koji su čitav rat proveli sa Srbima zbog čega su okarakterisani kao "izdajice". Neki su bili u bračnim zajednicama sa pripadnicima srpske nacionalnosti a drugi su se družili sa Srbima i zato su stradali. Pojedini su pokušali da spreče "hrvatske bojovnike" da ubijaju Srbe, pokušali su zaštite komšije Srbe i stoga su svoju hrabrost platili životima. Kada se govori o masovnim zločinima nad Hrvatima u poslednjem ratu,  uopšte se ne spominju datumi vezani za avgust 1995. godine iako je tada ubijeno mnogo više hrvatskih civila nego u Voćinu, Škabrnji, Bogdanovcima, Širokoj Kuli, Međeđi i ostalim mestima kojima je u hrvatskoj javnosti poklonjena velika pažnja i koji važe za "najveća hrvatska stratišta". Avgust 1995. je period tragičan i za Hrvate i za Srbe. Međutim, te tragedije nisu interesante medijima u Zagrebu, za njih ti ljudi nisu bili dovoljno "Hrvati" da bi bili spomenuti. Oni nemaju "privilegiju" da se javno komemoriraju, okolnosti njihovog stradanja nisu "politički atraktivne", godišnjice njihovog ubistva ne obeležavaju ni hrvatske ni antifašističke udruge, niti su o tim događajima snimljeni filmovi ili dokumentarne emisije. O stradanju Hrvata tokom akcije "Oluja" informisao je javnost svojevremeno i Hrvatski Helsinški odbor (HHO) koji je popisao deo stradalih civila tokom avgusta 1995. godine.

Umesto ovim nedužnim ljudima, u Republici Hrvatskoj se počast  odaje njihovim dželatima tj. hrvatskim vojnicima koji su poginuli  tokom akcije "Oluja" napadajući srpska sela, na tuđem kućnom pragu. Iako su mnogi tzv. branitelji tog avgusta 1995. poginuli od mina ili u međusobnim obračunima oko toga ko će šta pokrasti i prisvojiti od srpske imovine, njihova smrt se glorifikuje kao "junačka pogibija za domovinu".

Hrvatski vojnici tog avgusta 1995. nisu pitali za nacionalnost kada bi upadali u mešovita sela već su ubijali sve redom pa je tako u tim masovnim zločinima stradao i veliki broj Hrvata katolika. Deo je poginuo i kada je hrvatska artiljerija dejstvovala po centru Gospića i Siska. Mnogi su ubijeni u selima oko Dvora, Gline, Siska, Petrinje..

- Nije njih  bilo briga ko je Srbin, ko je Hrvat, ko Jugosloven. Kad bi hrvatski vojnici upali u selo ubijali bi šta stignu, mnogo je Hrvata, da kažem katolika, tako poginulo...nisu htjeli u kolonu, mislili su da će ih poštedeti, da ih niko neće dirati jer su Hrvati, ali to ih nije spaslo..mnogi su ubijeni po kućama - rekla je između ostalog Mika Birač govoreći o paklenim danima tokom "Oluje" 2010. godine.

8. avgusta 1995. godine, četvrtog dana hrvatske agresije pod nazivom Oluja na zapadne delove RSK-a, tj. na UNPA sektore Jug i Sever, počinjen je stravičan masakr u Dvoru na Uni. Dvanaest hrvatskih vojnika upalo u bolnicu prilikom čega su na svirep način streljali devetoro starijih civila. Žrtve su štićenici Doma penzionera i pacijenti Psihijatrije iz Petrinje. Među ubijenima je bila i Hrvatica Terezija Ružak. Terezija je rođena 27. septembra 1923. u Petrinji gde je i živela. Bila je , Veritas je došao do saznanja da je Terezija Ružak, rođena Petrinjka, koja je kao hendikepirana osoba, još pre rata, dospela u Dom penzionera u rodnom gradu. Zajedno sa ostalim pacijentima je evakuisana 4. avgusta 1995. godine, na kraju prvog dana hrvatske agresije, zbog njihove bezbednosti na najbezbednije mesto u tom trenutku u sektoru Sever, a to je upravo Dvor na Uni, kao najudaljeniji od linije fronta, kojeg od Republike Srpske deli samo Una, a u blizini je i most koji vodi u Novi Grad (Bosan­ski Novi), odnosno Republiku Srpsku. I objekat u koji su smešteni nalazio se u neposrednoj blizini zaštitnih snaga UN-a. Nažalost, svi su ipak strahovito pobijeni od strane hrvatskih vojnika a za masakr do danas niko nije odgovarao.

Ivanka Rodić, Hrvatica rodom iz Otočca, živela je sa suprugom i sinom u Crevarskoj Strani, nedaleko od Vrginmosta. Tog 4. avgusta 1995. godine, u ranu zoru Simo Rodić nije gubio vreme. Kad je čuo u svojoj Crevarskoj strani prve artiljerijske udare daleko prema Glini, na brzinu je u automobil potrpao trogodišnjeg Luku, suprugu i tetku u i među prvima krenuo na put. Verovao je da će biti brži od hrvatskih granata. A samo nekoliko kilometara dalje, u Vrginmostu, pokosila ih je prva koja je pala u centar gradića, gde je 1991. živelo 93,6 odsto Srba. Simo je bio Srbin, a njegova supruga Ivanka Hrvatica. - Zaustavili smo se u centru Vrginmosta, nešto pre šest ujutro, i u trenu sam čuo taj zlokobni zvuk. Nisam ni shvatio da dolazi prva granata, a još manje da će biti naša. Samo što sam stao, zaslepio me njen blesak. Udarila je u prednji deo auta. Mene je bacila nekoliko metara, a ženu je s prvog sedišta izbacilo mrtvu. Mali Luka i tetka na zadnjem sedištu bili su neozleđeni - priseća se Simo prvog dana "Oluje".

Puna dva sata ležao je ranjen na putu. Niko se nije usudio da mu priđe jer su granate padale tako precizno da su pogađale belu liniju po sredini puta. Njegovo zapomaganje čuo je Dušan Džakula, vozač saniteta, koji mu je i pružio prvu pomoć i odvezao ga u improvizovanu bolnicu u jednom kamenolomu kod Vojnića, a odatle u Topusko, koje je već bilo preplavljeno izbeglicama. Već sledećeg dana u bolnici nikog nije bilo, a njih nekoliko nepokretnih ranjenika su izneli u park i ostavili. Bolnicu je napustio posle dva meseca, na štakama, uprkos upozorenjima lekara. Ivanka Rodić je ubijena u 37-oj godini života a za ovaj zločin do danas niko od hrvatskih vojnika nije procesuiran. Po ulasku hrvatske vojske u Knin i srpska sela, mnogi hrvatski civili su bili izloženi strahovitom nasilju i zlostavljanju od strane hrvatske vojske. Oni su ih tukli i maltretirali nazivajući ih "izdajnicima" zbog toga što 1991. nisu napustili svoja ognjišta i poslušali Tuđmanove naredbe, već su odlučili da ostanu sa komšijama Srbima na svojim ognjištima i zajedno dele sudbinu. Nevladine organizacije su zabeležile mnogobrojne napade hrvatskih vojnika na hrvatske civile tokom i nakon Oluje, a neke žene su i seksualno bile zlostavljane.

 - Kad je HV došla u Kistanje, nisam bio ovdje, već sam se sklonio ... Medutim, moja kuća svjedoci o tome da je mjesto uništeno namjerno i organizirano, jer je ona ostala, što je netko iz postrojbe koja je tu bi/a znao. Vidite, ništa nije uništeno, jedino je netko u njoj pucao i u ormaru, gdje se bio sklonio, ubio mog psa ... Što da vam, inace, kažem o prilikama danas ovdje. Vidite, samo ja imam struju, nema vode, trgovine, autobusa ... samo pustoš... « kazao je 5. jula 1996. aktivistima HHO, Ivica Katalenić, Hrvat oženjen Srpkinjom, koji od 1948. godine živi u Kistanju. Prilikom narednih susreta, Ivica i njegova žena Desa, žalili su se kako ih naseljeni Hrvati sve  češće i oštrije napadaju, preteći im. Govore im da je za njih najbolji izlaz odlazak. Kad su saznali da je Ivica Hrvat i da je za vreme rata živeo, kako mu govore "S četnicima i da je oženjen četnikušom", stanje se bitno pogoršalo. U selu Srb kod Donjeg Lapca, grupa hrvatskih vojnika je 5. avgusta 1995. zlostavljala pa živu zapalila staricu Mandu Ciganović. Manda je po nacionalnosti bila Hrvatica i imala je preko 80 godina. Manda je imala slomnjenu nogu a hrvatski vojnicu su nakon pljačke zapalili staricu sa sve kućom. U svojoj kući su tokom napada hrvatske vojske 1995. mučeni pa ubijeni i penzioneri Dana (65) i Neđo (60) koji su bili hrvatske nacionalnosti.  

Po ulasku hrvatske vojske u Knin 7. avgusta 1995. grupa hrvatskih vojnika provalila je u porodični dom hrvatske porodice Jelić. U kući su se tada nalazili Ivan (90) i njegova supruga Ana (88) koji su bili teško pokretni i koji su čitav rat proveli u Kninu. Nisu želeli da pođu sa izbegličkim kolonama smatrajući da im niko  neće nauditi s obzirom da su oboje hrvatske nacionalnosti. Razulareni pripadnici HV-a su lomili i rasturali sve po stanu, pljačkali imovinu a onda su bez milosti lišili života Anu i Ivana čije su posmrtne ostatke ubrzo pronašli humanitarci.

Na kućnom pragu u okolini Petrinje, u selu Letovanci tragičnog 6. avgusta 1995. stradali su i supružnici Ivo (72) i Milka Marković (71), Hrvati po nacionalnosti koji su štitili i pomogali Srbima. Krivica im je bila to što su ostali u Republici Srpskoj Krajini čitav rat i što su negovali prijateljske odnose sa Srbima. U Dvoru je 8. avgusta 1995. hrvatska vojska zverski ubila Hrvata Slavka Bašteka (45) čiji su posmrtni ostaci identifikovani 2009. u Zagrebu zajedno sa još 19 civila. I starica Manda, Hrvatica po nacionalnosti, masakrirana je prilikom ulaska hrvatske vojske u njeno selo. Imala je preko sedamdeset godina i teško se kretala.

Za vreme akcije "Oluja", ubijena je i Hrvatica Marica Lončarević, rođena 1925. godine u Borovcu kod Siska Ona je živela u Strmenu kod Kostajnice a ubijena u svom selu po ulasku hrvatske vojske. 

Josip Klobučar, sin Steve, rođen je 1950. godine u Donjem Selištu, opština Glina. Bio je Hrvat po nacionalnosti i radio u bolnici u Glini kao šnajder/krojač. Dana 04.08.1995, prvog dana „Oluje“, osoblje bolnice je dobilo naredbu da bolnicu sele na neku drugu lokaciju. U automobilu su bili Josip Klobučar, Nikola Zrakić i Dragan Medić. Na putu od Gline do Dragotine, oko 10:35 sati, hrvatski avion je granatirao cestu kojom su se kretali i jedna granata je pogodila njihovo vozilo. Josipa je raznela granata i na mjestu je ostao mrtav, Nikola je zadobio teže povrede i prelome, a Dragan je opaljen po licu i zadobio lakše povrede. Josipovi posmrtni ostaci su pokopani na Novom groblju u Glini. U toku 2012. godine, Josipova porodica, koja je za vreme rata živela u Zagrebu, pronašla je njegove posmrtne ostatke i sahranila ih na Katoličkom groblju u Glini. 

U kamp UN u Korenici, u kojem je bio smešten češki bataljon, 5. avgusta sklonili su se Zdravko Sovilj (1969), Srbin, i Nebojša Mažar (1960), Hrvat, koji je odrastao sa Srbima u Korenici i sa njima ostao i kroz rat. Računali su da su bezbedni u kampu, posebno Nebojša kojem je žena radila kao kuvarica u tom kampu. Međutim, sutradan je u kamp upalo pet naoružanih hrvatskih vojnika i tražili od komandanta kampa da im pomenutu dvojicu nakratko pozajmi “radi razgovora i traženja nekih informacija”, uz obećanje da će ih brzo vratiti nazad. Hrvatski vojnici su odveli Zdravka i Nebojšu, usput ih vodali kroz Korenicu i maltretirali. Nebojšu su odveli u gospićki zatvor i osudili na 4 godine zatvora zbog oružane pobune, a Zdravka su streljali, zajedno sa Milivojem Vrčkom, još jednim Hrvatom, koji je i do rata i kroz rat živeo u Korenici, a kojeg su zatekli kod njegove kuće. 

Svoju udaju za Srbina Mileta, glavom je platila Hrvatica Marija Puškar.  Marija je rođena 1928. godine u mestu Žitnić gde je živela sa suprugom. Bili su skladan par, dobri, vredni i pošteni. Tokom akcije "Oluja" odlučili su da ostanu u svojoj kući. - Neće nas dirati, rećiću da sam Hrvatica, znaju i mog brata i familiju svi u okolini, neće nas dirati niko." - govorila je Marija i tešila tako i sebe i supruga. A onda su u njihov dom provalili hrvatski vojnici koji su ih ubili. Mariju su obesili a Mileta masakrirali...kuću opljačkali i demolirali. Dana 9. avgusta Marijin brat Ante Mujan, našao je obešeno telo svoje sestre u pomoćnim prostorijama njihova domaćinstva, te ju je on i sahranio na groblju u Žitniću. Nikolino telo nestalo je iz njihova domaćinstva, a ekshumirano je u novembru 2012. godine sa zajedničkog groblja Sv. Mara u Šibeniku. Identifikovan je tek prošlog meseca!

Sudbinu sličnu Marijinoj doživeo je i Hrvat Mile Rogač. Mile je živeo u selu Civljane i bio je oženjen Srpkinjom. Nikada ljude nije delio po veri i naciji, živeo i radio sa Srbima i nije podnosio ta politička previranja. Ubijen je 05.08.1995. u svojoj porodičnoj kući prilikom upada hrvatskih vojnika u ovo selo. Imao je 69 godina.

Hrvatska vojska zasipala je granatama i Gospić i Sisak te su i u tim napadima poginuli i ranjeni brojni civili hrvatske nacionalnosti. Hrvatska vojska je tokom akcije "Oluja" bombardovala i pogranična mesta u Bosni i Hercegovini. Na Šamac je palo mnogo granata iz susedne Republike Hrvatske prilikom čega je poginulo i ranjeno dosta civila. I na Brčko su ciljano ispaljivane granate. Civili su ubijani i ranjavani po kućama i na ulicama. Osim srpskih sela i gradova, tokom "Oluje" su granatirani i Široki Brijeg i Orašje, i to kako kažu Hrvati zbog "slučajne zamene ciljeva". U Širokom Brijegu je poginula jedna žena a u Orašju je tragično stradalo osmoro hrvatskih mladića i dečaka. Ali se to ne spominje.