GODIŠNJICA UBISTVE PRVE CIVILNE ŽRTVE U BOSNI I HERCEGOVINI - SRPKINJA ANKA ZEC UBIJENA NA KUĆNOM PRAGU

Prva žrtva rata u čitavoj Bosni i Hercegovini  bila je Anka Zec, pravoslavna Srpkinja iz Kozarske  Dubice. Oko ove činjenice saglasni su i Srbi i Bošnjaci i Hrvati. 

Anku Zec su 13.09.1991. ubili pripadnici hrvatske vojske tokom besomučnog napada na civilne ciljeve i teritoriju u kojoj do tada nije bilo nikakvog ratnog zbivanja. Anka je rođena je 15. jula 1934. godine u mjestu Dvorište od oca Sime i majke Stoje a bila je udata za Zec Savana. 

Život brižne majke i uzorne supruge okrutno je prekinut 13. septembra 1991. godine oko 13 časova od strane hrvatskog agresora. Od prejake detonacije i zadobijenih povreda Anka je preminula na licu mjesta. Granata je ispaljena sa položaja hrvatske vojske u Hrvatskoj Dubici, inače zloglasnog vojnog uporišta. Hrvatska strana je više puta i sama priznala kako je granatirala Kozarsku Dobicu, Gradišku i čitavu teritoriju Bosne i Hercegovinu.   

PORODICA TRAŽI PRAVDU

Kćerka žrtve Vesna Zec u vreme pogibije majke bila je na svom radnom mjestu ljekara u dubičkom Domu zdravlja. Ona se za “Glas Srpske” prisjetila da je tog tada od ranih jutarnjih časova počelo granatiranje Kozarske Dubice i da su se oni u bolnici organizovali za doček ranjenih i žrtava.

– Čim mi je javljeno, sa vozačem i sanitetskim vozilom sam otišla kući. Nažalost, majka je već bila podlegla i jedino što mi je preostalo bilo je da je zbrinem i prevezem u mrtvačnicu – kaže doktorka Zec. Ona se posle majčine pogibije i sahrane prijavila kao dobrovoljac i naredne četiri godine provela je na mjestu komandira saniteta 11. dubičke brigade Vojske Republike Srpske. 

- Meni je bilo jako teško da pokrenem taj proces, da dajem izjave, idem na ispitivanja i da ponovo sve to proživljavam pored svega sa čim sam se susretala u ratu. Kada sam kasnije skupila snage i htjela da to uradim, advokati su mi rekli da je za to kasno i da je slučaj zastario - kaže doktorica Zec.

Ona dodaje da je njena mlađa sestra Nataša u vrijeme majčinog stradanja studirala srpski jezik i književnost na univerzitetu u Prištini, na koji se prebacila iz Sarajeva koje je morala da napusti u predvečerje rata.

- Nisam joj rekla da je majka poginula, već da je teško bolesna i da bi trebalo da dođe kući, ali ona je usput u medijima saznala za njenu pogibiju. Majčina smrt ju je jako pogodila, kao i našeg oca Savana koji je zapao u depresivno stanje i nikada se nije do kraja oporavio. Poživio je do 2005. godine, ali majčina pogibija ga je pokosila i on nikada više poslije toga nije bio isti čovjek - prisjeća se doktorica Zec koja danas radi kao neuropsihijatar u dubičkom Domu zdravlja.

Ono što je i danas boli, pored bola za izgubljenom majkom, jeste što niko nikada nije odgovarao za taj zločin i ubistvo civila na kućnom pragu.

INSTITUCIJE REPUBLIKE SRPSKE ĆUTE

Umjesto da se centralnom komemoracijom u prestonici Rebublike Srpske na dostojanstven način obilježi početak rata u Bosni i Hercegovini i monstruozno ubistvo prve civilne žrtve u naseljenom gradu, nažalost, svaki 13. septembar već tri i po decenije protiče u sablasnoj tišini. 

Zašto je srpski narod dozvolio da zaborav pokrije istinu? 

Ko radi u interesu agresora kojem nije bilo teško da ubija, zatire, progoni ?

Sve ono što je kasnije usledilo nakon masakra u Dubici bio je nastavak kontinuirane kampanje nasilja nad srpskim stanovništvom. Samo tri dana nakon ovog masakra tog 16. septembra 1991. sa položaja hrvatske vojske ispaljeno je više granata na mjesto Klakar kod Broda prilikom čega je ubijen Vojislav Goranović, tehnički direktor preduzeća “Gramat” iz tog mesta. Prve civilne žrtve u tadašnjoj Bosanskoj Gradišci stradale su 21. septembra 1991. godine usled besomučnog granatiranja iz Hrvatske.

Bio je to prvi masovni zločin u Bosni i Hercegovini!

Sudbina je htjela da žrtve budu tri žene iz tri različite etničke zajednice. Živote su tog dana izgubile Almasa Bilić, Štefica Savić i Marica Malešević. Hrvati su se više puta čak i otvoreno hvalili kako granatiraju teritoriju Bosne i Hercegovine a Bosansku Gradišku su proglasili "četničkim mjestom" zbog velikog broja srpskog stanovništva u tom gradu kao i zbog bolnica koje su zbrinjavale ranjene srpske civile i borce.

Pod hitno se mora podići spomen obilježje u znak sjećanja na prvu civilnu žrtve - Anku Zec - i na tom memorijalu napisati ko je počinio zločin. To je važno prevashodno zbog istine, zbog budućih generacija i naraštaja koji dolaze. Mladi moraju znati šta se zbivalo na ovom području, moraju graditi budućnost a temelj takvog poduhvata mora biti njegovana prošlost. Mediji se takođe moraju uključiti u ovaj proces i svake godine informisati i podsjećati javnost na ove nemile ali značajne događaje.