Iako rat u Bosni i Hercegovini zvanično ni počeo, mnogi pogranični gradovi su još 1991. bili žestoko granatirani od strane hrvatske vojske. Prva žrtva rata u Bosni i Hercegovini bila je Anka Zec (1934) koja je ubijena 3. septembra 1991. godine u dvorištu porodične kuće tokom žestokog granatiranja teritorije ove opštine sa područja susjedne Hrvatske Dubice.
Samo desetak dana posle toga, preciznije 15. septembra, ponovo od granate ispaljene iz Hrvatske, u mestu Klakar kod Bosanskog Broda ubijen je Vojislav Goranović, tehnički direktor preduzeća “Gramat” iz tog mesta.
Prve civilne žrtve u tadašnjoj Bosanskoj Gradišci stradale su upravo na današnji dan 21. septembra 1991. godine usled besomučnog granatiranja iz Hrvatske. Sudbina je htela da žrtve budu tri žene iz tri različite etničke zajednice. Živote su tog dana izgubile Almasa Bilić, Štefica Savić i Marica Malešević. Hrvati su se više puta čak i otvoreno hvalili kako granatiraju teritoriju Bosne i Hercegovine a Bosansku Gradišku su proglasili "četničkim mestom" zbog velikog broja srpskog stanovništva u tom gradu kao i zbog bolnica koje su zbrinjavale ranjene srpske civile i borce. Nisu su se Hrvati obazirali ni na činjenicu da je u ovom mestu živelo više hiljada njihovih sunarodnika Hrvata - katolika. Mnogi Hrvati iz Gradiške su među prvima osudili agresiju Republike Hrvatske pa čak i javno protestvovali protiv granatiranja i ubijanja nevinih civila te se usprotivili fašističkim idejama tuđmanovog režima o stvaranju "Velike Hrvatske" i "obnove NDH". Veliki broj Srba, Bošnjaka i Hrvata iz Gradiške položilo je živote u odbrani svoga grada i svojih komšija.
U sećanjima građana Gradiške 21. septembar 1991. je ostao urezan kao jedan od najtežih datuma u istoriji ovog grada.
- Tog dana su hrvatski agresori pucali na suživot, te granate su ubile ideje o zajedničkom životu, tada smo predosjetili kakvo nam se zlo sprema i šta nas čeka što se ubrzo pokazalo na primjeru i Sijekovca, i Dervente, i Ahmića, Mostara i svih drugih mjesta koje je hrvatska vojska besomučno uništavala ubijajući civile pa čak i djecu. - istakao je 1994. Asim, ugledni građanin Gradiške.
Među poginulima toga dana bila je i Almasa Bilić. Ona je rođena u Ljubljani, 3. avgusta 1950. godine. Otac joj je bio vojno lice, ali je ubrzo napustio vojsku i sa porodicom se vratio u Gradišku. Almasa je po zanimanju bila frizerka i vlasnica jednog od najpopularnijih frizerskih salona u Gradišci. Bila je srećno udata, majka dvoje dece, ćerke i sina.
Almase se pre nekoliko godina prisetila njena sugrađanka Lepa Vranić čiju je ispovest objavila Fondacija "Lara" Bijeljina u svojoj publikaciji "Rat nije jednorodan".
„Almasin frizerski salon je bio čuven. Ona sama je bila duša od čovjeka. Uvijek dotjerana i ugodna. Almasu sam poznavala dosta dobro. Od 1974. godine fenirala sam se u njenom salonu. Obišla sam bila prije toga nekoliko frizera, a onda sam došla do Almase i tu sam i ostala. Dolazila sam, pa jedanput sedmično. Nekada, ako bih bila u blizini, znala sam svratiti samo onako, na duvan. Uvijek smo prijatno razgovarale. Bilo mi je lijepo da mi ona više glave stoji. A to je bitno, ko vam iznad glave stoji“. Te kobne subote 21. septembra 1991., Almasa je bila na svom radnom mestu – u frizerskom salonu.
Lepa Vranić ovako je zapamtila taj dan: „Sjećam se da sam zvala Almasu da mene i kćerku ubaci te subote za feniranje i šišanje. Kada smo krenule prema salonu, negdje na pola puta, rekla sam Vesni: „nešto mi se ne ide“. Javio me se taj neki osjećaj, kao da mi u želucu nešto titra. Sjećam se i da je te subote u jednom momentu Almasa izašla iz salona na ulicu. Vidjela je svog oca, te je, onako sa makazama i češljem, izašla da ga pita kuda je pošao. On je pratio neke kamione sa vojskom. Ona mu je doviknula: „Nemoj tata daleko, slab si!“.
Prva granata pala je nedugo posle toga, na poštu u gradu. Odmah zatim, usledilo je dalje granatiranje i sve jače detonacije. „Ja sam bila tu sa svojom kćerkom Vesnom. U jednom trenutku poslala sam je napolje da ide da si kupi sendvič. Kad je odjeknula detonacija, istrčala sam napolje i počela iz svega glasa dozivati Vesnu, kćerku. Onda je došlo do detonacije. Mene je pogodilo nekoliko gelera. Kada je prošao taj prvi udar, ustala sam. Imala sam na sebi žutu bluzu i crnu suknju. Usta su mi bila puna prašine. Vidjela sam da sam sva krvava. Ali srce je i dalje udaralo. Vidjela sam Vesnu kako mi se približava. Onda su me prevezli u bolnicu. Tu sam operisana.“, posvedočila je Lepa. Još jednog detalja Lepa se jasno seća: „Sjećam se još da sam je posjetila nesto prijeg tog nesretnog događaja. Bila je baš sretna. Kad sam je pitala za razlog, rekla je da je sinoć sanjala svog Mutu i da se zato tako danas lijepo osjeća. Mnogo je voljela svog pokojnog muža“.
U ovom napadu ubijene su osim Almase Bilić, i Marica Malešević /51/ i Štefica Savić. Na mestu stradanja ove tri žene ne postoji nikakvo spomen obeležje.
Dva meseca posle toga velika tragedija o kojoj se jako malo zna i još manje govori zadesila je porodicu Vlade Klindžića iz Gradiške. Od granate ispaljene sa položaja hrvatske vojske iz Hrvatske 28. decembra 1991. godine stradao je njegov tada devetogodišnji sin Vedran dok je njegova majka teško ranjena a i ona je nakon izvesnog vremena preminula. Gradiška je tokom rata često bila meta granatiranja a 1995. čak i avio-bombardovanja. Ovde je tokom rata hrvatski agresor ubio stotinu i četrdeset civila, među kojima i 25-oro dece, dok je veliki broj civila i dece u ovim napadima teže ranjeno.
Коментари
Постави коментар