Na desnoj obali Dunava, 15-ak kilometara uzvodno od Vukovara, smješteno je mjesto Dalj. Prepoznatljivo po specifičnoj arhitekturi, te širokim ulicama, ovo veliko mjesto oduvijek je predstavljalo centar kulture srpskog naroda čitavog istočno-slavonskog područja.
Dalj, naselje za koje se kaže da je bogato različitostima među prvima je osjetilo ratne strahote te 1991. godine. Kao mjesto sa većinski srpskim stanovništvom, Dalj je vrlo brzo postao trn u oku hrvatskim ekstremistima i separatistima, okupljenim oko HDZ koji su na sve načine pokušali da zatruju odnose između dva naroda i mesto stave pod svoju kontrolu.
Sa glavnom namjerom da protjeraju srpsko stanovništvo, ekstremni Hrvati, pripadnici Zbora Narodne Garde već u proleće 1991. započinju sa organizacijom napada na ovo slavonsko mjesto. Mještani Srbi nisu slutili baš ništa. Voljeli su svoj Dalj, voljeli su svoju Jugoslaviju, na Hrvate su gledali kao na braću, kao na najbliži rod. Ruku na srce i mnogi Hrvati, mještani Dalja, bili su jugoslovenski orijentisani, zalagali su se za mir i suživot o čemu svjedoči i podatak da je veliki broj lokalnih Hrvata ratovao na strani regularne JNA i branio Dalj i Slavoniju od crnokošuljaša i paravojnih hrvatskih formacija.
Čini se da su oni ekstremni Hrvati, okupljeni oko HDZ i politike zla Franje Tuđmana ipak bili glasniji, bolje organizovaniji i spremniji da svoje ideje sprovedu u (ne)djelo. Pritisci na Srbe, prijetnje i verbalni i fizički napadi eskalirali su 1. avgusta 1991. godine.
U Dalju, mjestu na samoj granici Hrvatske i Srbije, hrvatske snage su se tih julskih dana aktivno naoružavale i dovodile dobrovoljačke snage koje su se većinom nalazile u zgradi policije. Mještani i Srbi i Hrvati i Mađari govore da se zla atmosfera osjećala u vazduhu a da su policajci redovno raspirivali mržnju prema Srbima i prijetili običnim ljudima civilima da se isele. Pritisci i teror prerasli su u ozbiljan napad na srpsko stanovništvo Dalja. Malobrojni srpski branioci pokušali su zaštite civilno stanovništvo, svoje porodice i domove od napadača. Pucnjava i borba je trajala punih deset sati. Na jednoj strani borili su se mještani Dalja - Srbi, Hrvati i Mađari koji su branili svoje porodice, svoje kuće i imovinu, svoje mjesto! Na drugoj strani ratovali su do zuba naoružani hrvatski policajci, razni dobrovoljci iz svih krajeva Hrvatske koji su sebe nazivali "crnokošljašima" i "francetićevim domobranima". Pucali su po srpskim kućama i objektima, uzvikivali užasne parole, nisu imali milosti ni prema kome. Ljudi iz drugih sela došli su u Dalj na tuđi kućni prag da proteruju, siluju, ubijaju.
Meci su odzvanjali svuda a preplašeno srpsko stanovništvo se sakrilo u podrume. Hrvatski ekstremisti su u više navrata pucali i na pravoslavnu crkvu u Dalju, koju su čak pokušali da miniraju. Pošto im to nije pošlo za rukom, kasnije su je više puta granatirali i devastirali.
-Mi smo se sakrili, nas devet je bilo u podrumu. Ja sa djecom i sestrom od muža, njenim suprugom i djecom i još troje komšija Hrvata. Dakle, bili smo svi zajedno Srbi i Hrvati, molili smo se da pucnjava što pre stane. Ne znam šta je bilo u glavama tih redarstvenika. Pucali su na naše kuće, htjeli da nas zatru, pobiju sve. Više puta pre toga su nam pretili da se iselimo za Srbiju, da nema šta da tražimo u hrvatskom Dalju. - rekla je Vera.
- Ja sam iz Dalja protjeran baš od Hrvata, koliko ih je samo došlo iz Osijeka i drugih gradova u naše mjesto. Pa to je sve bilo organizovano i dobro pripremljeno. Kad sam se vratio zatekao sam garež, ludilo, sve opljačkano. Hrvati nisu uspjeli da osvoje Dalj ali su nam sve uništili. - kazao je Mile.
Toga dana ubijeno je desetoro Srba, branilaca i civila a do trajanja rata život je izgubilo 52-oje mještana srpske nacionalnosti.
U svojoj kući likvidirana je nacionalno mješovita porodica Kojić . Glava kuće Veljko (rođ. 1935) bio je Srbin i ubijen je u porodičnoj kući zajedno sa suprugom Katom (rođ. 1938) koja je bila Hrvatica. Zajedno sa njima život je tada izgubila i njihova kćerka Biljana koja tek što je zakoračila u 25-u godinu života.
Njihovo ubistvo bilo je naznaka svima šta ih čeka. Bili su skladna i čestita porodica, uzor i primer svima. Kojići su bili simbol suživota i svih vrednosti koje je Jugoslavija negovala. U toj kući su se sa jednakom ljubavlju i pažnjom poštovali i srpski i hrvatski običaji, i pravoslavlje i katolicizam. Bili su to poptuno apolitični ljudi koje nacionalizam nije ni najmanje zanimao. Nisu Kojići vjerovali da bi mogli kome zasmetati. Valjda zato i nisu svoj Dalj napuštali.
Bili su pošteni, radni i vrijedni ljudi, svjedoče sugrađani. Veljko i Kata rano su se uzeli i iz velike ljubavi izrodili djecu koju su vaspitavali u tom duhu. Biljana je izrasla u vedru i čestitu mladu djevojku, ženu..Bila je željna života, imala je snove...
Nažalost, tog 1. avgusta 1991. u njihov dom došli su zločinci koji su im tako hladnokrvno oduzeli živote. Veljko, Kata i Biljana ubijeni su na bestijalan i okrutan način. I ranije su trpeli pritiske, prijeke poglede i dobacivanja kako su "četnici".
U dokumentarnim emisijama hrvatskih televizija o ratnim dešavanjima u Dalju nigde se ne pominje porodica Kojić. Ne uklapa im se valjda to monstruozno ubistvo nevinih ljudi sa propagandom i lažima o "časnoj borbi hrvatskih vojnika". Ni riječi, ni slova o počinjenom zločinu.
I kada govore o poginulim Hrvatima tačnije hrvatskim agresorima stradalim na tuđem kućnom pragu, ni u pomisli im nije Kata Kojić, takođe Hrvatica, koja je ubijena kobnog dana. Ne spominju ni Hrvate mještane Dalja, koji su branili svoje kućne pragove od Zbora Narodne Garde i koji su se protivili toj suludoj politici Franje Tuđmana.
Kojići su sahranjeni na lokalnom groblju a njihova smrt i danas je svima opomena da rat i nasilje ne mogu donijeti ništa dobro!
Коментари
Постави коментар