ORAHOVICA: PROŠLA JE 31 GODINA OD MUČENIČKE SMRTI OCA MILUTINA ZA VREME HRVATSKE AGRESIJE


Tokom hrvatskog terora od 1991. do 1995. godine porušeno je, devastirano i oštećeno preko dve stotine pravoslavnih hramova, crkvi, parohijskih domova i drugih sakralnih objekata na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Hrvatska vojska najčešće je miniranjem i podmetanjem bombi uništavala viševekovno kulturno i versko blago srpskog naroda sa namerom da se zatru svi tragovi postojanja Srba na ovim prostorima. Kada je reč o zapadnoj Slavoniji, u proleće i leto 1991. godine, hrvatske snage čine masovne zločine nad srpskim stanovništvom. Srbi su zatvarani u logore, mučeni a preko hiljadu i pet stotina ljudi ubijeno je do kraja rata u ovom pogromu genocidnih razmera. Razorene su i oštećene gotovo sve pravoslavne crkve na ovom prostoru.

Slobodan Mileusnić podseća u svojoj knjizi "Duhovni genocid 1991-1995" da je pravoslavna crkva u Orahovici teško stradala u oba rata. Ovaj pravoslavni hram (podignut 1762.) najpre su za vreme Drugog svetskog rata do temelja srušile ustaše i to na pravoslavni Božić - 7. januara 1942. godine. Tada su pojedine pravoslavne bogomolje bile za izvesno vreme pretvorene u ustaške logore, a takav je bio slučaj i sa manastirom Orahovica u Slavoniji. Tu je bilo zatvoreno više Srba iz okolnih sela koji su strašno mučeni i prebijani. 

Nakon rata u parohijskom domu je uređena kapela a tokom novog rata (1991-92) ponovo se ova pravoslavna crkva našla na udaru hrvatskih ekstremista. Iako nije bilo ratnih dejstava, hrvatski vojnici miniraju kapelu i skrnave crkvu - ukradeno je i zvono a crkveno-umetničke dragocenosti su u potpunosti uništene. 

Srbi u zapadnoj Slavoniji opet doživljavaju strahote, a naročito je teško bilo onima koji su ostali na teritoriji pod kontrolom hrvatskih snaga. Iguman Milutin Amidžić odlučio je da ostane sa svojim narodom uprkos veoma teškim izazovima pred kojima se srpski narod našao. Iako su Srbi u Orahovici i okolnim selima masovno ubijani, otac Milutin je želeo da se nađe svojim vernicima, da im bude utočište i nada u svim tim teškim trenucima. Mnogi Srbi živeli su kao u logoru, zatvoreni po kućama a čak i pokušaj da odu do crkve i pomole se predstavljao je vrlo rizičan poduhvat. Otac Milutin je, pak, redovno brinuo o svetinji i molitvama se borio protiv zla koje je svakodnevno kosilo slavonsko područje. On je bio arhimandrit manastira u Orahovici a ljudi ovog kraja pamte ga kao "dobroćudnog oca Milutina". Trudio se ovaj dobri čovek da doslovno na ovozemaljskom svetu ispuni svaku božiju promisao i ispoštuje svaku zapovest. Na svojim delima, poput dobrog pastira iz Biblije, učio je svoje vernike kako da se ponašaju i ophode u različitim situacijama ali i u odnosima sa drugim ljudima. Imao je široku dušu, bio je skroman i vredan ali i veoma human. Bio je tu za svoj narod, pomagao je uvek svima koliko je mogao. Upravo zahvaljujući ocu Milutinu nakon Drugog svetskog rata u manastiru je počeo da se obnavlja život.

Želeo je otac Milutin da podeli sudbinu sa pravoslavnim življem ovog kraja i zato je odlučio da iz crkve nikuda ne ide. Otac Milutin je kao svoju misiju video to da bude uz svoj narod i u tim teškim vremenima. Srbi su tada nestajali preko noći, odvođeni su iz kuća i mučki likvidirani. Hrvatske snage su se iživljavale najviše nad starijom populacijom, nad bespomoćnim, bolesnim civilima.

Naročito je teško bilo u decembru 1991. kada je hrvatska vojska doslovno istrebljivala sve što je srpsko. Dana 2. decembra 1991. zarobljeno je, mučeno pa masakrirano šest Srpkinja, različite starije dobi, među kojima je bilo i nepokretnih starica. Sutradan je ubijeno - zapaljeno još četvoro staraca. Najteže je ipak bilo 10.12.1991. kada su hrvatske snage izvršile napad na više srpskih sela oko Slavonske Požege i masakrirale 42 srpska civila - 25 žena i 17 staraca. Ljudi su spaljivani po kućama, mučeni i klani u krevetima, mnogi su nađeni sa vezanim rukama, a neki se još vode kao nestali. Dan kasnije usledio je masakr nad 18 srpskih i mađarskih civila starije dobi, među kojima je bilo i devet žena a potom i pokolji u selima oko Pakraca i Voćina gde je ubijeno oko 50 civila, mahom žena i staraca. Na Svetog Nikolu izvršen je pokolj u Mašićkoj Šagovini gde je ubijeno 55 srpskih civila i zarobljenika. 

U Orahovici je život bio potpuno nesnošljiv. Srbi su samo čekali kada će im crnokošuljaši zakucati na vrata i odvesti ih u "mrak". Ubistva su bila učestala pojava. Otac Milutin je ostao sam u crkvi gde je i postradao mučeničkom smrću. Njegovo telo je pronađeno u manastiru tog 16.12.1991. godine. Upokojio se u vrlo teškim uslovima i slobodno možemo reći da je svoj život dao za pravoslavlje. Pričalo se kasnije po selima da su ga Hrvati mučili pa obesili, a potom i crkvu oskrnavili...međutim, do danas niko za ova zlodela nije odgovarao, niti je bilo ko ispitao sva ta dešavanja i okolnosti stradanja kako oca Milutina tako i drugih Srba ovog kraja.

 Srpske žrtve se u Hrvatskoj ne broje i mučka ubistva srpskih civila ne doživljavaju se kao "ratni zločini" i nešto što bi bilo dostojno veće pažnje. Otac Milutin je jedan od 95 sveštenih lica koji su tokom rata u Hrvatskoj bili žrtve, bilo da su ubijeni - poginuli ili mučeni, zatočeni u logore. Jedna starica govorila je da su preostali Srbi u Orahovici bili svakodnevno izloženi zlostavljanju, uvredama i velikim pretnjama pa nije teško zaključiti čemu je sve bio izložen i ovaj duhovni pastir kao predstavnik srpstva i pravoslavlja. Tada su hrvatske snage počinile niz ubistava.  U Slatinskom Drenovcu, opština Orahovica ubijen je Stuparić Dušan (1934) a mučki su ubijene i starice: Bosanac Mara (1910) i Panić Petra (1924). U Podravskoj Slatini pripadnici ZNG upali su u kuću Grkinić Stanka i Marije, i dok su oni još spavali u njih su ispalili više metaka. Grkinić Stevo (1924) je preminuo na licu mjesta a teško povređena Marija je preživela. U Gornjim Gučanima, opština Podravska Slatina, ubijeni su supružnici Kljajić Dušan (1949) i Nedeljka (1953).  Hrvatske snage su nastavile sa ubijanja zaostalog civilnog stanovništva na području “oslobođene” Zapadne Slavonije. U Gornjim Meljanima ubijeni su: Bolić Uroš (1915), Bolić Stevo (1908) i Vučković Pantelija (1915), u Sekulincima Bolić Božo (1932), u Đuričićima Ivković Božica (1906),  u Kusonjima Pejčić Jeka (1943), u Voćinu Nenadović Pero i Jorgić Lazo (1936), u Gornjim Grahovljanima Radulović Pero i Vujčić Nikola (1957)… 

Ratnih devedesetih godina prošlog veka manastir Orahovicu 1991. godine napustila su poslednja dva monaha, a brigu o ovoj svetinji preuzeo je 1993. godine paroh iz Medinaca Jovan Šaulić.

Manastir Orahovica jedan je od najstarijih duhovnih centara Srba tzv. Donje Slavonije, odnosno Podravine. Pominje se krajem 15. veka pod imenom Remeta što znači "pustinja monaška", a kasnije ime Duzluk poneo je po istoimenom obližnjem selu. Manastir je smešten duboko u šumi, u jednoj uvali usred Papuka. Saborni hram manastira posvećen je Svetom Nikolaju Mirlikijskom.

Danas je nastojatelj manastira Orahovica iguman Pavle koji je u njega stigao 2016. godine zajedno sa ocem Anastasijem. Došli su ovde iz manastira Ostroga uz blagoslov mitropolita Amfilohija da obnove život u ovoj eparhiji.

Svake godine u manastiru Orahovica održavaju se dva velika sabora. Prvi je hramovna slava Prenosa moštiju svetitelja Nikolaja koja se proslavlja 22. maja, a drugi se održava na Preobraženje 19. avgusta. Na oba ova datuma u manastiru se okuplja na stotine pravoslavnih vernika iz svih krajeva Hrvatske, ali i iz okolnih zemalja.

.


Коментари