Prisluživanjem cvijeća i paljenjem svijeća obilježena je godišnjica genocida nad srpskim stanovništvom na području Goražda. Ovdje je tokom muslimanske okupacije i agresije (1992-1995) ubijeno osam stotina Srba; najmlađa žrtva bila je dvogodišnja djevojčica Danka koja je ranjena metkom a potom usmrćena udarcima kamenom o glavu, a najstarija starac od 94 godine kojeg su muslimanski vojnici zapalili u njegovoj kući. Na području šire regije Gornjeg Podrinja ubijeno je 2 280-oro ljudi, među kojima je najviše bilo žena, staraca i djece.
SRBI - PRVE ŽRTVE!
Čini se da ni u Berlinu 1939-1945 nije bio toliko izražen i jak fašizam, kao što je to bilo u Goraždu u proljeće i ljeto 1992. godine. Ovaj grad je ostao sinonim za ratne torture, strahovita zlostavljanja i silovanja koja su počinjena tokom posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini.
Ako se širom čitavog Balkana traži grad koji je prošao kroz najteže, ljudskom umu nezamislive muke, čije su stanovnike muslimanski zločinci masovno istrijebljivali, a žene silovali i podvrgavali najvećem poniženju, ako tražimo grad kojem su ubili dušu i pretvorili ga u sablasnu pustoš, onda je jedan od njih svakako i Goražde.
Teror i genocid u Goraždu je svojom okrutnošču najbolje oslikao fašističke, zločinačke ciljeve režima Alije Izetbegovića i ideje o stvaranju čiste "muslimanske države Bosne i Hercegovine" gdje ne bi bilo mjesta ni za pripadnike drugih vjera i nacija, ali ni za one koji drugačije misle. Upravo iz tih razloga stravičan genocid nad Srbima u Goraždu sa svojim sastavnim dimenzijama kulturocida, ekocida, etnocida, urbicida i elitocida, silovanja, mučenja u koncentracionim logorima smrti, nasilnim protjerivanjima predstavlja najefektnije sredstvo za spoznaju muslimansko-bošnjačkog zločina protiv čovječnosti i zločina protiv humanitarnog i ratnog prava. Iako su prve srpske žrtve pale još u aprilu 1992. rat je u ovom gradu počeo 4. maja 1992. kada ujedno počinje organizovano ubijanje i zlostavljanje srpskog stanovništva. Pogrešno je reći da je u Goraždu vođen ravnopravan rat između dve strane. Naprotiv tog maja 1992. jedna (bošnjačka) strana je ubijala, a druga (srpska) je ubijana.
Prva žrtva u Podrinju bio je Ranko Baranac, kojeg je muslimanski ekstremista ubio u njegovoj kući 12. januara 1992. dok je nesrećni čovijek slavio slavu. Na području Goražda prva žrtva je bio Nikola Dragičević, uzoran suprug i otac, veliki domaćin, Srbin, pravoslavac, koji je ubijen 11. aprila 1992. u svom selu Nekopi. Istog dana u Foči je ubijen Rodoljub Trivković, a u Višegradu Mićo Inđić. Tog 4. maja 1992. snajperom su u centru Goražda ubijena trojica uglednih Srba, a muslimani su se zločinom hvalili po gradu. Dan za danom srpski civili su masovno ubijani, a samo tokom maja 1992. registrovana su 103 ubijena srpska civila.
"KOMŠIJE MUSLIMANI POSTAJALI ZVIJERI PREKO NOĆI"
Upravo je Goražde tog 4. maja 1992. postalo glavno vojno uporište gde su bile skoncentrisane snage muslimanske tzv. Armije BiH i mnogobrojnih paravojnih formacija. Upravo su iz Goražda kretali svi napadi do zuba naoružanih muslimanskih vojnika na nezaštićena srpska sela oko Goražda, ali i oko Foče, Čajniča, Višegrada, Pala...
Muslimanske snage su od 33 sela gde su živeli Srbi, popalili čak 32. Ostalo je čitavo samo selo Šašići koje je pretvoreno u logor gde su mučeni, zlostavljani i ubijani srpski civili. U Goraždu je formirano čak 19 logora smrti iz kojih je malo ko izašao živ. Upotrebom nezamislivih metoda ubijanja, mučenja, silovanja, proterivanja, rušenja i uništavanja materijalnih i duhovnih dokaza o postojanju srpskog naroda i uništavanju vrednosti ideje Jugoslavije i jugoslovenskog duha na kojima se zapravo temelji ujedinjena Evropa i civilizovani svet, rušio se jedan grad ali i svi ljudi toga grada.U plamenu svojih kuća živote su izgubili i Darinka Čarapić (83), Novica Nešković (90), Dejan (81) i Radojka Jagodić (82), Mila Spaić, Ljeposava Matović (67), Dragica Andrić (88), Anđa Mirković (72), Milja Kovačević, Stanojka Ičagić (57), njena nepokretna majka Božana Ičagić (83) i mnogi drugi.
MASAKR U CRKVINI: BOŽANI UBILI PETORO DECE, UNUKA I ZETA
Božana Delić postala je simbol stradanja srpskog naroda. Njoj su muslimanski ekstremisti tog maja ubili četvoro sinova i kćer (koja je prethodno silovana), te unuka, zetove i brojne druge rođake.
Ubistvo srpskih civila iz goraždanskog sela Crkvine pravno i činjenično jeste jasan slučaj, ali Tužilaštvo BiH još nije podiglo optužnice protiv počinilaca ovog ratnog zločina, upozorio je još davno rođak ubijenih Milorad Kostić iz Foče.
Prema svjedočenjima preživjelih Srba, na putu za stanicu ubijeni su Radivoje Delić i Pero Šekarić. Kostić navodi da su preostalih osam srpskih civila proveli dva mjeseca u policijskoj stanici da bi pod okriljem noći pogubljeni na nepoznatoj lokaciji. On navodi da je,u selu ostalo pet žena i jedan starac, koje su mjesecima danonoćno tukli i zlostavljali muslimanski vojnici. „ Gurnuli su u vodu tetku moje majke Anđu Šekarić, a onda je nastalo pomaganje, koje su čuli komšije muslimani iz Mravinjca pa su uspjeli da ih spasu. Kilometar nizvodno Popović i Zlatić izvukli su Anđu iz vode i odveli u selo Vinariće gdje su je sedam dana seksualno zlostavljali. Potom su je vratili u Crkvine, da bi je opet jedne noći izveli i objesili ispred njene kuće, a ostale žene i moj pradjeda su odvedeni u selo Šašiće, gdje su dočekali kraj rata “, priča Kostić.
MASAKR U SELU BORAK BRDO
Sredinom maja 1992. muslimanski ekstremisti napali su pitomo srpsko selo Borak Brdo. Tada je masakriran i zapaljen veći broj civila, žena i staraca. Maru Vidaković je napad na selo zatekao u njenoj kući zajedno sa snahom Milicom. One su uspjele utrčati u štalu tražeći zaklon u njoj, međutim u jednom trenutku taj vojnik je izašao pred štalu uperivši pušku prema njima, a upravo tada ga je Mara prepoznala pošto je ona prije rata bila profesor u školi, a taj vojnik je bio njen učenik. „Nas dvije smo jedno vrijeme stajale mirno, a on nam je psovao ‘krvavo sunce’ i tjerao nas da stavimo ruke na glavu i da izađemo pred njega. Mi smo uplašene stajale i slušale ga. U jednom trenutku moja snaha se trgnula da uzme opanke kako bi se obula i on je tada ispalio rafal pred naše noge i mi smo se još više uplašile. Poslije toga smo ga poslušale i izašle ispred štale, pred kojom je on već bio, i stale ispred njega.“
Preživeli Srbin rekao je: "Kada smo se vratili našli smo na leš Đorđa Vidakovića koji je zadobio metak u potiljak. Kuća u kojoj smo boravili je bila potpuno izgorjela i neposredno uz zid našli smo leš Anđelke Terzić koja je bila pogođena metkom u čelo. Leš moje žene Mare našli smo malo dalje od kuće i ona je bila pogođena u stomak. Dalje u selu smo pronašli i leš Ilije Gladanca koji je ubijen ispred svoje kuće. Tijelo Milenka Radovića, koji je prethodno bio ranjen, našli smo na mjestu gdje smo ga ranije sreli. Tako ranjenog su ga dokrajčili pucnjem u glavu. Moja majka, Milica, iako je bila teško ranjena u grudi uspjela je da izađe iz zapaljene kuće i sakriti se u jedan propust ispod puta gdje je pronađena.“
VUKAŠINOVIĆI OKRUTNO UBIJENI I ZAPALJENI
Strašan zločin desio se i u selu Gornja Bukvica, opština Goražde, kada su majskog dana 1992. Muslimanske formacije iz Goražda na najsvirepiji način ubile osmoro Vukašinovića, od kojih je najstariji Vukašin imao 86 godina, a najmlađa Grozda 55 godina. Žrtve su zlostavljane pa strijeljane, masakrirane i žive zapaljene u kući. Selo je pretvoreno u pepeo i prah a civili se vode kao nestali.
Najstariji Vukoje imao 92 godine a u plamenu svojih kuća živote su izgubilii Božana (70), Veljko (72), Grozda (46), Danica (72), Jovanka (60), Miloš (65), Milorad (78) i drugi.
PRIČA FATIME IZ GORAŽDA: BOŠNJACI JOJ NAPRAVILI PAKAO JER SE UDALA ZA SRBINA
Fatima Nikolić, Muslimanka iz Goražda, simbol je neumorne borbe. Ova žena koja je u Goraždu provela 46 godina i sama je na vlastitoj koži osetila sve užase i strahote koje rat donosi. Njeni sunarodnici muslimani, pripadnici tzv. "Armije BiH" napravili su joj pakao od života. Zbog toga što se udala za Srbina bila je etiketirana, "obilježena" i diskriminisana od strane svojih sunarodnika. Zločinci su joj u proljeće 1992. godine, tokom mjeseca maja ubili supruga, devera, zaovu, svekra, svekrvu i mnoge rođake i prijatelje. Zaovu Branku Nikolić, muslimanski vojnici su mučili, zlostavljali a onda je nasilno izveli iz stana pa gurnuli niz stepenice usled čega je poginula. Muslimanski vojnik Memsudin Raščić iz Goražda je početkom maja 1992. godine izvršio je pretres stana Dušana Nikolića u Goraždu, gdje je, pored Dušana zatekao i njegovog brata Brana Nikolića, pa je obojicu odveo u Vitkoviće, naselje u Goraždu. Obojica su bili krvnički prebijani i mučeni nakon čega ih je Raščić lišio života - klanjem, a njihova tijela bacio u Drinu. I Fatimin svekar Zarije Žarko Nikolić, starac od 90 godina, mučki je ubijen u svom stanu u Goraždu od strane muslimanske vojske.
Fatima je punom pažnjom je pratila presudu Merkezu, Bogunoviću i Huriću za zločine počinjene nad srpskim stanovništvom a njenu reakciju nakon izricanja, zabilježile su kamere brojnih novinarskih kuća: "Grozno se osjećam ovo je ponižavajuće od strane Suda, dvije godine, to je sramota, ponižavajuće za ljude, da su paščad bolje bi se presudilo", kazala je Fatima Nikolić. "Ovo je ponižavajuće. Dvije godine?! To je sramota. Tolike žrtve. Sve je jasno. Čekala sam 27 godina na presudu. Ubijeni su mi muž, djever, svekrva, zaova, cijela porodica. Moja porodica je tu živjela 400 godina u centru Goražda i jedina sam ostala da se borim. Ne znam na koliko vrata sam išla. Oni to zataškavaju. Za sve je kriv Merkez i Hadžović. Ovaj Bogunić je Srbin. Možda je morao da radi to što je radio, ali ja bih se radije ubila nego to činila. Ja se svoje porodice ne stidim a da bi trebalo da se stide i Sud i kompletno pravosuđe."
ISPOVIJEST LOGORAŠICE BORKE
U Goraždanskom paklu tri ipo godine je provela i Borka Petković, koja je tada imala 38 godina. Živela je sa suprugom i sinom u centru grada. - Rat u Goraždu je počeo 4. maja 1992. ali su dešavanja krenula još u martu 1992. kada je Alija Izetbegović održao mevlud u Foči. Tada su u Goraždu zauzeli sve što su mogli. U Goraždu je od tog dana nastala opšta pljačka, trajalo je mjesec dana, ništa nije ostalo, sve su opljačkali..i muslimanski vojnici i civili. Muža su mi uhapsili i odveli u logor. Dijete mi je imalo temperaturu 40 stepeni, a onda je došao muslimanski vojnik, rođak od Ligate, mladić od 16 godina i uperio tetejac mom djetetu na sljepoočnicu uz riječi "Ušuti to dijete, da ne ostaneš i bez njega, četničko dijete". Muž mi je poslije razmijenjen. Pričao je da su ga polivali i tukli. Kada je došao, nije imao prva dva zuba, imao je modrice i veliki ožiljak. Najviše ga je tukao taj Subašić. Moj muž je čuo jauke i zapomaganja drugih Srba u logoru. Poslije smo čuli od Srba, da je dosta ljudi ubijeno i bačeno sa mosta..tijela su plivala, a muslimani su vikali kako su to "Fočanski četnici".
1. avgusta 1992. smo bili u tzv. logoru kod Donjeg Mosta. Pokupili su nas pred našu slavu. Vrištala sam šta će biti sa nama? Prišao je neki klinjo i rekao kako će nas staviti na prvu liniju da nas ubiju. To je bio plan da nas gurnu na prvu liniju. Bilo je užasnih provokacija po ulici od kojih imam trauma. Taj Ligata je vikao meni i svim Srpkinjama "Oj četnikušo krvi ću ti se napiti". Znam da su Zoru Trivković bacili sa terase. Maltretirali su mnoge srpske porodice. Iz moje zgrade su zarobili Duška Nikolića i njegovog brata. Duška nikada nisu pronašli.Slavko Pantović je ubijen sa svezanim rukama, Drina je tad bila niska. Učitelj Milo Danilović je ubijen sa svezanim rukama, u Drini kod mosta na Kopačima. I Kova Vuković, isto iz komšiluka je ubijena. Sve su to činile komšije muslimani. Mene su kasnije odveli u MUP, odatle se niko nije vratio. Jer kažu ko je otišao u MUP, taj je samo Drinom plovio, taj je nađen u potoku. Tamo su me ispitivali. Muslimani su sedam dana slavili u Goraždu nakon pokolja srpskih civila i djece na Nikoljdan u Jošanici. Tada su pobili civile i djecu. A muslimani su pričali kako su sve opljačkali i najeli se kao nikad. - ispričala je Borka.
Коментари
Постави коментар