Nada Šobot, nastavnica geografije iz Tuzle, je među prvim žrtvama rata u ovom gradu. Bila je prosvjetna radnica, brižna žena dobre duše, koja se prema svojim đacima uvijek ophodila kao prema svojoj djeci i to na najbolji mogući način - majčinski i osjećajno sa puno nježnosti i razumijevanja. U sjećanjima svojih učenika ostala je upamćena kao sjajan predavač ali i izuzetan pedagog. Učenici je pamte kao jednu od najomiljenijih profesorki u školi, veselu, nasmijanu ali i pravičnu ženu. Nesebično se trudila da svoje znanje prenese na mlađe generacije, uvijek osmišljavajući neke nove načine kako da đacima približi i olakša gradivo. Najviše od svega trudila se da od svojih đaka stvori obrazovane ali i poštene, dobre i časne ljude. Učila ih je vaspitanju, kako da se ponašaju "sutra" kada budu odrasli ljudi i kako da poštuju jedni druge. Sve u svemu jednom riječju, pripremala ih je za život.
Kao razredni starešina Nada je svakom svom đaku posvećivala jednaku, maksimalnu pažnju. Bila je otvorena i za sve probleme i dileme svojih učenika - strpljiva, dobrodušna i uvijek spremna da uputi lijepu reč. Baš zato su je i mnogi đaci voleli. U komentarima po brojnim tuzlanskim grupama može se vidjeti kako je svim svojim učenicima ali i svojim radnim kolegama ostala u isključivo lijepom i pozitivnom sjećanju...uspomene sa ekskurzija, izleta i zajedničkih putovanja i danas žive u srcima mnogih Tuzlaka, što onih prognanih što onih koji su ostali.
Nada nikada nije dijelila niti razdvajala decu po tome koje su vjerske i nacionalne pripadnosti. Prema svima se ponašala jednako i korektno, a u tom duhu je učila i svoje učenike - da poštuju sve vjere i nacije i da ljude procenjuju prvenstveno po tome kakav je ko čovijek.
U tome je u velikoj mjeri i uspela, bar donekle...
Nada Šobot, ubijena je 15. maja 1992. na dan kada su bošnjačke snage na svirep način ubile 59 civila i nenaoružanih vojnika JNA - regularne vojske tadašnje zajedničke države. Napad na Tuzlansku kolonu počinili su naoružani lokalni Bošnjaci, svrstani u oružane formacije Patriotska liga, Teritorijalna odbrana i Zelene beretke. Oni su kukavički napali kolonu vozila JNA koja je u mirnodopskoj formaciji napuštala grad. Kolonu je sačinjavalo oko 200 motornih, pretežno teretnih, vozila i oko 6oo pripadnika JNA: rezervista, vojnih starešina i regruta ali i civila - izbjeglica iz Hrvatske i Tuzle koji su u kasarni pronašli privremeni smještaj.
Prema odredbama Rezoluciji SB UN i u dogovoru predstavnika SRJ i BiH pripadnici JNA trebalo je da ovu republiku napuste do 19. maja 1992. Predstavnici JNA su se disciplinovano držali postavljenih rokova i dogovorenih uslova za napuštanje kasarni i grada.
Napad na Brčanskoj malti bio je prethodno dobro isplaniran i pripremljen sa jedinim ciljem da se onemogući mirna evakuacija i da se ubije što više Srba pripadnika JNA i civila. Organizatori i predvodnici ove bošnjačke akcije nisu se osvrtali ni poštovali blagovremeno postignute dogovore i utvrđene rokove. Tijela mnogih pokojnika su spaljena, a neka tajno pokopana vjerovatno negde na zelenim površinama grada. Iako su neki pojedinci pokušali krivicu da svale na žrtve - pobijene vojnike i civile, svi svjedoci masakra, uključujući čak i mnoge muslimanske vojnike, svjedočili su da pripadnici JNA nisu izazvali incident niti su ijednom otvorili vatru na bilo koga jer uopšte u tom trenutku nisu ni imali oružje kod sebe.
Prosječna starost ubijenih bila je 23 godine.
U tom napadu, uz neprestanu pucnjavu na nenaoružane, goloruke mladiće poginula je i Nada Šobot. Ubijena je dok je radila u svojoj bašti u neposrednoj blizini benzinske pumpe u Slavinovićima. Pokošena je metkom od strane muslimanskih vojnika. Njen bratanac objavio je na društvenoj mreži fejsbuk kako se izvesni tuzlanski musliman hvalio kako je snajperom "ubio dva vojnika i četnikušu". Pod tih uvredljivim terminom zlikovac je mislio upravo na Nadu Šobot.
"15.05.1992. u zločinačkom napadu muslimana na kolonu JNA koja se mirno izlačila iz Tuzle, ubijen je veliki broj(nikad precizno utvrđen) vojnika i moja tetka Nada Šobot, nastavnica iz Tuzle. Paradoks je taj što tetka nikada niti jednom rečju nije isticala svoje poreklo i sve svoje učenike gledala kao svoju decu, ali neki to nisu tako gledali i tačno su znali ko je ko. Mučenicima rajska naselja, a zločince će stići kazna, ako ne na ovom, onda bar na onom svetu! " - napisao je bratanac ove svirepo ubijene Tuzlanke, na svom profilu ističući kako je i sam ponosan na svoje porijeklo i svoje najbliže.
Ono što možda i najtragičnije u svemu jeste činjenica da Tuzlanski Bošnjaci ovaj tragični datum zapravo proslavljaju i uz vatromet i feštu i obilježavaju nekakvu odbranu. I dok sav civilizovan i kulturan svet 15. maja odaje počast ubijenim civilima i žrtvama, njihovi sugrađani proslavljaju taj zločin nazivajući ga nekakvim danom "oslobođenja". Prema podacima Instituta za istraživanje rata i srpskih stradanja u XX veku, na području Tuzle je ubijeno 225 lica srpske nacionalnosti, među kojima su 102-oje bili civili, neki čak i prisilno mobilisani u muslimansku vojsku. Najmlađa registrovana žrtva je bila šestogodišnja djevojčica Maja Baturan, koja je ubijena sa roditeljima. Najstarija žrtva je bila Ljuba Marković, starica od 92 godine. Već tada su formirani logori i zatvori gde su zatočeni srpski civili i zarobljeni. Tu su vršena silovanja i zlostavljanja srpskih žena i djevojčica, monstrozna mučenja i ubistva.
Bošnjački "heroji i junaci" oslobodili su Tuzlu jedino nenaoružanih mladića, od starih i nepokretnih, od djece i civila!
Samo nezdrav um može proslavljati dan kada su ljudi mučki pobijeni, strijeljani i živi zapaljeni. Pripadnici bošnjačkih snaga u Tuzli i okolini oslobođali majke od svoje djece, djecu od roditelja, unuke od svojih baka i deka, braću od sestara, sestre od braće, grad od pravoslavnih crkvi, biblioteka, kulturnih i istorijskih spomenika. Oslobodili su grad od ljudi! Oslobodili su grad od djece i omladine koji bi danas bili uspješni, poslovni i obrazovani ljudi i kojima bi se dičio ne samo grad Tuzla, već možda i čitava Bosna i Hercegovina.
Oslodili su grad od Ilinke Novaković, 85-ogodišnje dementne starice koju su strahovito zlostavljali u logoru pa ubili, oslobodili su od trudnice Božice Jović mučki ubijene u napadu na srpska sela, od starine Radovana Petrovića, od domaćice Netke Lukić..oslobodili su grad od uglednog doktora Radomira Baturana, njegove supruge Snežane, od njihove šestogodišnje ćerke Maje...od dječaka Radana Mijatovića, od Julijane Jović (masakrirane u stanu), od Rose Mitrović, Mirka i njegove majke Petre Vasić, od Nade Šobot i od stotine drugih građana ubijenih zbog "pogriješne" nacionalnosti.
Tužno je što mnogi Nadini učenici danas datum njene smrti proslavljaju kao dan oslobođenja. Brzo su zaboravili životne lekcije koje ih je upravo ona u neko srećnije vrijeme podučila. Brzo su moralne principe zamjenili nacionalističkom ideologijom i pogrešnom politikom. Nije ih Nada tome učila, to je sigurno...
Коментари
Постави коментар