BANJA LUKA : PRE TRIDESET GODINA UBIJEN JE DEČAK SLOBODAN (7), DOK JE NJEGOVA SESTRA (10) TEŠKO RANJENA

Iako se u javnosti o tome vrlo malo govori, treba podsetiti da je i područje Banja Luke tokom poslednjeg odbrambeno-otadžbinskog rata brata bilo izloženo granatiranju sa položaja hrvatsko-muslimanskih formacija. Banjalučani sa posebnim pijetetom pamte imena više od 1600 boraca i civila koji su ubijeni i stradali u periodu od 1992. do 1995. godine. Možda je i najviše medijski ostao ispraćen tragični događaj kada je zbog nedostatka kiseonika potrebnog za adekvatan tretman preminulo 12 od 14 tamo smeštenih beba. Ovaj zločinački čin bio je rezultat surove blokade od strane hrvatskih i muslimanskih snaga. Međutim, malo se govori o tome kako su Banjalučani mučki i svirepo ubijani.

Najtežu sudbinu je doživela mesna zajednica Bočac gde su hrvatske snage masakrirale preko 50 civila i meštana - oba pola i uglavnom starije dobi. Bočac je postao meta razularenih hrvatskih i muslimanskih ekstremista još u leto 1992. kada je ovo područje više puta bilo izloženo granatiranju. Projektili različitog kalibra zasipali su Bočac i okolna mesta iz pravca Jajca i susednih hrvatskih i muslimanskih sela a narod je bio prinuđen da dane i noći provodi u podrumima i skloništima. Smrt je vrebala na svakom ćošku, lekari su u bolnicama imali "pune ruke posla" i baš niko u ovom kraju nije bio spokojan ni smiren. Narod je neprestano strahovao od pretnji hrvatskih vojnika "kako će ući u Bočac i Banja Luku i počistiti sve pred sobom". I zaista, ovo nisu bile prazne priče što se i pokazalo u oktobru 1995. kada su srpski civili, mahom žene i starci monstrozno ubijani i kasapljeni prilikom napada hrvatske vojske na tuđa sela.

Međutim, zločin koji je najavio svu patnju naroda Banjaluke svakako jeste smrt i teško ranjavanje brata i sestre iz porodice Milinović. Na ovaj tragični događaj podsetio je Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica u svojoj novoobjavljenoj publikaciji pod nazivom "Djeca - žrtve rata". U publikaciji se navodi da je "Slobodan Milinović, sin Miroslava i Pere, rođene Savić, rođen u mestu Jajce dok je bio nastanjen u naselju Bočac (Banja Luka). Dečak je ubijen, poginuo 20. septembra 1992. kada su sa neprijateljskih snaga iz pravca Jajca na Bočac ciljano ispaljene minobacačke granate. Dečak je sahranjen na mesnom groblju u naselju Bočac. Tom prilikom je, navodi se u publikaciji, teško ranjena i Slobodanova sestra Radinka Milinović (rođ. 27.09.1982)."

Za stravičan zločin - za smrt sedmogodišnjeg dečaka i teško ranjavanje njegove desetogodišnje sestre niko od vrhovnog rukovodstva pa ni samih počinilaca, pripadnika hrvatske vojske i muslimanske Armije BiH nije procesuiran niti kažnjen. Niko do danas nije ni posetio porodicu Milinović niti ih upitao kako su, da li im je nešto neophodno, kako žive ovih trideset godina...ne znamo ni u kakvom je stanju danas Radinka, da li se oporavila....Nemar i zaborav su, nažalost, zavladali našim društvom i to je ono što moramo pod hitno menjati ako želimo da napredujemo i opstanemo!

Umesto da proslavi svoj deseti rođendan sa porodicom u pesmi i veselju, Radinka je taj dan sa teškim povredama dočekala u bolničkoj postelji. Neutešni roditelji tada su bili okovani nemerljivom tugom i bolom za voljenim sinom i prevelikom brigom za ranjenom ćerkom. 

Ime malenog Slobodana uklesano je na spomen obeležju koje je podignuto u čast poginulih boraca i mučki ubijenih civila. Na području MZ Bočac ubijena su 33 srpska civila, među kojima četrnaest žena i jedno dete. Najmlađa žrtva je bio sedmogodišnji dečak Slobodan Milinović, dok je najstarija bila Ljubica Oroz, koja je imala 90 godina. 

Apelujemo na boračke organizacije, ratne veterane, udruženja žrtava, političare i obične građane da pokrenu inicijativu da jedna ulica u centru Banja Luke ponese ime po ubijenom dečaku Slobodanu Milinoviću te da se na tom istom mestu postavi prikladna spomen ploča sa likom nedužnog dečaka gde bi bile opisane i okolnosti njegovog stradanja. Ulica i spomen ploča služili bi kao opomena svakom prolazniku, svakom detetu, građaninu pa i posetiocu na sve strahote koje ratovi i oružani sukobi donose. Sve ovo bi nesumnjivo doprinelo očuvanju kulture sećanja sa glavnim edukativnim ciljem da se takvi događaji više nikome i nikada ne ponove.