TOKOM "OLUJE" HRVATSKA VOJSKA UBIJALA I HRVATSKE CIVILE - ŽRTVE O KOJIMA SE NE GOVORI

Da je tokom zločinačke akcije "Oluja" počinjen strašan zločin protiv civilnog stanovništva sa brojim elementima genocida svjedoči nam to da hrvatska vojska gdje god bi ušla nikoga nije ostavljala u životu! Ne pitajući ni za nacionalnu pripadnost, ne gledajući ni pol niti starosnu dob žrtava, oni su upadali u sela i kuće i ubijali sve pred sobom! Tako imamo situaciju da je veliki broj hrvatskih civila ubijen u ovim napadima, što zbog optužbi da su bili na strani Srba, što zbog bračnih i rodbinskih veza sa pripadnicima srpskog naroda, što zbog drugih razloga. Najmanje je ljudi poginulo od hrvatskih granata ciljano ispaljenih na srpska i nacionalno-mješovita sela. Najveći broj hrvatskih  civila ubijen je strijeljanjem, spaljivanjem u kući, ubacivanjem bombi u porodične kuće, masakriranjem. - Svi  koji su zbog starosti, nemoći ili vjerujući u obećanje Franje Tuđmana da im se ništa neće dogoditi ostali na svojim ognjištima u “Oluji” i neposredno nakon nje su na najsvirepiji način ubijeni što je činjenica koju mnogi ne znaju ili previđaju, rekao je za Srnu Direktor Dokumentaciono informacionog centra “Veritas” Savo Štrbac.

Tokom zločinačke akcije "Oluja" ubijeno je 1903-oje građana srpske nacionalnosti, među kojima su tri četvrtine bili stariji od 60 godina. Među ubijenima su 564 žene kao i dvanaestoro djece. Prema saopštenju Veritasa, među ubijenim ženama, čak četiri petine su bile starije od 60 godina, što predstavlja jedan od “crnih” rekorda građanskog rata devedesetih prošlog vijeka na prostorima prethodne Jugoslavije. “Oluja” je izvršena uprkos činjenicama da je ta oblast bila pod zaštitom UN, pod nazivom sektori “Jug” i “Sever”, i da su predstavnici RSK prethodnog dana u Ženevi i Beogradu prihvatili predlog međunarodne zajednice o mirnom riješavanju sukoba. Zločinačka akcija je započela 4. avgusta 1995. a hrvatski vojnici su klali i ubijali sve pred sobom!

Najmlađa žrtva je dvomjesečna bila Andrijana Škorić, koja je stradala u izbjegličkoj koloni u kojoj su se Škorići našli usled progona iz rodne Gline. Najstarija žrtva je bila Dragica Zorić, starica od 99 godina koja je ubijena od strane hrvatskih vojnika u Donjem Žirovcu a koja je nakon toga bačena u masovnu grobnicu. 

VERITAS raspolaže pouzdanim podacima za još 163 registrovana grobna mjesta u kojima se nalaze neidentifikovani posmrtni ostaci smrtno stradalih Srba na pomenutom području i u istom periodu, koji i trideset godina po prestanku rata, isključivo zbog opstrukcije hrvatske strane, čekaju na ekshumacije. 

Od ukupnog broja žrtava do sada je rasvijetljena sudbina 1.284 (67%) lica, dok se na evidenciji nestalih vodi još 619 (33%) lica, od čega 469 (76%) civila, među kojima 240 (51%) žena.

Oko 3.200 starih i nemoćnih, koji nisu htjeli ili nisu mogli napustiti ognjišta, na silu su internirani u logore za civile gdje su vršena mučenja, silovanja i ubistva. Krajina je opustošena, opljačkana pa porušena i zapaljena. Nisu bili pošteđeni ni crkveni, kulturni, istorijski srpski, kao ni antifašistički spomenici.

HRVATI - ŽRTVE HRVATSKE VOJSKE NEVIDLJIVA KATEGORIJA

Hrvatske žrtve vrijedne pomena su samo one stradale od pojedinih pripadnika srpskih formacija za vrijeme borbenih dejstava, dok se hrvatski civili ubijeni od pripadnika hrvatske vojske vješto zataškavaju a njihove strašne ignorišu i prećutkuju! Ove žrtve "dobre" su i "korisne" samo kada treba povećati broj poginulih Hrvata, one su ubrojane u spiskove i popise hrvatskih žrtava. Njihova imena se ne spominju javno ali nerijetko imamo priliku čuti da se neko od porodica poginulih Hrvata pobuni što se ime njihovog bližnjeg našlo na spomeniku žrtvama "velikosrpske agresije" iako su ubijeni od hrvatske vojske. Mi i danas možemo svjedočiti da su na spomen obilježjima u Osijeku, Gospiću, Vukovaru uklesana imena srpskih i hrvatskih civila ubijenih od hrvatskih formacija (za neka ubistva postoje i sudske presude) a da se predstavljaju kao žrtve Srba.

Jedan dio takvih manipulacija vezan je i za "Oluju". Razularene bande hrvatskih vojnika osim Srba su tih avgustovskih dana 1995.  besomučno ubijale i pripadnike hrvatskog naroda. Preko stotinu etničkih Hrvata i Hrvatica (ili lica porodično vezanih za njih) je likvidirano tokom i nakon akcije "Oluja". Oni su uglavnom ubijani i masakrirani (neki i živi zapaljeni) po svojim kućama na prostoru Like, Dalmacije, Korduna, Banije...riječ je o ljudima koji su ostali u svojim domovima i koji su čitav rat proveli sa Srbima zbog čega su okarakterisani kao "izdajice". Neki su bili u bračnim zajednicama sa pripadnicima srpske nacionalnosti a drugi su se družili sa Srbima i zato su stradali. Pojedini su pokušali da spriječe "hrvatske bojovnike" da ubijaju Srbe, pokušali su zaštite komšije Srbe i stoga su svoju hrabrost platili životima. Kada se govori o masovnim zločinima nad Hrvatima u posljednjem ratu,  uopšte se ne spominju datumi vezani za avgust 1995. godine iako je tada ubijeno mnogo više hrvatskih civila nego u Voćinu, Škabrnji, Bogdanovcima, Širokoj Kuli, Međeđi i ostalim mjestima kojima je u hrvatskoj javnosti poklonjena velika pažnja i koji važe za "najveća hrvatska stratišta". Avgust 1995. je period tragičan i za Hrvate i za Srbe. Međutim, te tragedije nisu interesante medijima u Zagrebu, za njih ti ljudi nisu bili dovoljno "Hrvati" da bi bili spomenuti. Oni nemaju "privilegiju" da se javno komemoriraju, okolnosti njihovog stradanja nisu "politički atraktivne", godišnjice njihovog ubistva ne obilježavaju ni hrvatske ni antifašističke udruge, niti su o tim događajima snimljeni filmovi ili dokumentarne emisije. O stradanju Hrvata tokom akcije "Oluja" informisao je javnost svojevremeno i Hrvatski Helsinški odbor (HHO) koji je popisao deo stradalih civila tokom avgusta 1995. godine.

PORODICE TUGUJU U TIŠINI - ZLOČINI LEDE KRV U ŽILAMA!

Umjesto ovim nedužnim ljudima, u Republici Hrvatskoj se počast  odaje njihovim dželatima tj. hrvatskim vojnicima koji su poginuli  tokom akcije "Oluja" napadajući srpska sela, na tuđem kućnom pragu. Iako su mnogi tzv. branitelji tog avgusta 1995. poginuli od mina ili u međusobnim obračunima oko toga ko će šta pokrasti i prisvojiti od srpske imovine, njihova smrt se glorifikuje kao "junačka pogibija za domovinu".

Hrvatski vojnici tog avgusta 1995. nisu pitali za nacionalnost kada bi upadali u mješovita sela već su ubijali sve redom pa je tako u tim masovnim zločinima stradao i veliki broj Hrvata katolika. Mnogi su ubijeni u selima oko Dvora, Gline, Siska, Petrinje..

- Nije njih  bilo briga ko je Srbin, ko je Hrvat, ko Jugosloven. Kad bi hrvatski vojnici upali u selo ubijali bi šta stignu, mnogo je Hrvata, da kažem katolika, tako poginulo...nisu htjeli u kolonu, mislili su da će ih poštedeti, da ih niko neće dirati jer su Hrvati, ali to ih nije spaslo..mnogi su ubijeni po kućama - rekla je između ostalog Mika Birač govoreći o paklenim danima tokom "Oluje" 2010. godine.

UBISTVO ČLANOvA PORODICE OBAJDIN-VUJIČIĆ

Gordana Obajdin /30/ je bila udata za Hrvata Pavu Obajdina i iz toga braka imali sina Josipa. Njena majka Marija rođ. Vujičić /50/, takođe Hrvatica, bila je udata za Srbina i bila je invalid, gotovo nepokretna. Obje su ubijene od pripadnika hrvatske vojske na svirep način.

Pavo je bio policajac u Slunju, a u vrijeme rata devedesetih godina prešao je u Karlovac na hrvatsku stranu, dok je Josip, koji je u to vrijeme imao 10 godina, i ostao sa majkom Gordanom i sa bakom Marijom, odnosno sa majčinom porodicom.

Kada je počela akcija “Oluja” Josipov ujak je Josipa, Mariju i Gordanu smjestio u Veljun, u koji je 5. ili 6. avgusta 1995. godine ušla hrvatska vojska. Tada su rekli Josipu i njegovim da na kuću u kojoj su se nalazili okače bijelu zastavu i da ih hrvatska vojska neće dirati, što su i učinili.

Dan kasnije Josip je otišao na punkt gdje se nalazila hrvatska vojska, koji je bio udaljen oko 1,5 kilometara od kuće u kojoj su stanovali, a dok je razgovarao sa vojnicima, iz pravca kuće u kojoj su stanovali, čuli su se pucnji, ali ni on ni vojska nisu poklonili neku pažnju tome.

Kada je Josip pola časa kasnije došao kući, našao je ubijene majku i baku. Josip je odmah o smrti bake i majke obavijestio hrvatsku vojsku, koji su ga odveli njegovom ocu, koji se u to vrijeme nalazio u Slunju.

Prema “Veritasovim” informacijama, smrt Marije i Gordane prijavio je Veritasu 24. juna 1996. godine Milan Vujčić, njihov suprug i otac, koji je u akciji “Oluja” i sam bio zarobljen i u zarobljeništvu proveo do 31. decembra 1995. godine, kada je amnestiran.

Milan je tada potvrdio da su mu suprugu i kćer ubili hrvatski vojnici, da mu je žena bila invalid i da joj je bila oduzeta lijeva strana tijela.

Posmrtni ostaci Marije i Gordane pokopani su na Katoličkom groblju u Slunju.

ZLOČINI BEZ KAZNE

8. avgusta 1995. godine, četvrtog dana hrvatske agresije pod nazivom Oluja na zapadne dijelove RSK-a, tj. na UNPA sektore Jug i Sever, počinjen je stravičan masakr u Dvoru na Uni. Dvanaest hrvatskih vojnika upalo u bolnicu prilikom čega su na svirep način strijeljali devetoro starijih civila. Žrtve su štićenici Doma penzionera i pacijenti Psihijatrije iz Petrinje. Među ubijenima je bila i Hrvatica Terezija Ružak. Terezija je rođena 27. septembra 1923. u Petrinji gdje je i živela. Veritas je došao do saznanja da je Terezija Ružak, rođena Petrinjka, koja je kao hendikepirana osoba, još prije rata, dospela u Dom penzionera u rodnom gradu. Zajedno sa ostalim pacijentima je evakuisana 4. avgusta 1995. godine, na kraju prvog dana hrvatske agresije, zbog njihove bezbjednosti na najbezbjednije mjesto u tom trenutku u sektoru Sever, a to je upravo Dvor na Uni, kao najudaljeniji od linije fronta, kojeg od Republike Srpske dijeli samo Una, a u blizini je i most koji vodi u Novi Grad (Bosan­ski Novi), odnosno Republiku Srpsku. I objekat u koji su smešteni nalazio se u neposrednoj blizini zaštitnih snaga UN-a. Nažalost, svi su ipak strahovito pobijeni od strane hrvatskih vojnika a za masakr do danas niko nije odgovarao.

Po ulasku hrvatske vojske u Knin 7. avgusta 1995. grupa hrvatskih vojnika provalila je u porodični dom hrvatske porodice Jelić. U kući su se tada nalazili Ivan (90) i njegova supruga Ana (88) koji su bili teško pokretni i koji su čitav rat proveli u Kninu. O njima su svo vrijeme rata brinule komšije srpske nacionalnosti. Jelići zbog starosti nisu željeli da pođu sa izbegličkim kolonama isto tako smatrajući da im niko  neće nauditi s obzirom da su oboje hrvatske nacionalnosti. Razulareni pripadnici HV-a su lomili i rasturali sve po stanu, pljačkali imovinu a onda su bez milosti lišili života Anu i Ivana čije su posmrtne ostatke ubrzo pronašli humanitarci.

Na kućnom pragu u okolini Petrinje, u selu Letovanci tragičnog 6. avgusta 1995. stradali su i supružnici Ivo (72) i Milka Marković (71), Hrvati po nacionalnosti koji su štitili i pomagali Srbima. Krivica im je bila to što su ostali u Republici Srpskoj Krajini čitav rat i što su njegovali prijateljske odnose sa Srbima. Oboje su mučeni, ispitivani pa okrutno ubijeni u svojoj porodičnoj kući. U Dvoru je 8. avgusta 1995. hrvatska vojska zverski ubila Slavka Bašteka (45) čiji su posmrtni ostaci identifikovani 2009. u Zagrebu zajedno sa još 19 civila. I starica Manda, Hrvatica po nacionalnosti, masakrirana je prilikom ulaska hrvatske vojske u njeno selo. Imala je preko sedamdeset godina i teško se kretala.

U selu Srb kod Donjeg Lapca, grupa hrvatskih vojnika je 5. avgusta 1995. zlostavljala pa živu zapalila staricu Mandu Ciganović. Manda je po nacionalnosti bila Hrvatica i imala je preko 80 godina. Manda je imala slomljenu nogu a hrvatski vojnicu su nakon pljačke zapalili staricu sa sve kućom. U tom periodu na Baniji u svojoj kući su tokom napada hrvatske vojske 1995. mučeni pa ubijeni i penzioneri Dana (65) i Neđo (60) koji su bili hrvatske nacionalnosti.  

Za vreme akcije "Oluja", ubijena je i Hrvatica Marica Lončarević, rođena 1925. godine u Borovcu kod Siska. Ona je živela u Strmenu kod Kostajnice a ubijena u svom selu po ulasku hrvatske vojske.

Selo Šaš imalo je do pre rata 735 žitelja, od čega 601 Srbin, 79 Hrvata, 40 Jugoslovena i 15 pripadnika ostalih nacionalnosti. 

Dana 07. i 08.08.1995. godine u selo je ušla hrvatska vojska i masakrirala inajmanje šestoro civila koji su ostali u svojim kućama. Po nekim informacijama većinu od njih je ubio izvjesni Hrvat Mikčić (Mikličić) Nikola, pripadnik HV. Pred svojom kućom, ubijena je Ljubica Jergović, stara 65 godina, inače Hrvatica po nacionalnosti. Njeno beživotno tijelo je pronađeno ubrzo sa brojim podlivima i povredama nanetim vatrenim oružjem. Prosječna starost žrtava iznosila je 68,5 godina.

UBISTVO IVANKE RODIĆ 

Ivanka Rodić, Hrvatica rodom iz Otočca, živjela je sa suprugom i sinom u Crevarskoj Strani, nedaleko od Vrginmosta. Tog 4. avgusta 1995. godine, u ranu zoru Simo Rodić nije gubio vrijeme. Kad je čuo u svojoj Crevarskoj strani prve artiljerijske udare daleko prema Glini, na brzinu je u automobil potrpao trogodišnjeg Luku, suprugu i tetku u i među prvima krenuo na put. Vjerovao je da će biti brži od hrvatskih granata. A samo nekoliko kilometara dalje, u Vrginmostu, pokosila ih je prva koja je pala u centar gradića, gde je 1991. živelo 93,6 odsto Srba. Simo je bio Srbin, a njegova supruga Ivanka Hrvatica. - Zaustavili smo se u centru Vrginmosta, nešto pre šest ujutro, i u trenu sam čuo taj zlokobni zvuk. Nisam ni shvatio da dolazi prva granata, a još manje da će biti naša. Samo što sam stao, zaslepio me njen blesak. Udarila je u prednji deo auta. Mene je bacila nekoliko metara, a ženu je s prvog sedišta izbacilo mrtvu. Mali Luka i tetka na zadnjem sedištu bili su neozleđeni - prisjeća se Simo prvog dana "Oluje".

Puna dva sata ležao je ranjen na putu. Bolnicu je napustio posle dva mjeseca, na štakama, uprkos upozorenjima lekara. Ivanka Rodić je ubijena u 37-oj godini života a za ovaj zločin do danas niko od hrvatskih vojnika nije procesuiran. 

 - Kad je HV došla u Kistanje, nisam bio ovdje, već sam se sklonio ... Medutim, moja kuća svjedoci o tome da je mjesto uništeno namjerno i organizirano, jer je ona ostala, što je netko iz postrojbe koja je tu bi/a znao. Vidite, ništa nije uništeno, jedino je netko u njoj pucao i u ormaru, gdje se bio sklonio, ubio mog psa ... Što da vam, inace, kažem o prilikama danas ovdje. Vidite, samo ja imam struju, nema vode, trgovine, autobusa ... samo pustoš... « kazao je 5. jula 1996. aktivistima HHO, Ivica Katalenić, Hrvat oženjen Srpkinjom, koji od 1948. godine živi u Kistanju. Prilikom narednih susreta, Ivica i njegova žena Desa, žalili su se kako ih naseljeni Hrvati sve  češće i oštrije napadaju, preteći im. Govore im da je za njih najbolji izlaz odlazak. Kad su saznali da je Ivica Hrvat i da je za vreme rata živeo, kako mu govore "S četnicima i da je oženjen četnikušom", stanje se bitno pogoršalo.

NEMA PRAVDE

Josip Klobučar, rođen je 1950. godine u Donjem Selištu, opština Glina. Bio je Hrvat po nacionalnosti i radio u bolnici u Glini kao šnajder/krojač. Dana 04.08.1995, prvog dana „Oluje“, osoblje bolnice je dobilo naredbu da bolnicu sele na neku drugu lokaciju. U automobilu su bili Josip Klobučar, Nikola Zrakić i Dragan Medić. Na putu od Gline do Dragotine, oko 10:35 sati, hrvatski avion je granatirao cestu kojom su se kretali i jedna granata je pogodila njihovo vozilo. Josipa je raznijela granata i na mjestu je ostao mrtav, Nikola je zadobio teže povrede i prelome, a Dragan je opaljen po licu i zadobio lakše povrede. Josipovi posmrtni ostaci su pokopani na Novom groblju u Glini. U toku 2012. godine, Josipova porodica, koja je za vreme rata živela u Zagrebu, pronašla je njegove posmrtne ostatke i sahranila ih na Katoličkom groblju u Glini. 

U kamp UN u Korenici, u kojem je bio smješten češki bataljon, 5. avgusta sklonili su se Zdravko Sovilj (1969), Srbin, i Nebojša Mažar (1960), Hrvat, koji je odrastao sa Srbima u Korenici i sa njima ostao i kroz rat. Računali su da su bezbjedni u kampu, posebno Nebojša kojem je žena radila kao kuvarica u tom kampu. Međutim, sutradan je u kamp upalo pet naoružanih hrvatskih vojnika i tražili od komandanta kampa da im pomenutu dvojicu nakratko pozajmi “radi razgovora i traženja nekih informacija”, uz obećanje da će ih brzo vratiti nazad. Hrvatski vojnici su odveli Zdravka i Nebojšu, usput ih vodali kroz Korenicu i maltretirali. Nebojšu su odveli u gospićki zatvor i osudili na 4 godine zatvora zbog oružane pobune, a Zdravka su strijeljali, zajedno sa Milivojem Vrčkom, još jednim Hrvatom, koji je i do rata i kroz rat živeo u Korenici, a kojeg su zatekli kod njegove kuće. 

Svoju udaju za Srbina Mileta, glavom je platila Hrvatica Marija Puškar.  Marija je rođena 1928. godine u mjestu Žitnić gdje je živjela sa suprugom. Bili su skladan par, dobri, vrijedni i pošteni. Tokom akcije "Oluja" odlučili su da ostanu u svojoj kući. - Neće nas dirati, rećiću da sam Hrvatica, znaju i mog brata i familiju svi u okolini, neće nas dirati niko." - govorila je Marija i tješila tako i sebe i supruga. A onda su u njihov dom provalili hrvatski vojnici koji su ih ubili. Marija je nađena obješena a Mile masakriran...kuću su opljačkali i demolirali. Dana 9. avgusta Marijin brat Ante Mujan, našao je tijelo svoje sestre u pomoćnim prostorijama njihova domaćinstva, te ju je on i sahranio na groblju u Žitniću. Nikolino tijelo nestalo je iz njihova domaćinstva, a ekshumirano je u novembru 2012. godine sa zajedničkog groblja Sv. Mara u Šibeniku. 

Sudbinu sličnu Marijinoj doživeo je i Hrvat Mile Rogač. Mile je živio u selu Civljane i bio je oženjen Srpkinjom. Nikada ljude nije dijelio po vjeri i naciji, živio i radio sa Srbima i nije podnosio ta politička previranja. Ubijen je 05.08.1995. u svojoj porodičnoj kući prilikom upada hrvatskih vojnika u ovo selo. Imao je 69 godina. I njegova komšinica Marta Jojić, penzionerka, Hrvatica, doživjela je istu sudbinu...ubijena je od hrvatske vojske i vodi se kao nestalo lice. Ovakvih nespomenutih priča ima na pretek, ne samo tokom "Oluje" već tokom cijelog trajanja rata širom Hrvatske gdje je stotine etničkih Hrvata i Hrvatica, od Vukovara do Samobora izgubilo živote od hrvatske vojske.

Hrvatska vojska je tokom akcije "Oluja" bombardovala i pogranična mjesta u Bosni i Hercegovini. Na Šamac je palo mnogo granata iz susjedne Republike Hrvatske prilikom čega je poginulo i ranjeno dosta civila. I na Brčko su ciljano ispaljivane granate. Civili  svih nacionalnosti su ubijani i ranjavani po kućama i na ulicama. Osim srpskih sela i gradova, tokom "Oluje" su granatirani i Široki Brijeg i Orašje, valjda kako kažu Hrvati, zbog "pogrešne zamjene ciljeva". I tu su izginuli civili, čak i maloljetnici. Ali to se ne spominje.