Na području grada Osijeka kao i u okolnim selima koja pripadaju ovoj zoni od 1991. do 1995. su počinjeni teški ratni zločini nad srpskim stanovništvom. Hrvatski ekstremisti, a čiji je vrhovni vođa bio ratni zločinac, "gospodar života i smrti", Branimir Glavaš, ubili su više od dve stotine civila srpske nacionalnosti. Među nevinim žrtvama je bilo i žena i dece, a najbrojnije žrtve su ipak bili ljudi starije dobi. Svim žrtvama je zajedničko bilo to što su pripadali srpskom narodu ili su ispovedali pravoslavnu veru!
Hrvatska vojska je imala logore i zatvore za Srbe, vršena su sistemska silovanja srpskih žena i devojčica a veliki broj civila skončao je u hladnim rekama, te se za mnogim telima i dan danas traga. Najmlađa registrovana žrtva na području Osijeka imala je tek sedam godina, dok je najstarija bila starica od devedeset i dve godine koja je masakrirana u bolesničkoj postelji. Žrtve su osim Srba bili i pripadnici slovačkog i mađarskog naroda, a ubijeno je i više Hrvata i Hrvatica koji su bili u rodbinskim ili bračnim vezama sa Srbima, ili su se jednostavno suprotstavljali politici zla!
Jedan od svirepih zločina počinjen je upravo 29. februara 1992. godine u Vrtnoj ulici u samom centru Osijeka. Hrvatski ekstremisti kukavički su se kobnog dana obračunali sa ženama, domaćicama, pravoslavnim Srpkinjama koje baš nikome nisu mogle predstavljati nikakvu pretnju.
Međutim, za ekstremiste prepune mržnje i te bolesne umove, ove žene su predstavljale smetnju, lake mete, koje je pod hitno trebalo ukloniti. Stoga su zlikovci vešto postavili minu, eksploziv pred porodičnu kuću br. 1. Od posledica eksplozije na brutalan način su ubijene Radojka Amanović (stara 52 godine) i Spomenka Arsenić (stara 36 godina). Pričinjena je velika materijalna šteta ali je mnogo veća i nezmeriva bila sva ona bol naneta porodicama ubijenih žena.
Radojka Amanović je rođena je 12.05.1940. u Silašu, dok je Spomenka rođena 25.03.1956. u mestu Paučje. Obe su živele u svome Osijeku, gradu koje su mnogo volele i u kojem su nažalost tako tragično i okončale svoje živote!
Žene koje su se isticale po vrednoći, čestitosti i poštenju, o kojima su svi poznanici, kako Srbi tako i Hrvati, imali samo reči hvale, postale su žrtve probuđenog hrvatskog nacionalizma i nabujale etničke mržnje. Doživele su stravičnu sudbinu a njihovo svirepo ubistvo unelo je dodatni strah i pojačalo uznemirenost među srpskim stanovništvom u Osijeku.
Preživeli osječki Srbi govore da je ovaj zločin najverovatnije trebao biti poruka svim pravoslavcima kakva ih sudbina očekuje kao i upozorenje da od "Glavaševog i Tuđmanovog noža" niko neće biti zaštićen niti pošteđen.
Zlikovcima nije bilo dovoljno što su na najbrutalniji način oduzeli živote nedužnim ženama, već su svoj pir nastavili i u godinama nakon rata. Tako su se imena Radojke i Spomenke, kao još stotinu nevinih srpskih civila, brutalno ubijenih od hrvatske vojske, našli na nekakvom skaradnom spomeniku "žrtvama" u Osijeku. Bez dozvola porodica, hrvatske vlasti su uklesale imena pobijenih srpskih civila predstavljajući ih kao "nevine hrvatske žrtve ubijene od srpske ruke". Da stvar bude još tužnija učinjeno je to uz blagoslov katoličke crkve kod Kapelice "Kraljice mira". Pored ovog spomenika podignuta je ploča hrvatskim vojnicima, izginulim uglavnom na tuđem kućnom pragu prilikom osvajanja i razaranja srpskih sela. Tako su se paradoksalno imena dželata (hrvatskih vojnika) i njihovih žrtava (svirepo ubijenih srpskih civila) našla zajedno, maltene jedna do drugih.
Ovaj gest kritikovale su brojne hrvatske nevladine organizacije ocenjujući takve aktivnosti kao pokušaj manipulacije, te prikrivanja i opravdavanja zločina.
Zagrebački Županijski sud je nakon ponovljenog suđenja Branimira Glavaša ponovno proglasio krivim za ratni zločin nad srpskim civilima u Osijeku tokom rata devedesetih godina. Glavaš je osuđen na sedam godina zatvora, godinu zatvora manje nego na prvom suđenju za ovaj zločin, zbog kojega je već odslužio većinu ranije dosuđene kazne.Uz Glavaša, na četiri godina zatvora je osuđena Gordana Getoš Magdić, nekadašnja zapovednica voda posebne postrojbe za diverzantsko-izviđačke namjene Operativne zone Osijek, dok su pripadnici tog voda Dino Kontić i Zdravko Dragić osuđeni na po tri godine.
Branimir Glavaš je početkom 2000-ih optužen za ratne zločine počinjene u jesen i zimu 1991. na 1992. godinu.
On je po zapovednoj odgovornosti bio optužen za protivpravno hapšenje, mučenje i ubijstvo većinom srpskih civila čija su tela, ruku selotejpom vezanih na leđima, nađena u Dravi – to je slučaj "Selotejp". U drugom postupku bio je optužen za to što je propustio sprečiti mučenje i ubistvo civila, a mučilo se uglavnom teranjem da se pije kiselina iz akumulatora.
Коментари
Постави коментар