Tokom akcije "Oluja" koja je započela 4. avgusta 1995. hrvatska vojska je proterala više od 250.000 Srba, a tom prilikom je ubijeno i nestalo oko 2.000 osoba, među njima 553 žene i 12-oro dece. Više od 3.200 starih i nemoćnih, koji nisu hteli ili nisu mogli da napuste ognjišta, na silu je internirano u logore za civile. Najmlađa žrtva ove genocidne akcije bila je dvomesečna beba Andrijana Škorić, dok je najstarija žrtva bila Dragica Zorić koja je imala 99 godina
Krajina je opustošena, opljačkana, pa porušena i zapaljena. Nisu bili pošteđeni ni crkveni, kulturni, istorijski srpski, kao ni antifašistički spomenici. Agresija na Krajinu izvršena je uprkos činjenici da je ona bila pod zaštitom UN i da su predstavnici Knina i Zagreba, dan pre u Ženevi, pred zvaničnicima UN, i u Beogradu pred diplomatama SAD, prihvatili predlog međunarodne zajednice za mirnu reintegraciju u Hrvatsku. Predstavnicima Krajine zauzvrat je obećano da napada neće biti. Međutim 4. avgusta protiv krajiških Srba krenulo je više od 200.000 vojnika i policajaca iz Hrvatske i HVO iz Bosne.
Prema podacima VERITAS-a, najmlađa žrtva akcije "Oluja" ali i čitavog perioda hrvatske agresije (1991-1995) bila je dvomesečna beba Andrijana Škorić. Ona je sa porodicom nasilno proterana od strane hrvatske vojske iz porodične kuće u rodnој Glini. Stradala je u izbegličkoj koloni а tek što došla na ovaj svet. Ova nedužna devojčica ujedno nosi epitet i "najmlađe žrtve u Prijedorskoj regiji" pa čak i u čivaoj Bosni i Hercegovini. Ni prve reči nije stigla izgovoriti, ni prohodati a već je postala žrtva krvožednih zveri koje su je proterale iz porodičnog doma i poslale u smrt. Kome je i zašto smetala beba, novorođenče koje je od naoružanja imala samo flašicu sa mlekom a ni to sama nije znala držati ?
Danas bi Andrijana imala 26 godina, isto onoliko koliko obeležavamo od najvećeg stradanja srpskog naroda. Bila bi danas odrasla devojka, završila bi škole, možda i fakultet, bavila bi se poslom koji voli..bila bi ponos svoje porodice i čitave Gline i Banije gde je rođena..I Andrijana bi poput sve ostale dece uživala danas u svojim mladalačkim danima i svima izazovima koje život nosi...proslavila bi i maturu, družila bi se sa prijateljima, putovala, pisala, radovala...nažalost, sve te roditeljske snove prekinuo je užasni rat i bezumna želja za "čistom hrvatskom državom". Zbog iste bezumne, fašističke ideje tokom 1941. više od 20 000 srpske dece je izgubilo živote.. i oni su baš kao i Andrijana imali na pravo na život!
Umesto da budu ponosni na njihove uspehe, da se raduju svakom dečijem osmehu, da uživaju u njihovom odrastanju, roditelji ubijene srpske dece samo idu na groblje, u tišini i crnini obeležavaju njihove godišnjice, o svojoj deci pričaju samo u prošlom vremenu sa tugom, nevericom, nostalgijom i setom...jer ta deca nikada nisu odrasla!
Nešto stariji bio je i Milo Vujić, dečak od godinu dana. Milo je ubijen sa svojim roditeljima 7. avgusta na obroncima Petrove Gore. Srbi sa područja Vojnića su se, bežeći ispred "Oluje" okupili na prevoju Biljeg, odakle su, noću 6-7. avgusta, krenuli preko Petrove Gore prema Topuskom, gde je bila komanda Kordunaškog korpusa. Među njima je bio i Neđeljko Vujić (25), iz Vojišnice, sa nevenčanom suprugom Gordanom Bilbijom (20), rođenom u selu Marini kod Sanskog Mosta i njihovom bebom. Sklonili su se u jednu kuću u selu Ključar. Međutim, kobnog dana hrvatski vojnici su izvršili napad na tu kuću i počinili masakr. Kuća se od detonacije urušila zatrpavši tročlanu porodicu. Svi troje su brutalno ubijeni i dve ipo decenije se vode na listi nestalih.
Krajina je opustošena, opljačkana, pa porušena i zapaljena. Nisu bili pošteđeni ni crkveni, kulturni, istorijski srpski, kao ni antifašistički spomenici. Agresija na Krajinu izvršena je uprkos činjenici da je ona bila pod zaštitom UN i da su predstavnici Knina i Zagreba, dan pre u Ženevi, pred zvaničnicima UN, i u Beogradu pred diplomatama SAD, prihvatili predlog međunarodne zajednice za mirnu reintegraciju u Hrvatsku. Predstavnicima Krajine zauzvrat je obećano da napada neće biti. Međutim 4. avgusta protiv krajiških Srba krenulo je više od 200.000 vojnika i policajaca iz Hrvatske i HVO iz Bosne.
Prema podacima VERITAS-a, najmlađa žrtva akcije "Oluja" ali i čitavog perioda hrvatske agresije (1991-1995) bila je dvomesečna beba Andrijana Škorić. Ona je sa porodicom nasilno proterana od strane hrvatske vojske iz porodične kuće u rodnој Glini. Stradala je u izbegličkoj koloni а tek što došla na ovaj svet. Ova nedužna devojčica ujedno nosi epitet i "najmlađe žrtve u Prijedorskoj regiji" pa čak i u čivaoj Bosni i Hercegovini. Ni prve reči nije stigla izgovoriti, ni prohodati a već je postala žrtva krvožednih zveri koje su je proterale iz porodičnog doma i poslale u smrt. Kome je i zašto smetala beba, novorođenče koje je od naoružanja imala samo flašicu sa mlekom a ni to sama nije znala držati ?
Danas bi Andrijana imala 26 godina, isto onoliko koliko obeležavamo od najvećeg stradanja srpskog naroda. Bila bi danas odrasla devojka, završila bi škole, možda i fakultet, bavila bi se poslom koji voli..bila bi ponos svoje porodice i čitave Gline i Banije gde je rođena..I Andrijana bi poput sve ostale dece uživala danas u svojim mladalačkim danima i svima izazovima koje život nosi...proslavila bi i maturu, družila bi se sa prijateljima, putovala, pisala, radovala...nažalost, sve te roditeljske snove prekinuo je užasni rat i bezumna želja za "čistom hrvatskom državom". Zbog iste bezumne, fašističke ideje tokom 1941. više od 20 000 srpske dece je izgubilo živote.. i oni su baš kao i Andrijana imali na pravo na život!
Umesto da budu ponosni na njihove uspehe, da se raduju svakom dečijem osmehu, da uživaju u njihovom odrastanju, roditelji ubijene srpske dece samo idu na groblje, u tišini i crnini obeležavaju njihove godišnjice, o svojoj deci pričaju samo u prošlom vremenu sa tugom, nevericom, nostalgijom i setom...jer ta deca nikada nisu odrasla!
Nešto stariji bio je i Milo Vujić, dečak od godinu dana. Milo je ubijen sa svojim roditeljima 7. avgusta na obroncima Petrove Gore. Srbi sa područja Vojnića su se, bežeći ispred "Oluje" okupili na prevoju Biljeg, odakle su, noću 6-7. avgusta, krenuli preko Petrove Gore prema Topuskom, gde je bila komanda Kordunaškog korpusa. Među njima je bio i Neđeljko Vujić (25), iz Vojišnice, sa nevenčanom suprugom Gordanom Bilbijom (20), rođenom u selu Marini kod Sanskog Mosta i njihovom bebom. Sklonili su se u jednu kuću u selu Ključar. Međutim, kobnog dana hrvatski vojnici su izvršili napad na tu kuću i počinili masakr. Kuća se od detonacije urušila zatrpavši tročlanu porodicu. Svi troje su brutalno ubijeni i dve ipo decenije se vode na listi nestalih.
Direktor Dokumentaciono-informacionog centra “Veritas” Savo Štrbac izjavio je tokom komemoracije u Novom Gradu da je ekshumirano 336 posmrtnih ostataka žrtava stradalih u zločinačkoj hrvatskoj vojno-policijskoj akciji "Oluja" koje treba identifikovati.
Od ukupnog broja žrtava, do sada je rasvetljena sudbina 1.185 lica, dok se na evidenciji nestalih vodi još 692 ili 37 odsto lica, od čega 526 ili 78 odsto civila, među kojima 266, odnosno 51 odsto žena.
Najstarija žrtva je bila starica Dragica Zorić, koja je ubijena 1. septembra 1995. u 99-oj godini života u svojoj porodičnoj kući u selu Donji Žirovac. Naoružani hrvatski vojnici ubili su nedužnu staricu na svirep i okrutan način. Dragica se do danas zvanično vodi kao nestala.Stana Zarač je u trenutku stradanja imala 98 godina a život je izgubila prilikom napada hrvatske vojske na Plavno.
Коментари
Постави коментар