Srpske žrtve Vukovara su već pune tri decenije prepuštene kolektivnom zaboravu! Uprkos mnogobrojnim peticijama i molbama porodica srpskih žrtava, hrvatske vlasti uporno odbijaju da daju dozvolu za podizanje spomen obeležja na mestima gde su ubijani Srbi. To se radi planski i svesno budući da su rat u gradu na Vuki započeli upravo Hrvati i da je pre početka bilo kakvih sukoba u gradu ubijeno i nestalo 43-oje Vukovaraca srpske nacionalnosti dok je do kraja 1991. godine ubijeno ukupno dve stotine civila, žrtava srpske nacionalnosti. Podizanjem spomenika ubijenim Srbima bio bi razbijen aktuelni mit o Vukovaru kao isključivo stratištu hrvatskog naroda.
Ipak, nejasno je zašto srpski narod ćuti o zločinima nad vlastitim narodom i zašto prećutno odobrava sve neopravdane i lažne optužbe i kritike! Kultura sećanja se nalazi na sramno niskom i ponižavajućem nivou...kao da se stidimo vlastitih žrtava i genocida koji smo doživeli ?!
Za razliku od zločina koji su počinjeni na kraju rata tokom akcija "Oluja" i "Bljesak" a koji se obeležavaju na državnom nivou i koji su medijski propraćeni, o masovnom stradanju našeg naroda u proleće, leto i jesen 1991. uporno se ćuti! Komemoracije žrtvama u Vukovaru odvijaju se u potpunoj tišini, stidljivo i gotovo neopaženo, bez ikakve medijske pažnje. Slično je i sa komemoracijama u Slavonskoj Požegi, Voćinu, Paulin Dvoru, Gospiću, Sisku i ostalim stratištima iz 1991. godine.
Veoma je važno podići svest o potrebi sećanja na stravične zločine u Vukovaru gde su ljudi, civili - žene, starci i deca odvođeni iz svojih kuća - mučeni, zlostavljani, silovani i streljani samo zato što su bili drugačije verske i nacionalne pripadnosti.
Rat u Vukovaru započeo je 1. maja 1991. kada je Hrvat Mijo Geleničar, osvedočeni ustaša, sa nekoliko hitaca usmrtio starca Stevana Inića (65) koji je sa jugoslovenskom zastavom pošao da proslavi 1. maj - veliki jugoslovenski praznik. Već narednog grupa naoružanih hrvatskih policajaca, napala je Borovo Selo sa ciljem da izazovu sukobe i zaplaše srpsko civilno stanovništvo.
Prva žrtva u samom gradu bio je civil Jovan Jakovljević koji je sa nekoliko hitaca ubijen pred svojom kućom i pred porodicom samo zato što je bio Srbin. Reč je o civilu, vrlo uglednom i poštenom čoveku. Tada počinju masovna ubistva, likvidacije i zlostavljanja. Samo u proleće i leto 1991. ubijeno je 43-oje srpskih civila, ranjeno i zlostavljano više od dve stotine lica a nasilno prognano 20 000 lica srpske, mađarske, rusinske, ukrajinske nacionalnosti kao i lica iz mešanih brakova. Minirano je više desetina lokala pod vlasništvom Srba, kao i stotine srpskih kuća. Kolektivni centri u Šidu i Apatinu bili su premali da prime toliki broj izgladenih prognanika. U istom periodu, dakle sve do početka oružanog sukoba u Vukovaru (do 25. avgusta 1991) nije ubijen nijedan civil hrvatske nacionalnosti, nije oštećena ni zapaljena nijedna kuća ili objekat pod vlasništvom Hrvata.
Tokom ratne 1991. na području Vukovara je ubijeno i nestalo 350 građana srpske nacionalnosti, među kojima i veliki broj žena, staraca i dece. Prema podacima objavljenim u biltenu Srpskog Narodnog Vijeća (2014), u Vukovaru je ubijen i nestao 161 civil srpske nacionalnosti. Najmlađa registrovana žrtva je imala godinu ipo dana, dok je najstarija imala 93 godine. Posmrtni ostaci mnogih civila do danas nisu pronađeni.
Za Hrvate rat u Vukovaru počinje 18. novembra 1991. a o događajima koji su prethodili ulasku pripadnika JNA u grad, vlada kolektivna amnezija. Hrvatske vlasti odbijaju da govore o logorima koji su formirani za Srbe, o progonu srpskog i nehrvatskog stanovništva koji je započeo još u maju 1991. godine, o miniranju srpskih kuća i lokala, o pretnjama, masovnim grobnicama i nestalima...
Zbog istine, pravde i budućnosti dužni smo podići spomen obeležje ubijenim Vukovarskim Srbima! Ako taj spomenik nije moguće podići u Vukovaru, onda je tako nešto neophodno učiniti u Šidu ili nekom drugom gradu u Srbiji. Na tom spomeniku trebala bi biti uklesana imena svih srpskih žrtava - od Stevana Inića i Jovana Jakovljevića - prvih žrtava u gradu, do Anđe Akik (86), Goluba Marčete (83) i njegove supruge Milice Marčete (64) koji su streljani pa zapaljeni u Borovom Naselju. Tu bi se trebala naći imena Mladena Mrkića koji je kidnapovan nakon izlaska iz samoposluge, invalida Branka Sučevića koji je ubijen u leto 1991. u svojoj kući, Boška Bogdanovića, Obrada Drače, Zorana Filipovića, Slavka Miodraga, Branka Mirjanića, Zdravka Dadića, Ljubomira Nikolića, Steve Roknića, Slobodana Vučkovića, Milorada Đekića, Željka Paića koji su nakon mučenja ubijeni pa bačeni u Dunav. Na tom spomeniku trebaju se naći i imena bračnih parova - Milosava i Ilinke Bulajić, Ilije i Evgenije Vuković koji su ubijeni tokom likvidacija u Kozaračkoj ulici, zatim imena porodice Pavlović - Nade, Milojke, Zorana (17), Zorice (15), Radislava i njegove majke Save Pavić, Milana Travaša, Toše Toškovića koji su ubijeni, uglavnom sekirom i hladnim oružjem u Ulici Nikole Demonje. Ne treba zaboraviti ni imena Miroslava (25), Slađane (20) i Gorana Čečavca, starog godinu dana, koji su ubijeni u svojoj porodičnoj kući samo jer su bili Srbi zajedno sa komšijama Ilinkom Milošević, njenim sinom Branimirom (10) i Anom Novaković. Na spomeniku sećanja trebalo bi uklesati i imena civila Jovana Markova, Milana Vezmara, Boška Grbića, Milorada Zorića, Konstantina Lukića, Uroša Nedučića, Čede Jovića, Nikole Vojvodića, Svetislava Vladisavljevića, Ljubomira Bolića, Rajka Nunića, Petra Grubišića, Milana Đukića, Milana Silađina koji su izvođeni iz skloništa i streljani u dvorištu dečijeg vrtića u Borovom Naselju ili na drugim lokacijama. Ne treba zaboraviti ni imena učiteljice Dragice Okovački ubijene u Bršadinu, trogodišnjeg Aleksandra Jagodića iz Bača, Sime Sirete ubijenog u okrilju noći, Darinke Grujić - aktivistkinje Crvenog krsta koja je mučena i ubijena u logoru a čiji posmrtni ostaci još nisu pronađeni, zatim Milene Inić, Ratka Inića, i njegovog sina Marka, koji je bio dijabetičar i duševni bolesnik. U našim sećanjima trebaju ostati upamćena i imena penzionerke Milice Vračarić, inače majke proslavljenog jugoslovenskog odbojkaškog reprezentativca Živojina Vračarića koja je streljana na železničkoj stanici, zatim bračnog para Vide i Tomislava Jakovljevića koji su mučeni pa ubijeni, supružnika Mirka (78) i Milke Oreščanin (80) koji su ubijeni u skloništu u Olajnici, Steve Maleckog, Ivana Jagića, Jove Pantića, Ilije i Jelice Vorkapić, Stojana i Vukosave Lalić, Vuke i Ive Orušića, Nikole i Danice Manojlović, Milana Žegarca - novinara „Večernjih Novosti“, Predraga Ćirića, Save Damjanovića, Jasminke Dokić, Stevke Novaković, Nade Samardžije, dečaka Borislava Kneževića, Radojke Lukić, Đure Mutića - ubijenog srpskog povratnika, Sime Ponjevića, Save Bingulca, Boje Perić, Vesne Radeke, Dušana Đurića, Predraga Rakića, istaknutog doktora Adama Seferagića, Grozdane Ursić, Bogdana Stupara i drugih.
SPOMEN SOBA KAO TRAJNI MEMORIJAL
Srpske žrtve nisu žrtve drugog reda, te zaslužuju jednaku pažnju, pijetet i tretman kakav imaju i hrvatske žrtve. Ako to već nije moguće uraditi u Vukovaru, onda bi u Šidu kao gradu u kojem je najveći broj prognanih Srba pronašao trajno prebivalište, trebalo otvoriti spomen sobu gde bi bile postavljene fotografije svih navedenih civila i žrtava rata.
Spomen sobe predstavljaju trajne memorijale i večna svedočanstva o herojstvu i postojanju ljudi čiji su životi brutalno ugašeni tokom ratnog vihora. Osim fotografija žrtava, u taj muzej sećanja bilo bi poželjno postaviti i fotografije porušenih pravoslavnih crkava, oštećenih kuća i objekata, ispovesti logoraša i žrtava zlostavljanja..sve to bi pomoglo da se od zaborava otrgne jedan strašan ali i veoma važan segment naše istorije. Na taj način svako bi mogao da se upozna sa pravim činjenicama i uzrocima rata a mlađi naraštaji bi učili zašto sukobe treba sprečavati i rešavati mirnim putem. To bi bio idealan korak ka mirnijoj i sigurnijoj budućnosti sa porukom da se takvi zločini više nikada i nikome ne ponove.
Primera radi, u Republici Srpskoj svaka opština ima svoju spomen sobu gde su postavljene fotografije nedužnih žrtava rata. Na taj način se neguje i čuva sećanje na sve one ubijene civile ali one heroje koji su položili vlastite živote za mir i slobodu.
Kultura sećanja je važan deo tradacije svakog naroda jer onaj narod koji zaboravi svoju prošlost nema pravo ni na budućnost.
Korišćeni izvori: Srpsko Narodno Vijeće (2014)
Vikipedija: Ubistva Srba u Vukovaru
dr Smilja Avramov, dr Milorad Ekmečić, Bojana Isaković : "Genocid nad Srbima 1941-1945, 1991/1992"
Коментари
Постави коментар