TEŠKA SUDBINA SLOBODANKE MLADIĆ, ROĐAKE SLAVNOG GENERALA - MUSLIMANI JE SILOVALI U LOGORU, OSTALA BEZ DVA SINA!

Slobodanka Mladić, rođaka generala Ratka Mladića, simbol je patnje srpskog stanovništva tokom posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini. Ova hrabra žena, ponosita Srpkinja, preživjela je strahote koje bi rijetko koje živo biće na svijeto moglU podnijeti! Na našu sramotu ta tragedija i sva žrtva koju je ova žena dala za srpski narod ostala je nedovoljno ispričana i gotovo nepoznata. Uprkos nepravdi, svoj krst koji joj je sudbina dodjelila Slobodanka na svojim plećima nosi sama, hrabro i dostojanstveno. Bila je kriva samo zato što pripadala srpskom narodu i ispovijedala pravoslavnu vjeru. 

Slobodanka je tokom maja 1992. zarobljena od muslimanskih vojnika i zatočena u logor u Sarajevu (Hrasnica) gdje je bila višestruko silovana, danonoćno mučena i zlostavljana a muslimanski zločinci i logorske patnje oduzele su joj i ono najvrijednije - dva sina!

Zašto za sudbinu rođake slavnog generala svijet nije čuo i zato se čak i među srpskim narodom za ovu tešku sudbinu ne zna, to je pitanje za sve! 

I pored teških ratnih trauma i tragedija koje je doživjela, Slobodanka je javno istupala i gostovala po televizijama šireći istinu o stradanju srpskog naroda. Međutim, ni srpskim ni svjetskim medijima ta istinita priča jedne logorašice nije bila interesantna pa nije završila na svjetskim (ali ni domaćim) naslovnicama poput nekih drugih.

Da je bilo pameti svugdje gdje se pominjalo ime Ratka Mladića, moralo je ići i ime Slobodanke Mladić jer njena je sudbina zapravo sudbina svake srpske žene, svakog srpskog civila koji je proveo rat u Sarajevu i uopšte na tlu Bosne i Hercegovine.

Da je morala i časti, Slobodanka bi trebala govoriti na sahrani slavnog generala, da iz prve ruke čuje i sazna istina o stradanju srpskog stanovništva, o genocidu nad Srbima, o masovnim silovanjima srpskih žena i djevojčica.

Slobodanki nije bilo teško da ode čak u Hag i pred sudnicom pruži podršku slavnom generalu Ratku Mladiću tokom njegovog suđenja. Međutim, ni u jednom filmu niti dokumentarnoj emisiji posvećenoj sudbini, liku i djelu Ratka Mladića nismo čuli ni vidjeli da je spomenuta sudbina Slobodanke Mladić koja je za Srpsku dala ono najvrijednije - dva sina. I pritom preživjela najveće poniženje koje jedna žena može doživjeti. Porodica Mladić, srpske organizacije i mediji moraju ispraviti ovu nepravdu i neprestano spominjati Slobodanku Mladić i njenu tragičnu sudbinu.

Jer maj 1992. je bio mnogo, mnogo pre jula 1995. godine. I to je ono što muslimane najviše boli i što se trude da sakriju i prećute jer im se ne uklapa u scenario.

Slobodanka je samo jedna od više hiljada silovanih i zlostavljanih Srpkinja u Sarajevu gdje je bilo čak 126 logora za Srbe. Aktivna je članica Udruženja žena žrtava rata Republike Srpske na čelu sa Božicom  Rajilić. Ove heroine se bore za prava žena koje su doživjele ratno zlo, gostuju po emisijama, šire istinu o junačkoj borbi ali i patnji srpskog naroda.

SLOBODANKINA PRIČA - SLOVA KOJA BOLE

O onome što je ova srpska heroina doživjela i preživjela moglo bi se snimiti stotine filmova i to opet ne bi bilo dovoljno da opiše svu tugu. Žrtva zlostavljanja i silovanja Slobodanka Mladić bila je zarobljena u Sarajevu sa svojim sinom od 15 godina, a zločinac koji se iživljavao nad njom osuđen je prvostepenom presudom na 10, a drugostepenom na šest godina zatvora.

Mladićeva kaže da je iz zarobljeništva koje ne bi mogla ni najvećem neprijatelju da poželi izašla posle godinu dana sa sinom, koji posle svega što je tamo preživio i vidio izgubio život.

„Zarobljena sam u Sarajevu 18. maja 1992, sa svojim mlađim sinom, koji je tada imao 15 godina. Maltretirali su nas svakog dana. Bili smo zatvoreni, spavali smo na golom betonu, tučeni, ponižavani i ubijani od batina. Žene su izvodili kako su htjeli i silovali ih. Oslobođeni smo tek sljedeće godine, 19. maja. Za vrijeme rata moj stariji sin je poginuo, a mlađi, koji je sa mnom bio mučen i zarobljen, nikad nije mogao da preboli traume, izgubio je život sa 34 godine“, priča nesrećna Slobodanka Mladić.

Njen mučitelj je dobio kaznu zatvora, ali traumu koju je nanio nevinim žrtvama, nijedna kazna ne može da izbriše.

 - U zarobljeništvu su svi bili brutalno napadani, prebijani, ostavljeni bez hrane i vode, a onda su ih tjerali da idu i na prinudni rad u tom stanju. Moj sin od 15 godina išao je da kopa tunele i probija puteve za muslimansku vojsku, kako bi oni mogli da prođu tuda. Srbi su bili njihovi živi bageri, jeftina radna snaga, nisu im davali ništa, ponekad parče hljeba. Ne može se ispričati, a daj Bože da niko to ne doživi. Dovoljno je bilo Srbin da pogleda njihovu ženu, ona je žrtva, a on je kriv što je živ. - rekla je Slobodanka medijima. 

Sve je počelo kada su joj obili i pokrali stan. Prijavila je obijanje stana, a onda su došli i odveli joj dete od 15 godina, pa su došli po nju, da im objasni kako joj je stan obijen.

- Onda su me zatvorili, pa osudili da sam imala radio stanicu, da sam bila snajperista, svašta su izmišljali jer ne možete biti pravi, zdravi, a biti u zatvoru. Bila sam u zarobljeništvu godinu i jedan dan. Ni taj jedan dan ne mogu da zaboravim. Prvi sin je ubijen 1995. u svojoj 22. godini života.  Iza njega je ostala žena i dvoje dece.

A, onda, kako kaže je počelo svašta da se dešava.

- Silovali su. Mene su lično silovali. Ne znam kako da vam objasnim to. Prvo nisam pričala o tome, jer mi je stariji sin poginuo 95. godine. Mlađi sin je bio sa mnom, vjerovatno je znao šta se dešavalo. Svi naši koji su bili zatvoreni znali su šta se dešavalo tamo. Nije niko gledao, ali su znali. Ja sam bila na stadionu, pa u garažama ispod nekih nebodera, pa u nedovršenoj zgradi gdje je moj muž od solidarnosti dobio stan, u koji nikada nismo uselili, jer sam baš tu bila po podrumima, gdje sam robovala sa sinom. Ne znam zašto čovjek u tim situacijama ne može da progovori, možda da su bila ženska djeca daleko pre bih progovorila o svemu tome. Jednostavno sam se stidela svojih sinova - rekla je kroz plač Mladićeva.

Ona se stidela u ime drugih, onih koji su činili takva monstruozna djela, za koja su malo osuđeni, a neki su prošli bez ikakve kazne. - Mene je silovao Zaim Laličić. On je za ovo delo dobio šest godina na kraju, a da ne pominjem da je i ubijao, i ko zna šta sve drugo radio. Nisam nikome ni mogla da se požalim u zatvoru, kako da ga prijavim kad je meni dete tu? Nisu mogli da me zovu Slobodankom zbog Miloševića, ni Mladićkom zbog generala Mladića. Onda su me zvali "žutom". Kako da se ja požalim upravniku ili bilo kome drugom kad je meni dete tu. Oni su mi govorili "vodi računa, tebi je sin tu" - ispričala je drhtavim glasom Slobodanka za medije. 

Da zločinci nisu imali saosećanje, potvrđuje i Božica Živković-Rajilić, predsjednica Udruženja žena žrtava rata koja je i sama provela 322 dana u muslimanskom logoru.

- Silovali bi i devojčice od devet godina i starice od sto. Žene su bežale od zlotvora dok su im creva ispadala iz stomaka. Silovane su, prebijane, mučene... Pečene su na rešou - ispričala je Božica Živković Rajilić, osnivač Udruženja silovanih žena i žena žrtava rata u Republici Srpskoj.