Prošlo je 27 godina od kako su oteti i ubijeni srpski civili u selu Muštutište nadomak Suve Reke na Kosovu i Metohiji. Ukupno osamnaest žitelja, žena i starijih osoba, kidnapovano je od strane albanskih ekstremista tog juna 1999. i o njihovoj sudbini se do danas ništa ne zna. Najmlađa žrtva ovog zločina je bila petogodišnja Radmila Živanović, dok je najstariji bio Jovan Dosić, penzioner od 86 godina
Nažalost, ovakva praksa se ne primenjuje kada je reč o žrtvama ratnog zločina u selu Mušutište, u opštini Suva Reka. Naime, Mušutište predstavlja najstradalnije selo tokom poslednjeg rata na Kosovu i Metohiji. U napadu albanskih ekstremista kidnapovano je ili zverski pobijeno osamnaeset meštana - civila čija je jedina krivica bila njihova srpska nacionalnost. Najveći broj civila je ubijen ili kidnapovan neposredno nakon potpisivanja Kumanovskog sporazuma i dolaska KFOR-a - 10. juna 1999. Zločin u selu Mušutište počinjen je u okviru kampanje ubijanja civilnog stanovništva na području opštine Suva Reka.
Svetlana Živanović toga dana zatekla se sa svojom petogodišnjom ćerkom Radmilom u zaseoku Dragići. Glava kuće Božidar nije bio kobnog dana tu. Ne znajući šta se zbiva, Svetlana i njena kći postale su žrtve bestijalnog zločina albanskih bezumnika koji su palili i rušili sve pred sobom. Njihova tela do danas nisu pronađena i one se vode kao nestale.
Nevini civili ostali su u svojim kućama tog leta 1999. verujući da im niko neće nauditi. Međutim, albanski teroristi - pripadnici zloglasne OVK išli su od kuće do kuće, od vrata do vrata i ubijali sve pred sobom. Tokom rata koji je započeo 1998. godine, od strane terorističke OVK je ubijeno dve stotine Srba, Roma i lojalnih Albanaca. Vršena su silovanja, sadistička mučenja, otmice i likvidacije.
Albanci iz Mušutišta i Suve Reke gotovo tri decenije onemogućavaju povratak pa čak i bilo kakvu posetu prognanih Srba svom Mušutištu i svojoj Suvoj Reci. Oni koji su imali tu sreću da prežive genocid i albanski teror danas ne smeju čak ni da obiđu svoja ognjišta, kuće u kojima su se rodili, grad u kojem su živeli, groblja gde počivaju njihovi najmiliji... Izvan svake logike i zdravog razuma, žrtve bivaju dočekane kamenicama i pogrdnim rečima. I to upravo od svojih nekadašnjih komšija Albanaca sa kojima su do pre rata delili i dobro i zlo. Suva Reka je i javno proglašena gradom zabranjenim za Srbe. Prognanim Srbima se ne dozvoljava da obiđu svoj rodni kraj a jedini razlog takvih aktivnosti jeste strah Suvorečana Albanaca da bi se tako mogle otkriti brojne masovne grobnice gde su pokopani ubijeni srpski civili - žene, starci i deca. Otkrivanjem tih masovnih grobnica svakako bi se otvorilo i pitanje odgovornosti za počinjene zločine. Zato i ne treba čuditi da proteste protiv povratka Srba organizuju i predvode upravo najokoreliji zločinci, silovatelji, ubice dece a koji sebe vole da nazivaju "veterani OVK".Najstarija žrtva zločina je bio penzioner Jovan Dosić koji je u trenutku otmice imao 86 godina. Bio je penzioner, slabo se kretao i odlučio je da ostane u svojoj kući verujući da mu komšije Albanci neće nauditi.
Neki govore da su tela ubijenih srpskih civila bačena u bunare i zatrpana, drugi da postoji jedna ili više masovnih grobnica gde su posmrtni ostaci skriveni. Međutim, nema ni političke ni ljudske volje da se krene sa otkopavanjem potencijalnih lokacija kako bi žrtve napokon pronašle svoj mir.
Na tribini pod nazivom "Stradanje Suvorečana" koju je 2016. godine organizovalo Udruženje porodica kosmetskih stradalnika govorio je i Slavoljub Mitić, koji je u Mušutištu izgubio roditelje i veliki broj rođaka i komšija. On je tom prilikom ispričao da su među 18-oro kidnapovanih bili i Svetlana Živanović i njena ćerka Radmila. Radmila je tog 11. marta proslavila svoj rođendan a već tri meseca kasnije nestala je bez traga. Neka svedočenja govore da su Radmila i njena majka odmah izrešetane mecima od strane Albanaca, da je Svetlana prethodno i zlostavljana...Slavoljub o svojim komšijama ima samo najlepše reči, a Radmile se seća kao vesele razdragane devojčice koju su svi voleli:
"To je bilo dete, četvorogodišnja devojčica..kome je ona smetala? Ostala je kod nas..Svetlana je imala supruga Đorđević Božidara i on je završio na Brezovici, međutim, šta se desilo sa njima to nismo mogli da saznamo u svoj toj gužvi..da li je ostala u našoj crkvenoj mahali ili u Dragićima, susednom selu.." - ispričao je Slavoljub.
Slavoljub Mitić gotovo dve decenije ne zna šta je sa njegovim roditeljima, kumom, zetom... Kuću u Mušutištu, kao i svoju porodicu, napustio je 13. juna 1999. godine. Slavoljub je pre tri godine za Blic ispričao da je dan pre njegovog odlaska meštanima Mušutišta stigla naredba da moraju da krenu za Srbiju.
- Da mi je neko rekao da ću da napustim svoje imanje, ne bih mu verovao. Ljudi iz okolnih sela su već krenuli put Srbije, a moja porodica i ostali meštani smo bili među poslednjima i zajedno smo sa sveštenikom krenuli iz sela. Pojedinici, poput mojih roditelja, ipak su odlučili da ostanu. Slavoljub je ispričao kako je tog dana sa porodicom spakovao stvari i krenuo. On u “fići”, a ćerkica na kultivatoru. - Otac i majka su nas ispratili do centra sela. Nisu hteli da idu. Kazali su da će se sve smiriti i da će ostati do tada da čuvaju kuću i imanje. Od tada ne znamo kakva je njihova sudbina bila - priča Slavoljub. Rekao je i kako su se pojedinci, koji su poput njegovih roditelja odlučili da ostanu, u međuvremenu predomislili i samo dan kasnije krenuli put Suve Reke. Slavoljubova majka Jovanka je u trenutku nestanka imala 60, a njegov otac Stanislav 66 godina. - Kad su kretali, nisu hteli da ih povezu. Majka je bila bolesna, srčani bolesnik sa operacijama. Odmah sam pokušao nešto da saznam od predstavnika međunarodne zajednice, ali ništa od toga nije bilo. Jedino što su rekli bilo je da ne mogu da garantuju ništa - kaže Slavoljub. I njegova baka je ostala u Mušutištu tog 13. juna. Ni ona, kaže, iako je bila tamo, nikada nije saznala šta se desilo sa njenom ćerkom i zetom, odnosno Slavoljubovim roditeljima.
- Videla je da su joj ubili sina, ali za moje nikada ništa nije uspela da sazna. Jedino što je znala bilo je da su u selo upali ljudi, da su lupali, nosili šta su stigli, ponašali se kao divljaci... Nju sam kasnije uspeo da dovedem u Srbiju. Pričala je da joj nije bilo komšije Albanca, koji joj je tih godina pomogao, i ona bi verovatno bila mrtva - rekao je Slavoljub. Ovaj hrabri čovek je ispričao kako je ovo za njega užasna tragedija, da ga njihov nestanak boli svakog dana, ali da je morao i on da nastavi dalje. -
Imam troje dece i četvoro unučadi. Da mi nije svega toga, odavno bih “skrenuo”. Da su mi roditelji živi, pa da vide svoje unuke i praunuke, to bi bilo prelepo. Nema vrata na koja nisam pokucao ne bih li saznao istinu o svojim roditeljima. Ali do danas o njihovoj sudbini nemam nikakvih saznanja. Ako ima pravde, apelujem na sve koji možda nešto znaju o mojim roditeljima da nam se obrate, da ih sahranimo kako priliči srpskim običajima, da bar znamo gde su im kosti. Za zločine u Mušitištu niko nije odgovarao, niti se vodi neki postupak. Tamo je nastradalo dvadeset osmoro ljudi, među njima i mala devojčica Radmila koja je imala samo pet godina.- kazao je Slavoljub.
![]() |
| Žrtve zločina u Mušutištu: Jovanka Mitić, Stanislav Mitić, Danica Vuković i Branislav Rašković |
Potpuno nepravedno, žrtve zločina u Mušutištu su gotovo dve decenije ponižene, zanemarene i zaboravljene kako od države, tako i od medija, političara ali i ostalih predstavnika vlasti, elite i javnog mnjenja. Ove žrtve nemaju ni spomen obeležje u svom Mušutištu, mestu gde su rođeni, gde su živeli i gde su ubijeni. Porodice žrtava ne smeju doći u svoje rodno mesto da odaju počast svojim najmilijima. Njihovi dželati, bivši OVK teroristi, a danas visoki zvaničnici lažne "države Kosovo", oštro se protive bilo kakvom dolasku proteranih Srba a kamoli tek postavljanju spomen obeležja ili služenju komemoracije. Protiv porodica žrtava, inače prognanih Srba koji su imali tu sreću da prežive masakr OVK terorista, organizuju se masovni protesti, okupljanja sa ciljem da se spreči njihov obilazak vekovnih ognjišta. Zveri u ljudskom obliku koji su 1999. silovali, ubijali, palili, proterivali do danas nisu doživeli katarzu već otvoreno šire nasilje i veličaju zločine. Cilj ovih protesta svakako jeste pokušaj da se spreči povratak Srba na svoja ognjišta ali i strah od mogućnosti da masovne grobnice sa posmrtnim ostacima kidnapovanih Srba budu pronađene i otkrivene čime bi se otvorilo i pitanje odgovornosti za počinjene zločine.
Za razliku od zločina u Starom Grackom, Goraždevcu, Velikoj Hoči, Aleksincu, Varvarinu, Surdulici koji su makar medijski propraćeni i dostojanstveno obeleženi o zločinu u Mušutištu se ne govori i ne piše. O nedužnim žrtvama čiji su životi okrutno ugašeni vlada zavet ćutanja. Meštani Mušutišta se do danas vode kao nestali, njihova sudbina nikada nije rasvetljena a komšije Albanci odbijaju da kažu gde su masovne grobnice i kakva je sudbina snašla ove nedužne ljude. Albanski ekstremisti su minirali i porušili sve pravoslavne crkve i manastire..srpske kuće su popaljene a imovina opljačkana ili uzurpirana.
SUVA REKA - GENOCID NAD SRBIMA
Na području Suve Reke, albanski ekstremisti su u periodu od 1998. do 1999. ubili i kidnapovali preko 200 građana srpske, romske i bošnjačke nacionalnosti a stradalo je i tridesetak Albanaca, lojalnih građana SRJ. Bez milosti su ubijane trudnice, nemoćni starci, civili, a nisu bila pošteđena čak ni deca. Za monstruozne zločine do danas niko nije odgovarao. Spaljena su i uništena sva srpska sela, a iz Suve Reke je proterano celokupno srpsko i nealbansko stanovništvo. Porušeni su svi pravoslavni manastiri, demolirana su srpska groblja, spomenici kulture, društveni objekti....u gradu Suvoj Reci su formirani i logori za Srbe u kojima su vršene najgnusnije torture i zverska mučenja, sadistička iživljavanja, silovanja, sakaćenja te masovne egzekucije. Jednom rečju, ovde je počinjen genocid !
Srpski civili sa područja Suve Reke su odvođeni i u logor "Lapušnik" koji je formiran još početkom 1998. Tamo su trpeli užasna poniženja, mučenja, zlostavljanja a bilo je i silovanja. Mnogi logoraši su upravo ovde skončali u najtežim mukama a posmrtni ostaci mnogih do danas nisu pronađeni. Još jedan stravičan zločin se dogodio 22. septembra 1998. Tog dana su Boban Matić i njegov trinaestogodišnji sestrić Srećko Blagojević, učenik osnovne škole, pošli iz Rečana u Movljane u posetu rođacima. Međutim, na željenu adresu nikada nisu stigli. Na putu su ih presreli i zaustavili naoružani OVK teroristi koji su ih kidnapovali. Njihovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni i oni se nalaze na listi nestalih. Samo pet dana kasnije, nedaleko od Budakova, albanski teroristi su steljali srpske mladiće: Sašu Simeunovića (29), Nebojšu Jevtića (30) i Željka Jovičića (32). Dejan Arizanović, mladić od 19 godina, je brutalno ubijen 13. novembra 1998. kada se zaputio ka Đakovici.19. februara 1999. albanski ekstremisti su ubili srpske civile, braću Radovana (34) i Zorana Mihajlovića (34), a 1. marta 1999. kidnapovana je starica Latinka Klašnja (71), rodom iz Tomislavgrada.
Među zarobljenima tog juna 1999. su bili i sudija opštinskog suda Ilija Karanović (43) i njegova supruga Snežana (34), diplomirani ekonomista. Oboje su mučeni i prebijani, a njihovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni. Ramiza Raza Krehić, muslimanka zaposlena u pošti, zarobljena je i zlostavljana u logoru "OVK" zajedno sa još nekoliko žena i starica. Albanski vojnici su nesrećnu ženu nakon sadističkog iživljavanja i bezumnih tortura likvidirali. Oteti su pa ubijeni i supružnici Vajdin (62) i Abiba Safeti (59), Goranci po nacionalnosti. U selu Dvorane oteto je i ubijeno osmoro civila, žena i muškaraca, mahom starije dobi. Selo je do temelja popaljeno a sve kuće opljačkane. U Pećanima je ubijeno devetoro a u Raštanima sedmoro meštana srpske nacionalnosti. U Rečanima je oteto i ubijeno takođe sedmoro ljudi, u Budakovu šest, u Samodraži četvoro, u Dobrodeljanima četvoro, a u Popovljanima, Lešanima, Mačitevu i Mlečanima po dvoje. U selima Široko, Movljane, Studenčane, Grejčevce registrovana je po jedna žrtava. Pod strahovitim torturama, u logoru Lapušnik je život izgubilo četrnaestoro Srba civila, logoraša, a posmrtni ostaci većine još uvek nisu pronađeni.



Коментари
Постави коментар