Hrtkovci su naseljeno mesto u opštini Ruma, smešteno u sremskom okrugu. Od grada Rume udaljeni su 17 kilometara a selo čine četiri glavne ulice, koje se seku pod pravim uglom četrnaest sporednih širokih i ušorenih ulica. U Hrtkovcima se nalazi višeslojno arheološko nalazište Gomolava, koje je bogato dokazima o staništima iz praistorijskih i antičkih vremena a ovde se nalazi i Arheološki lokalitet Vranj.
U Hrtkovcima je prema poslednjem popisu iz 2011. živelo 3036 stanovnika, uglavnom srpske i mađarske nacionalnosti. Iako je od završetka rata proteklo 25 godina, meštani ne mogu da zaborave sve strahote koje su prouzrokovale ustaše za vreme Drugog svetskog rata kao i hrvatska agresija na SFRJ i zločinački režim Franje Tuđmana.
Samo u periodu od 1941-1945 u ovom selu je pobijeno pedesetoro Srba i Jevreja. Ustaški bojovnici su žrtve mučili strahovitim metodama, klali ih noževima, vadili im oči, rezali uši, lomili ruke i noge. Brat i sestra - petogodišnji Nikola i trogodišnja Mira zaklani su u svojoj kući u napadu ustaških zločinaca koji su se najpre satima iživljavali nad decom a potom ih maljevima oboje ubili pred očima roditelja. I Sofiju Rađenković, staricu od 62 godine, ustaše su satima silovale i zlostavljale preteći joj kako će joj pokrstiti čitavo potomstvo i prevesti u katoličanstvo. Ubijena je u logoru Stara Gradiška u najtežim mukama. Meštani Hrtkovaca ipak su radi bratstva i jedinstva odlučili da žive u zajedništvu sa komšijama Hrvatima čiji su preci počinili užasne zulume. Međutim, poverenje nije bilo dugog veka jer već 1991. Hrvati opet započinju talase nasilja širom SFRJ.
Na centralnom spomen obeležju u Hrtkovcima uklesano je petnaest imena srpskih civila i boraca koji su ubijeni tokom poslednjeg rata za vreme agresije na SFRJ. Na njemu i mladi i stari, i muškarci i žene...na spomeniku tuge u selu uklesani su likovi ljudi kojih više nema i čije je živote okrutno prekinuo rat. Prva je fotografija Radeta Vojinovića, uglednog meštanina Hrtkovaca, dobrog i poštenog čoveka, kojeg i danas svi pominju samo po dobru. Uvek je pomagao svima, bio vredan i radan čovek, izgradio je sa deset prstiju kuću i imanje, brinuo o porodici..njegov život prekinuše okrutno hrvatski vojnici ali komšije ga i dalje pamte i rado pominju.
Na spomeniku i slika starine Paje Ignjatovića (1929) ubijenog na kućnom pragu u mestu Toranj 13.10.1991 kada su hrvatski vojnici okupirali to mesto..na mermernom spomeniku i fotografija penzionerke Grozde Kovjanić (1926), a odmah do njene i slika domaćina Jove Kljajića (53) ubijenog u porodičnoj kući...tu je i ime Mirka Pelengića, civila, okrutno ubijenog krajem februara 1992. u napadu hrvatskih razbojnika. Ubijeni su, nestali i izbrisani samo zato što su bili Srbi.
Pred spomenikom sveće i po koji cvet. Ne daju meštani da se zaborave prerano ugašeni životi. Pamte meštani Hrtkovaca sve zulume počinjene nad Srbima vekovima unazad. Nema prolaznika i posetioca koji ne zastane pred spomenikom da pročita imena i godine. Niko ne ostaje ravnodušan..
U Hrtkovcima je prebivalište pronašla i porodica Trlaić koja je proterana iz Hrvatske. Zdravko, lokalni stolar, ispričao je pre koju godinu medijima kako su on i njegova porodica izbegli iz sela Kule kod Slavonske Požege 1992. kada su hrvatski vojnici počeli da sprovode teror ubijajući sve živo. U čišćenju ovog prostora 1991. ubijeno je 72-oje srpskih civila, a više od polovine su bile žene. Reč je uglavnom o starim, bolesnim i nepokretnim licima koji nisu stigli da pobegnu pred koljačima te su ubijeni ili zapaljeni u svojim kućama. Trlaići su uspeli da sačuvaju glave i novo mesto za život pronađu u ovom vojvođanskom selu.
"Mi Slavonci smo slični ljudima u Sremu, to je u stvari isti narod", rekao je tada Zdravko napominjući kako je njegova familija jedna od 70-ak koje su razmenile imovinu te 1992. godine, u nadi da će se tako skloniti od mržnje i rata, te da će svojoj deci moći da omoguće neku perspektivu. Zdravko je rekao kako mu je i sin ubijen 1995. u najlepšim godinama života. On kaže da se ipak nekako prilagodio: uspeo je da sredi kuću, iskoristi to malo imanje koje mu je pripalo uz kuću, da pokrene stolarsku radionicu i nekako preživi. Danas, rekao je Zdravko, ljudi lakše žive u Hrtkovcima, niko nikog ne pita šta je i ko je, mladi se međusobno druže i žene, gledaju da nađu dobar posao.
- Mi smo svi živeli u miru i slozi, niko ni sa kim nije imao problema. Tek 1991. Hrvati su počeli da se iseljavaju u Hrvatsku, nismo znali zašto a govorili su da je privremeno, to je sve bilo pripremano. Znali su da će rat ali nisu nam ništa rekli a posle smo čuli su naši odavde Hrvati iz Hrtkovaca prvi uzeli oružje i ratovali u Hrvatskoj, pucali po Srbima, palili kuće. Kad smo videli šta su radili tamo našem narodu, sve me strah i sad obuzme jer smo čuvali zmiju u nedrima. Lako su i nas mogli tako pobiti. Niko njih nije terao, sami su pobegli da osvajaju i ruše Jugu a ne smeju da se vrate zbog zločina što su činili, ne smeju nam u oči pogledati - rekla je pre sedam godina baka Milja, starica u sedmoj deceniji života.
U Hrtkovce se za vreme rata doselio veliki broj srpskih porodica koje su proterali hrvatski ekstremisti i tuđmanovi teroristi.
- Imao sam kuću u Bjelovaru, Hrvati je zapalili. Nas protjerali, neke Srbe pobili. Šta da kažem život je lep ovde, dobro smo prihvaćeni - kaže Dule, meštanin iz Hrtkovaca.
MAĐARI U HRTKOVCIMA: ZAGREB NAM NIJE NARUŠIO ODNOSE
Meštani Hrtkovaca žive dobro kao i pre rata. Kako kažu, mađarsko - srpsko prijateljstvo niko ne može da prekine. Nisu uspeli ni 1991. a neće moći ni danas. Ljudi se druže, posećuju, rade zajedno, proslavljaju skupa praznike. - Mi smo ovde svi živeli dobro, slagali se, nikom ništa nije falilo. To su sve bile lagarije, propaganda je bila takva kakva je bila, da se narod posvađa, zakrvi i Tuđman je tu uspeo. Ali nas ovde nisu uspeli da posvađaju, Srbi i Mađari lepo su živeli i danas žive kako treba, mladi se druže, deca isto, ima mešovitih brakova..to oko Hrvata su čiste laži, kako oni ugroženi kad ih nije ni bilo. Tačno je da su neki obukli uniforme i otišli da ratuju u Hrvatskoj..šta reći, oni otišli pucati, a da im Srbi i Mađari čuvaju kuće dok oni ruše lepu Jugoslaviju, to je bilo pa prošlo, neko je branio svoju kuću, neko se borio za novu NDH...- mi ovde živimo lepo, rekao je pre nekoliko godina Jan, meštanin Hrtkovaca, inače Mađar po nacionalnosti.
Коментари
Постави коментар