SRBI IZ PODRINJA MOLE KOMŠIJE BOŠNJAKE I MAJKE SREBRENICE DA KAŽU GDJE SU TIJELA NESTALE SRPSKE DJECE, ŽENA I STARIH

 

Dječak Mićo Ristić imao je samo 14 i po godina kada je zarobljen i odveden sa svog kućnog praga 16. januara 1993. tokom napada muslimanskih oružanih snaga na Skelane kod Srebrenice. U strašnom zločinu koje su izvršili pripadnici 28. divizije tzv. Armije BiH predvođeni Naserom Orićem ubijeno je 69 srpskih civila, među kojima i četiri člana porodice Ristić. Igrom slučaja, masakr je tada preživio samo devetogodišnji dječak Cvjetko Ristić. Ostao je tada sam na svijetu jer su mu zločinci ubili majku, oca, sestru od 18 godina i brata Miću od 14 i po godina. Cvjetko već punih 33 godine traga za posmrtnim ostacima svog maloljetnog brata Miće. Tijela ostalih članova porodice je našao i sahranio u porodičnoj grobnici. Mićo Ristić je imao samo 15 godina u trenutku nestanka:

- U haosu koji je počeo odmah u zoru 16. januara 1993. pucalo se na sve starne. Video sam oca kako se odnekud vraća kući kako bi nešto iz nje uzeo. Ranjavaju ga, a zatim stavljaju na konjska kola koja Orićevi vojnici, potom, pale. Otac umire na najstrašnijim mukama. Popodne, kada se borba stišala, u podrumu, odnosno na zgarištu kuće, nalazim sestru, majku i rođaku. Sve tri mrtve. Za Miću ni do danas nisam saznao ništa. A kako bih voleo da mu kosti nađem i da ih sahranim pored sestre, majke i oca- ispričao je Cvjetko Ristić pre nekoliko godina za medije. U Skelanima je tada pobijeno mnogo žena i djece, a djevojke su silovane po kućama i u logorima.

CRNA STATISTIKA PODRINJSKIH SELA

U Bratuncu je uz prisustvo više hiljada građana dostojanstveno obilježena 34-a godišnjica strašnih zločina muslimanskih snaga nad srpskim stanovništvom. Odata je počast za 3267 ubijenih Srba, među kojima je bilo i 72-oje djece a narednih dana nizom aktivnosti biće nastavljeno obilježavanje stradanja srpskih civila u srebreničkim logorima i selima.

Tradicionalna memorijalno-humanitarna i duhovno-kulturna manifestacija "Petrovdanski dani" otvorena je u Srebrenici. Najavljeno je polaganje cvijeća i odavanje počasti u spomen-sobi, te promocija knjige "Krunoslav Draganović", čiji je autor beogradski istoričar Veljko Đurić Mišina. Biće prikazan i dokumentarni film "Srpske majke Srebrenice", autora Nenada Petrovića.

"Petrovdanski dani" su manifestacija sa najdužom tradicijom u Srebrenici, a organizuje je opštinski Odbor za obilježavanje srpskog stradanja. 

Među najtežim pričama su svakako i one vezane za nestala lica čije porodice i dan danas žive u neizvjesnosti želeći da pronađu makar jednu kost svojih najmilijih. 

Po završetku ratnih sukoba, 5.518 Srba se vodilo kao nestalo, a danas se još uvek traga za 1.662 osobe, od čega je 644 neidentifikovanih u spomen-kosturnicama. Među nestalima je veliki broj žena, staraca i djece. Srbi iz Bratunca i Srebrenice i danas tragaju za kostima svojih najmilijih koji su mučki i svirepo ubijeni u svojim kućama ili su zarobljeni i odvedeni u srebreničke logore prilikom napada Orićevih hordi na srpska sela u periodu 1992-1993. 

Pitanje nestalih predstavlja jedno od najbolnijih pitanja za porodice širom srebreničke regije. Porodice srpskih žrtava neumorno već tri i po decenije pokušavaju da pronađu grobnice gdje su pokopani njihovih najmiliji ali sami procesi ekshumacije i identifikacije teku jako sporo. Samo na ovom području pronađeno je 130 masovnih i pojedinačnih grobnica sa posmrtnim ostacima ubijenih Srba, a procjenjuje se da je broj mnogo, mnogo veći budući da se mnogi civili još uvek nalaze na listi nestalih.

NEVENKA I VIDOSAVA NESTALE, UBIJENE ZA BOŽIĆNOM TRPEZOM

U strašnom zločinu počinjenom na pravoslavni Božić - 7. januara 1993. ubijeno 49 srpskih civila, a osamdesetih je ranjeno. Još uvijek se traga za tijelima sedmoro mještana među kojima su i Vidosava Trišić /46/ i Nevenka Đukanović /45/ koje su za božićnom trpezom zarobljene i ubijene od Naserovih vojnika. Muslimanski vojnici su upali na Nevenkina vrata, zarobili je i odveli. Preživjele žrtve masakra i svjedoci govorili su kako su mnoge žene vrištale i zapomagale, te da su pohvatani i odvedeni u zarobljeništvo. Svjedoci su izrazili verovatnoću kako je bilo i silovanja. Po nekim informacijama Nevenka je nakon strahovitog mučenja i zlostavljanja ritualno ubijena sa svojim rođacima Ivanom i Boškom Đukanovićem. Radinka Vujadinović, sestra nestale Nevenke ispričala je kako je i sama bila zatočena u logoru u Potočarima te kako su joj muslimani ubili oca, dva brata i sestru Nevenku. - Moj je otac tada imao 70 godina i pronađene su samo njegova kičma, jedna čizma, ostaci džempera i uže kojim je vjerojatno bio vezan. Nije bilo glave, pa sam ga tako sahranila. Bez glave. Mlađeg brata Jakova ubili su kod Bratunca, a mlađeg, Dragu kod kuće, 15 dana pre nego što će nas zarobiti. Ostao mu sin dve godine. Sestru Nevenku mi još nisu pronašli. Neki kažu da su i njoj odsjekli glavu. - ispričala je Radinka.

MIHAJLO I NJEGOVA MAJKA ANĐELIJA OSTALI U GRADU, JOŠ SE TRAGA ZA TELIMA

Na evidenciji nestalih su i imena Mihaila Stjepanovića Bate (42) i njegove majke Anđelije (75) koji su tokom rata ostali u gradu Srebrenici vjerujući da im komšije neće nauditi. U emisiji "Podrinjska Sjećanja", autorke Mire Lolić Močević, Milica Stjepanović je ispričala svoju ispovijest o nestanku supruga i svekrve. Milica je istakla kako je njen suprug bio izuzetno poštovan i cenjen u Srebrenici i kako su ga svi znali kao dobrog čovjeka koji je svima pomagao.

- 1992. ja sam radila u opštini i ništa nisam bila obavještena, samo su rekli sklanjajte se djeca i žene. Moj suprug je tu bio sa majkom i oni su ostali na svom ognjištu, nisu željeli da napuste svoje ognjište. Ja sam otišla sa djecom u Ljuboviju u izbjeglištvo. Poslednji put sam kontaktirala sa suprugom u julu, on me je zvao ali se to brzo prekinulo i nisam ga više od juna 1992. čula. 

Milica je ispričala kako se u Srebrenicu vratila 1995. 

- Slušala sam kako je Srebrenica bila zaštićena zona, neke su porodice i izašle iz Srebrenice. Zato sam bila uvjerena da ću tamo zateći i supruga i svekrvu, međutim, kada se moglo doći u Srebrenicu ja sam bila među prvima kako bih vidjela jesu li živi, kakva je njihova sudbina...sve sam se nadala, možda su ipak ostali živi. Međutim, nije ih bilo. Kuća je bila sva rasturena, pola kuće je bilo otkriveno, nije bilo crijepa..u kući je bio haos. Pričalo se da je ovdje bilo mnogo porodica ali ja njih nisam zatekla - ispričala je Milica. Ona navodi kako se svuda raspitivala o sudbini supruga i svekrve, ali odgovora nije bilo. Oni su samo odmahivali rukom. 

- Pitala sam i poznanike i kolege, ali svi su govorili kako niko ništa ne zna. To me je začudilo da niko ništa ne zna. Onda sam kupila knjigu Ibrana Mustafića "Planirani haos" koji je inače bio moj kolega i u knjizi sam pročitala da su oboje pobijeni u Potočarima. Tela najmilijih nisam pronašla do dan danas. Oni se vode kao nestali, svih sam obavijestila i Crveni Krst..svugdje sam bila. Niko od međunarodnih organizacija me nikada nije kontaktirao niti bilo šta pitao... Ja znam da ja i moja porodica nismo nikada nikome ništa nažao i loše učinili i nije mi teško živeti u Srebrenici. Ja sam pravedna i ne stidim se nikoga. Voljela bih naći kosti i makar neki odjevni materijal, mnogo bi mi značilo da znam gdje da odem na grob...svako veče kad legnem, bili mi veseli ili ne, uvijek pomislim gdje li su oni, šta li je sa njima..voljela bih da ih sahranim"- kroz suze je ispričala Milica Stjepanović.

IVAN ZAROBLJEN I UBIJEN NA KUĆNOM PRAGU

U napadu na srpsko selo Kravica na pravoslavni Božić 1993. ubijeno je 49 civila, a posmrtni ostaci sedmoro mještana nisu pronađeni. Anđa Đukanović traga za suprugom Ivanom, koji je nestao u Kravici. Kuća je izgorijela, a s njom i sve uspomene. Od njega ima tek fotografiju sa lične karte koju je uzela iz policijske arhive i džemper pronađen u jednoj od grobnica.

- Izgubila sam muža, nestao 7. januara ’93. Kad se to dogodilo, ja sam došla kad su kupljeni mrtvi, leševi kad su kupljeni. Samo džemper njegov. Jer je bio doktor, doktor Stanković Zoran. On je bio tu i pregledao i ja kad sam otvorila vreću vidjela sam da nema ništa od mog muža. Pola vilice je bilo i ja sam izvadila onu vilicu i kažem:’Doktore, ovo mog muža zubi nisu.’ ’Kako znaš?’ ’Znam, ja nisam sa njim živjela pet dana, nego sam živjela 14 godina.’", sjeća se Anđa.

Tražila je, kaže, svuda i čula razne priče o tome da joj je muž živ.

- Bile su priče živ je, ovdje je, ondje – nikad nigdje. Mlad je on, 37 godina njegove mladosti. Bavio se građevinom. Bio je dobar majstor građevinski, završio tu građevinsku školu. Da mi je saznati da li je mrtav, da li je živ, da li da se nađe išta od njiga, nije bitno šta je. I danas danile kažem i danas danile mi je to teško. Bio je dobar otac. Imam kćerku, ostala od osam godina iza njega. On je stvarno nju volio. Volio je i obadva sina. Imam dva sina i kćerku. Volio je, kakvi, ali... Vjerujte da ni sliku njegovu nisam imala dok nisam uzela iz SUP-a od lične karte. Pogojrelo sve. Ostali bez išta, kaže Anđa.

UČITELJ BOŽO ODVEDEN U POTOČARE, JOŠ NIJE PRONAĐEN

Predsjednik Udruženja za traženje nestalih Bratunca i Srebrenice Milka Kovačić izjavila je Srni da ima određene podatke da se posmrtni ostaci nekih srpskih žrtava iz Podrinja nalaze u Visokom i postavila pitanje kako su nakon rata tamo stigli. " Moj muž Božidar, učitelj iz Tegara je zarobljen i bio je izložen toturi u zloglasnom logoru "pilićarnik" u Gornjim Potočarima kod Srebrenice za što postoje svjedoci. Prema informacijama koje sam dobila iz više izvora, ubijen je u dvorištu Azema Adžovića u kojoj je bila komanda lokalne muslimanske jedinice. O svemu postoje dokazi, ali se ne zna gdje su njegovi posmrtni ostaci - rekla je Kovačićeva.

MAJKA I NJENA GLUVONEMA ĆERKA UBIJENE U KUĆI, NE ZNA SE GDJE SU TELA

Za osamdesetogodišnju slijepu Dostanu Lazić i njenu gluvonemu ćerku Kristinu (57) se pouzdano zna da su mučene pa ubijene u svojoj porodičnoj kući u Brežanima 30. juna 1992. prilikom napada muslimanske vojske na ovo selo kod Srebrenice. U napadu je učestvovao veliki broj muslimanskih žena i maloljetnika koji danas odbijaju da pričaju o svom učešću u napadu na ovo srpsko selo. Prema riječima svjedoka, obje su strašno mučene pa masakrirane ali njihovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni i one se vode kao nestale. Tog dana ubijeno je 32-oje civila, među kojima troje djece a gotovo sve žrtve su mučene pre smrti. Kristinin brat Vidoje je čak razapet na krst pa zapaljen ali je njegovo tijelo identifikovano.

Među nestalima su i dječak Ilija Pejić, od 16 godina, koji je zarobljen sa ocem kao civil 18.06.1992. godine u zasjedi kod mesta Glumina. Pretpostavlja se da su odvedeni u logor  muslimanske vojske i tamo nakon mučenja vjerovatno ubijeni. Njihovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni i oni se vode kao nestali. 

KOMŠIJE BUDITE LJUDI!

Porodice nestalih već godinama apeluju i mole sve koji imaju bilo kakvu informaciju o grobnicama da priznaju i kažu gdje se one nalaze. Poznato je da su osim vojnika i mnogi civili - žene i maloljetnici iz reda bošnjačkog naroda aktivno učestvovali u osvajačkim pohodima na srpska sela i zaseoke prilikom čega je do kraja 1995. ubijeno više od tri hiljade Srba. Bilo bi pošteno i ljudski da makar oni, ako već neće muslimanski borci, priznaju i kažu sve što znaju i pokažu gdje se nalaze tela mučki ubijenih Srba. Pre nego što spomenu  jul 1995. neka se sjete maja, juna, jula, avgusta 1992. i osvajačkih pohoda u koje su išli zajedno. Neka se sjete unesrećenih majki koje su tada ostale bez svoje djece, neka se sete djece koja su u tim napadima ostala siročad. Neka olakšaju svoje duše i neka priznaju šta su uradili nedužnim ljudima, da porodice mogu nakon 34 godina pronaći duševni mir i sahraniti svoje najbliže na dostojanstven način. Umjesto konstantog vrijeđanja srpskih žrtava, veličanja ratnih zločinaca, negiranja i opravdavanja zločina nad Srbima, bilo bi poželjno i moralno da ti ljudi učine i neku plemenitu stvar koja bi svima mnogo značila.


Jedna masovna grobnica sa posmrtnim ostacima srpskih civila pronađena je 2010. na jednom smetlištu i to sasvim slučajno. Tu su nađena tela zarobljenih Srba koji su pogubljeni 12. jula na Petrovdan 1992. godine, kada su Orićeve horde napale srpsko selo Zalazje i ubile 69 meštana srpske nacionalnosti. Tom prilikom su nestala 22 civila od kojih deset još nije pronađeno, a gubi im se trag u logoru u bivšoj srebreničkoj policijskoj stanici. Među ekshumiranim leševima identifikovana je i doktorka Rada Milanović koja je zvjerski mučena i zlostavljana pa pogubljena, kao i sudija Slobodan Ilić kojem su muslimanski vojnici nakon brojnih tortura izvadili oči pa ga preklali.

Porodice nestalih Srba strahuju da su tijela mnogih nestalih civila ukopana u Potočarima i da se predstavljaju kao muslimanske žrtve što je zastrašujuće. Iz godine u godinu, na muslimanskim mezarjima se ukopavaju NN lica, za koje se javno kaže da su neidentifikovana lica. Oni su predstavljaju kao muslimanske žrtve rata i ukopavaju se po njihovim običajima što se apsurdno i neshvatljivo je da niko ne reaguje po tom pitanju. Ako se identitet nekoga ne može utvrditi, čak ni ime ni prezime, kako se onda zna da je Bošnjak i Musliman??

To je čist primer manipulacije koji decenijama prolazi najnormalnije pa je tako i nedavno u Vlasenici ukopano dvoje NN osoba. Direktor Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Milorad Kojić izjavio je još 2020. Srni da je nedopustivo da u Memorijalnom centru Potočari kod Srebrenice budu ukopana neidentifikovana tijela, - To ne smiju uraditi i, ako se to desi, mi ćemo preduzeti kontramjere. Nedopustivo je da neidentifikovana tijela budu sahranjena u Memorijalnom centru Potočari. Ako su posmrtni ostaci neidentifikovani, ne znamo nacionalnost i vjeroispovijest, odnosno kojem narodu je pripadalo to lice - naglasio je Milorad Kojić, tadašnji predsjednik centra.

Kojić je istakao da nije humano da Srbin bude sahranjen po muslimanskim vjerskim običajima i da iznad njegovog groba bude muslimansko vjersko obilježje.

- Na taj način se ne mogu tretirati žrtve i njihove porodice. To otvara mogućnost za manipulacije. Očigledno je da Bošnjaci više ne prezaju da javno govore o manipulacijama u vezi sa ratom i nestalim licima, a koje su posebno prisutne i vidljive u Memorijalnom centru Potočari i Srebrenici - ukazao je tada Kojić.

Mnoge članice Bošnjačkih udruženja, među kojima su i Majke Srebrenice svjedočile su i u Hagu ali i govorile javno u TV emisijama da su učestvovale sa muževima i sinovima u napadima na Kravicu (07.01.1993), Bjelovac (14.12.1992), Skelane, Fakoviće i druga srpska sela gdje se i danas brojni civili vode kao nestali. Zato bi bilo ljudski da ako imaju saznanja kažu gdje su grobnice i kosti srpske djece, žena, staraca, zarobljenika.