Na veliki pravoslavni praznik Petrovdan - 12. jula 1992. razularene muslimanske snage krenule su u svoj krvavi pohod na grad Doboj sa namjerom da sravne grad i počine zločine nad civilima. U napadu na ovo područje ubijeno je 37 građana, a stotinu ih je ranjeno; najmlađe žrtve su bili četvorogodišnja Aleksandra Jotić, te Mladen Lazić i Nebojša Dobranović koji su u trenutku ubistva imali samo sedamnaest godina.
RAT U DOBOJU POČEO SRPSKIM ŽRTVAMA
Rat u Doboju započeli su muslimanski ekstremisti još u aprilu 1992. godine. Prva žrtva muslimanskog terora bio je Zdravko Mišić, pripadnik MUP-a i dobrodušni, pošteni čovjek rodom iz Boljanića kod Gračanice. Radio je vrijedno i predano svoj posao u PS Doboj a 2. maja 1992. ubili su ga mučki muslimanski napadači koji su želeli da uzmu ono što je tuđe. Bio je na svom radnom mjestu, u svom gradu kada je grupa terorista krenula u svoj krvavi pir ubijajući tom prilikom sve pred sobom. Zdravko je rođen 12.06.1963. i ubijen je 29-oj godini života. Sahrani je prisustvovao veliki broj ljudi, čitav grad je bio u suzama a danas po ovom plemenitom čovjeku ime nosi i jedna ulica u centru. Ubistvo nevinog čovjeka bila je poruka svim Srbima šta im se sprema.
NAPAD NA PETROVDAN - UVERTIRA U GENOCID NAD SRBIMA
Horde razularenih džihad ratnika, pripadnici muslimanske tzv. Armije BIH, uz povike "Tekbir" i "Allahu ekber" napale su 12.07.1992. Doboj naoružani svim mogućim naoružanjem, od kojih je možda i najpasnija bila mržnja prema svemu što je srpsko. Njihov cilj su bili srpski civili, žene i djeca koji su htjeli porobiti i istrijebiti.
Namjera agresora je bila da vojno spoje zenički i tuzlanski korpus i tako dovrše etničko čišćenje srpskog stanovništva sa tog područja. Samo pribranošću srpskih boraca grad je odbranjen a spriječeni su još veći masakri. Ipak, zločini su počinjeni...
Zbog gubitka i poraza na bojnom polju, muslimanski zlikovci su tog Petrovdana - 12.07.1992. kukavički napali pogranično selo Vitkovce i granatirali školu i civilne objekte u selu. Tada je ubijena četvorogodišnja djevojčica Aleksandra Jotić, koja se igrala sa roditeljima. Zadobila je telesne povrede u predjelu leđa i desne strane vrata od kojih je preminula na licu mjesta.
Prema podacima Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Republike Srpske, muslimanski vojnici su tog 12. jula 1992. granatirali centar Doboja prilikom čega je ubijen civil Milivoje Subotić, star 55 godina, koji je zadobio teške povrede glave i prevezen je u bolnicu "Sveti apostol Luka" u Doboju gdje je od zadobijenih povreda i preminuo.
Tokom ovog besomučnog napada ubijen je i Mladen Lazić, dječak od 17 godina, iz sela Cvrtkovci. Muslimanski zločinci nisu poštedjeli ni dječaka Nebojšu Dobranovića kojeg su takođe mučki ubili hicima iz vatrenog oružja. Nebojša je živio u Ulici Stefana Prvovenčanog u centru Doboja, bio je uzoran momak i odličan đak, omiljen u društvu.
ŽIVANOVIĆ: "UPORNOST BRANILACA POBJEDILA NAPADAČE"
Nekadaši komandant Prvog bataljona Dobojske brigade VRS Dimšo Živanović rekao je novinarima da je petrovdanska bitka vođena 12. jula 1992. godine od prigradskog naselja Vila do Putnikovog brda i da su jake muslimansko-hrvatske neprijateljske snage računale da je pažnja branilaca oslabljena zbog vjerskog praznika.
On je istakao da je neprijatelj ovu operaciju jako dobro organizovao s obzirom na jačinu napada i tajnost priprema, a prema kasnijim saznanjima, tada su bili angažovani i hrvatski mediji koji su trebali da snime osvajanje Doboja, što se zahvaljujući upornosti branilaca nije desilo.
- Napad je počeo u 12.00 časova, a prethodila mu je artiljerijska paljba - ispričao je Živanović i dodao da od granatiranja nisu bili pošteđeni civilni ciljevi u gradu.Živanović je naveo da je u početku "ratna sreća" bila na strani neprijatelja koji je uspio da se približi samom gradu.
Skupa cijena slobode: Poginula 34 heroja, umesto rođendanske torte uzeli puške u ruke
Učesnik kontraofanzive Rade Јanković iz Rudanke kaže da se sa gorčinom prisjeća Petrovdana 1992. godine kada je umjesto da uz tortu proslavi svoj 22. rođendan bio prisiljen da puškom odbrani svoj grad, te da je pri tom teško ranjen.
Učesnik bitke Mlađo Kitanović iz Teslića kaže da je mnogima ovo bilo i prvo ozbiljnije vatreno krštenje sa koji su se zbog vjerskog praznika suočili i prilično nespremno.
Kitanović, koji je u Odbrambeno-otadžbinski rat ušao sa 25 godina, kaže da je Petrovdanska bitka bila jedna od težih.
Predsjednik Skupštine dobojske Boračke organizacije Pero Tubić rekao je da su muslimansko-hrvatske snage 12. jula 1992. godine namjeravale da uništenjem Doboja spoje tuzlanski i zenički korpus i ujedno ugroze operaciju "Koridor života".
- Tog dana njihovi ciljevi nisu bili samo vojni objekti, već sam grad i civili o čemu svjedoče stradali i ranjeni civili - rekao je Tubić.
On je naveo da je u tom momentu Doboj bio utočište za sve Srbe protjerane iz Sarajeva i Tuzle.
Parastos ubijenim služen je u dobojskom naselju Vila, a potom su kod spomen-obilježja položeni vijenci.
Sveštenik Nikola Panić ukazao je da se obilježavanjem 34 godine od Petrovdanske bitke od zaborava čuvaju žrtve koje su stradale za današnju slobodu i odbranu svojih bližnjih, a što budući naraštaju moraju znati.
Јake muslimansko-hrvatske snage, regularna vojska Hrvatske i strani plaćenici, od kojih su neki, prema zarobljenoj dokumentaciji bili i iz Engleske, napale su 12. jula 1992. godine Doboj iz pet pravaca.
Napad je bio veoma žestok - artiljerijski i pješadijski, a od dejstava nije bilo pošteđeno ni uže gradsko jezgro.
Prema procjeni, neprijatelj je imao namjeru da savlada odbranu zauzimajući dominantne kote, te da produži prema Prisadama, okruži grad, presiječe komunikaciju sa Banjalukom da bi se spojili sa snagama koji su od Broda i Dervente već stigle u Kotorsko i Јohovac.
Doboj je tada branio jedan ojačani bataljon. Nakon pregrupisavanja, srpski branioci su oko 17.00 časova stabilizovali linije odbrane, a posljednji udarni talas neprijatelja dogodio se poslije ponoći kada su namjeravali da izvuku svoje poginule i ranjene.
Petrovdanska bitka dogodila se tokom druge faze bitke za "Koridor života", a namjera neprijatelja je bila da se ta akcija kompromituje, što je onemogućeno.
ZLOČINI U DOBOJU BEZ KAZNE
Grad je bio opkoljen sa svih strana i danonoćno je bio izložen granatiranju iz pravca Tešnja, Maglaja i Zenice. Tokom rata na području dobojske regije je poginulo i stradalo najmanje 87-oro djece, dok je više od 250 mališana teško ranjeno. Sprovođenjem zabranjenog opsadnog načina ratovanja u Doboju (i okolnim selima) je vršena koordinisana, dugotrajna, rasprostranjena i sistematska kampanja (vojna strategija) granatiranja djelovanja po civilnom stanovništvu i po civilnim objektima iz artiljerijskog i pešadijskog naoružanja.
Doboj je od završetka rata dobio epitet "grada heroja" koji i danas ponosno i sa pravom nosi a sve to zbog herojskog i nadljudskog napora njegovih građana da se odupru četvorogodišnjoj agresiji i svim strahotama kojima je grad bio izložen. Narod je u periodu od 1992. do 1995. pokazao veliko herojstvo, borbenost, istrajnost ali i međusobnu solidarnost koja je u tom najtežem periodu mnogo značila. Broj od 27 000 stanovnika, koliko je grad brojao pre rata bio je gotovo udvostručen zbog priliva enormnog broja srpskih izbeglica koji su protjerani iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine koji su bili okupirani od strane muslimanske tzv. Armije BiH.
Danonoćno su na meti granatiranja bile bolnice, crkve, školska igrališta, stambene zgrade, pijace, vrtići, društveni i kulturni objekti..Civili u Doboju i širom dobojske regije su ubijani dok su se bavili egzistencijalnim poslovima, zatim na ulici, u stanovima i kućama, u redovima za vodu i hleb, u kolima hitne pomoći, u napadima na bolnice, i autobuse, dok su prisustvovali sahranama ili svadbama. Djecu su zločinci ubijali dok su se igrala ispred kuća, šetala sa roditeljima ili dok su se vraćala iz škole..Jezive scene nasilja i masakra sveže su i vidljive i danas.
Opsada Doboja trajala je tri ipo godine. Život u opkoljenom gradu bio pretežak i nezamisliv. Ubijanje civilnog stanovništva, svakodnevna granatiranja i tragedije obilježila su čitav period od 1992. do 1995. u ovom malom, gusto naseljenom području. Građani Doboja živjeli su u konstantnom strahu i neizvjesnosti, opkoljeni sa svih strana, bez struje, bez vode i nerijetko bez osnovnih egzistencijalnih potreba. Umesto vesele igre po školskim terenima i igralištima, djeca Doboja su bila prinuđena da svoje slobodno vrijeme provode po podrumima i skloništima.
Muslimanske granate nisu birale cilj, već su jednako padale i po srpskim i muslimanskim kućama i rubnim naseljima, ubijajući i ranjavajući sve civile, nezavisno od njihove vjerske i nacionalne pripadnosti. Muslimanski civili bili su maksimalno zaštićeni u gradu a najveći broj njih je ubijen upravo od muslimanskih granata koje je tzv. Armija BiH neprestano ispaljivala iz Maglaja, Tešnja, te bošnjačkih sela oko Doboja.
Коментари
Постави коментар