Portal Vidovdan pre tri godine je objavio tekst u znak sećanja na decu koja su brutalno ubijena tokom zločinačke akcije "Bljesak" koju je 1. i 2. maja 1995. sprovela hrvatska vojska. Ovu zločinačku akciju su izvele hrvatske vojne, paravojne i policijske snage 1. i 2. maja 1995. godine pod rukovodstvom Franje Tuđmana sa namerom istrebljenja i etničkog čišćenja prostora zapadne Slavonije. Ubijeno je 13 dece srpske nacionalnosti.
U vreme napada, područje Zapadne Slavonije bilo je pod zaštitom snaga UN. Za samo 36 sati proterano je oko 20.000 Srba, 283 ih je ubijeno ili nestalo, među kojima 60 žena i trinaestoro dece. Vojska Jugoslavije, kao i Vojska Republike Srpske nisu reagovale, niti su se uključivale tok je “Bljesak” trajao.
Ovu zločinačku akciju je isplanirao politički i vojni vrh Republike Hrvatske na čelu sa Franjom Tuđmanom, Gojkom Šuškom, Jankom Bobetkom, Petrom Stipetićem, Mladenom Markačom i brojnim drugim visokim funkcionerima.
Napadi na Zapadnu Slavoniju započeli su još u leto 1991. kada su hrvatski ekstremisti masovno ubijali srpske civile, a zločini su svoj puni karakter dobili u jesen i zimu 1991. kada je ubijeno preko preko 700 Srba, mahom civila.
Zločinačka akcija "Bljesak" je počela ujutro oko 5 časova 1. maja 1995. godine, artiljerijskim napadima na srpska sela i civilne ciljeve od Pakraca do Jasenovca, sa zapadne strane i od Donjih Bogićevaca preko Medara do Pakraca sa istočne strane. Oko 16.000 pripadnika hrvatskih snaga napalo je iz više pravaca manje od 4.000 pripadnika Zapadnoslavonskog korpusa tadašnje Srpske Vojske Krajine 1. maja u 5.30 sati, a stanovništvo je zatečeno na spavanju. Oko 06 časova, hrvatska oklopna brigada ušla je u „tampon“ zonu, koju je u regionu Pakraca trebalo da štite pripadnici jordanskih „plavih šlemova“.
Tokom zločinačke akcije "Bljesak" počinjeni su najsvirepiji zločini nad decom čija je jedina krivica bila njihova nacionalna i verska pripadnost. Hrvatski ekstremisti tom prilikom su ubili 13 a ranili 44 dece srpske nacionalnosti. Nikada ne smemo zaboraviti 13 malih anđela čiji su životi svirepo prekinuti samo zato što su bili "pogrešne" nacionalnosti. Moramo spominjati njihova imena, sećati se njihovih likova i pamtiti sve tragedije našega naroda.
TROJE VUKOVIĆA MASAKRIRANO NA KUĆNOM PRAGU
1. maja 1995. oko šest ujutro u selu Medari, tada opština Nova Gradiška, hrvatski vojnici su na vrlo svirep i okrutan način ubili 22 srpska civila od ukupno 24 koliko ih se tada zateklo u selu. Preživele su samo dve devojke.
Od 22 žrtve u Medarima bilo je i dece – dve devojčice stare sedam i osam godina i dečak star 11 godina, kao i 11 žena. Najteže je stradala porodica Vuković iz koje je pobijeno vatrenim oružjem ili poklano sedam članova. Ekshumacija 28 tela na groblju u Trnavi, sprovedena je 3. jula 2010. a leševi su identifikovani u martu prošle i u aprilu ove godine.
Hrvatski zločinci toga dana nisu štedeli baš nikoga a nisu imali milosti čak ni prema deci. Oni su zverski mučili i ubili Draganu Vuković (7), njenu sestru Gordanu (8) i brata Gorana (11). Deca su ubijena hladnim i vatrenim oružjem a na telima su uočeni tragovi mučenja. Do danas niko nije odgovarao za ovaj stravičan zločin.
– Ostale smo tu same. Žive smo zato što smo bile u Bosni. Mogle smo i mi biti u Medarima: večer prije ispratile smo majku i sestru koje su bile kod nas u posjeti. Nismo znale da ih posljednji put vidimo – rekla je uplakana Radmila koja je sa sestrom izbegla smrt iako su tog dana ostale bez roditelja, brata i sestara.
- Tu nije trebalo biti nikakve vojske. Vjerovali su da ih od hrvatske vojske čuva UNPROFOR. Na kraju je u taj prostor ipak ušao HV i napravljeno je to što je napravljeno. Čime su se moja braća mogla braniti u zaštićenoj zoni, gdje nisu smjeli imati oružje? Gdje je bio UNPROFOR u to vrijeme? Djeca su tu bila, zašto ih nisu zaštitili? To im je bio zadatak. Koga su oni uopće štitili, vidim da nisu nikoga?! Nadam se da će to nadležni organi kad-tad ispitati, jer je napad došao upravo iz njihove baze… Hrvatska vojska slavi taj dan kao dan svoje pobjede, a eto koga su pobijedili, djecu, žene, starce… Pitam se da li se ljudi koji su ubili nedužne okupe 1. maja na državnoj ceremoniji u Okučanima i da li se bar na trenutak sjete posljednjih pogleda, riječi i suza naše djece“- pita se Radojica Vuković, brat ubijenog Ranka.
MALA UNA JE NAJMLAĐA ŽRTVA HRVATSKOG TERORA
Najmlađa žrtva zločinačke akcije “Bljesak” bila je trogodišnja devojčica Una Tadić. Iako nije ni znala šta znači rat, ovo nevino dete je za hrvatske zločince predstavljalo pretnju i opasnost. Hrvatski vojnici su u maloj Uni videli neprijatelja kog treba pod hitno ukloniti. Ubijena je na na vrlo svirep način.
O ubistvu svoje unuke svedočio je i penzioner Petar Tadić koji je rekao sledeće: “1.5.1995. oko 19.05 sati, zbog cjelodnevnog granatiranja Gradiške odlučili smo se da svi skupa odemo u podrum komšinice Ljiljane Butorac. Pokupili smo osnovne stvari, ja sam uzeo u naručje unuku Unu staru tri godine i izašao na ulicu, a moja supruga Marija i snaha Biljana išle su iza mene i nosile torbe sa stvarima.
Kada sam sa unukom stigao u Hilandarsku ulicu u blizinu jednog kioska, čuo sam zvuk granate koja je pogodila kiosk i eksplodirala. Od siline udara pao sam na trotoar štiteći svojim tijelom unuku. Ubrzo poslije eksplozije ustao sam sa trotoara i pozvao unuku i vidio da ona žmirka očima, a zatim sam pogledao unazad i na udaljenosti oko 20-tak metara na cesti vidio svoju suprugu kako leži kao i snahu koja se pored nje pridizala. Došao sam do njih sa unukom u naručju i vidio da supruga Marija leži nepomično ne dajući nikakve znakove života. Pokušao sam vještačkim disanjem i blagim šamaranjem po licu da je povratim, ali ona nije reagovala. Dok sam joj davao vještačko disanje, vidio sam da su joj obe ruke polomljene. Snaha je također bila povređena, tražila je pomoć istovremeno vičući gđe je njena Una. Nakon desetak minuta pristigle su komšije, a među njima su bili Gojko Janković, Branko Novaković i doktor Jovo Desančić, koji su automobilom moju suprugu, snahu i unuku prebacili u bolnicu u Gradišku. U bolnici je konstatovano da su supruga i unuka zadobile smrtonosne povrede …
BRAT I SESTRA UBIJENI U AVIO – BOMBARDOVANJU
Tokom zločinačke akcije “Bljesak” hrvatski zločinci prekinuli su živote brata i sestre Nemanje i Dajane Gojić. Nemanji je bilo 11 a Dajani nepunih 6 godina. Svedok masakra Nenad Glamočanin ispričao je da je oko 5.30 sati drugog maja 1995. godine, od strane hrvatskih oružanih snaga sa leve obale Save, iznenada počelo granatiranje Gradiške, a ubrzo potom, posle znaka uzbune u gradu počela su nadletanja nad gradom dva aviona hrvatskih vazduhoplovnih snaga koji su ubrzo bombardovali grad. Granatiranje je trajalo do 12 i 30 sati, a oko 15 sati on je odlučio da izađe iz skloništa i ode u grad da vidi šta se sve u njemu desilo.
Na stambenim i drugim objektima videlo se mnoštvo tragova gelera od granatiranja, polupana stakla na zgradama, a nad gradom još se dizao gusti dim i oblak velike prašine. Na udaljenosti od oko 100 metara od svoje kuće, svedok je video ruševine nekih zgrada i grupu ljudi okupljenih na tom mestu. Nije mu bilo poznato ko je stanovao u porušenim zgradama. Dok je razgovarao zajedno sa prisutnim građanima, među ciglama jedne od srušenih zgrada primetio je dečiju nogu kako viri iz cigala i prašine. U prvi mah je pomislio da je dečija lutka ali je onda primetio da se radi o detetu. Razgrnili su cigle i videli da se među njima nalazi leš ženskog deteta starog oko 5 godina, čije je telo bilo bez glave. Neposredno pored leša ovog deteta nalazilo se jedno ćebe koje su podigli s namerom da pokriju ovaj leš, a kad su podigli to ćebe ispod njega smo videli još jedan leš – muškog deteta starog oko 12 godina čija je glava bila potpuno razneta, odnosno bili su samo ostaci zadnjeg dela glave i nešto malo kose. Deca su bila samo u donjem vešu. Zatečena su bila na spavanju. Ubrzo zatim na lice mesta došli su organi policije i civilne zaštite i izvršili uviđaj. Tada su saznali da se ubijena devojčica zove Dajana Gojić, a dečak Nemanja Gojić, brat i sestra. Roditelji su im bili teško ranjeni i odmah su prebačeni u bolnicu. Pored ovih stradalnika, svedok je čuo da bilo još osam civilnih žrtava ovog bombardovanja, veći broj teško ranjenih sa ogromnim materijalnim razaranjem u Gradišci. Za njihovo ubistvo sumnjiči se hrvatski pilot Rudolf Perešin koji je u Hrvatskoj proglašen herojem.
NIKOLINA UBIJENA DOK JE ČITALA KNjIGU
Mlada devojka Nikolina Račić ubijena je na kućnom pragu dok je čitala knjigu u svojoj sobi. Bilo joj je nepunih 17 godina. Njena sestra Aleksandra Račić svedočila je ovom stravičnom događaju i ispričala sledeće: “Moje selo Bok Jankovac nalazi se na desnoj obali Save, nizvodno od Gradiške, od koje je udaljeno oko 3,5 kilometra. Naša kuća nalazi se na oko 800 metara od obale Save, a između rijeke Save i naše kuće je čisti prostor bez prepreka. U selu nije bilo pripadnika Vojske Republike Srpske, niti vojnih položaja i objekata.
Ujutro, 2. maja 1995. godine oko 5 sati čuli su se avioni koji su nadlijetali selo, pa smo se zbog nadlijetanja aviona i eksplozija koje su padale na Gradišku sklonili u podrum. U podrum smo sišli moja majka, sestra Nikolina, brat, baka Joka i još neki rođaci, kao i komšija Miroslav Barać sa njegovom majkom.
Oko 14.30 sati moja sestra Nikolina i ja izašle smo iz podruma u stan jer je kratko prije toga nastalo zatišje. Kad smo ušle u kuću, moja sestra je u kuhinji ručala, a nakon toga je sjela u jednu fotelju u dnevnom boravku da nešto čita. Za to vrijeme ja sam sklanjala tanjire i baš u tom momentu čula se snažna eksplozija. Trenutno sam zagluvila, a prašina i dim su ispunili cijelu unutrašnjost kuće. Pozvala sam nekoliko puta sestru, a kako se nije odazivala, počela sam dozivati majku da izađe iz podruma. Javio se komšija Miroslav Barać koji je odmah došao u stan, pronašao me u prašini i dimu i izveo van kuće. Pošto sam bila veoma preplašena i nisam mogla da stojim na nogama, Miroslav me je odveo u podrum pitajući me gđe se nalazi sestra Nikolina. Odgovorila sam da je ostala u sobi u fotelji, pa je on zajedno s majkom otišao u stan gđe su pronašli sestru na podu pored fotelje. Miroslav ju je iznio iz kuće u dvorište ispred vrata podruma. Sa vrata podruma viđela sam da mojoj sestri curi krv iz usta i na pređelu stomaka. Sestra Nikolina bila je pogođena gelerima granate koja je ispaljena sa lijeve obale Save. Granata je direktno pogodila kuću prošavši kroz tri zida i eksplodirala u dnevnom boravku.
U međuvremenu su došle još neke komšije, a Miroslav je svojim kolima sestru Nikolinu odvezao u bolnicu u Gradišku. Vratio se poslije kraćeg vremena i rekao nam da je moja sestra Nikolina preminula na putu do bolnice. Kuća je onesposobljena za stanovanje pa sam sa roditeljima i bratom smještena kod bake i dede …”
BOJAN PREMINUO U BOLNICI NAKON RANjAVANjA
Dečak Bojan Ilinčić imao je samo 14 godina kada je svirepo ubijen tokom napada hrvatske vojske na Staru Gradišku. O njegovoj smrti svedočila je medicinska sestra Biljana Petrović. Ona je izjavila:
“Dana 01.05.1995. godine oko 10,30 sati iz Stare Gradiške gđe sam stanovala, pošla sam sa đecom prema mostu na Savi, s namjerom da pređem u Gradišku na drugu obalu Save. Samnom su bili moji sinovi Nikica, star 16 godina, Milan star 12 godina i Bojan Iličić sin mog komšije, star 14 godina. Pred zgradom sam zatekla još desetak komšija. U to vrijeme u Staroj Gradišci su se već čule eksplozije granata. U trenutku kada sam se nalazila ispred zgrade i krenula prema svom automobilu koji se nalazio na ulici, zajedno sa đecom, u neposrednoj blizini eksplodirala je jedna granata. Od eksplozije pali smo svi na zemlju. Kad sam se malo pribrala od prvog šoka, vidila sam da je desno koljeno sina Milana bilo pogođeno gelerom granate, a da je desni kuk malog Bojana Iličića bio skoro raznijet.
Otac Bojanov, pritrčao je, odnio ga u svoja kola i odvezao u Gradišku, a ja sam sina Milana odnijela u podrum i pružila mu prvu pomoć. Poslije kraćeg zadržavanja u podrumu svoju đecu sam kolima prebacila u Gradišku u bolnicu.
Prilikom eksplozije granate poginuli su i Milka Dobrijević, stara oko 45 godina i Nikica Šestanović starog oko 25 godina. Mali Bojan Iličić umro je u bolnici u Banja Luci tokom istog dana, a teže su ranjene komšije Predrag Mirjanić i Miloš Kovačević …”
DANIJEL RATKOVIĆ POGINUO PRED KUĆOM
Danijel Ratković imao je nepunih 17 godina kada je tragično stradao pred svojom kućom. O njegovom ubistvu svedočio je Retko Ratković, njegov brat od strica koji je prisustvovao tragediji.
On je izjavio:
” Dana 1. maja 1995. godine nalazio sam se kod svoje kuće u selu Brezik – Laminci, koje se nalazi na desnoj obali rijeke Save u Republici Srpskoj. Oko 11.30 sati sa lijeve obale Save počelo je granatiranje našeg sela od strane hrvatskih oružanih snaga, bez ikakvog povoda jer u selu nije bilo nijednog vojnika Vojske Republike Srpske, a niti bilo kakvih vojnih objekata niti položaja. Granatiranje me zatiče u dvorištu sa mojim bratom od strica Danijelom Ratkovićem rođenim 1977. godine. Dok smo stajali, začuo sam zvuk dolazeće granate i upozorio Danijela da legne, a istog trenutka čuo sam eksploziju granate i tresak na krovu moje kuće. Po nama su padali komadi cigle, crepa, stakla i prašine. Kad se prašina malo razišla, okrenuo sam se prema Danijelu koji je ležao nepokretan i vidio da je bio pogođen gelerom u glavu, s lijeve strane je bila ulazna a sa desne strane glave izlazna rana. Nije davao znake života.
Drugog dana granatiranja u selu je ubijena Ljubica Perić žena Ilije, rođena 1921. godine …”
BANjALUČANKA VESNA DOŠLA U POSETU MOMKU PA STRADALA
O stradanju mlade Banjalučanke Vesne Čuković svedočio je njen momak Milenko Rauš. Vesna je iz Banjaluke došla u posetu svekru i svekrvi a stradala je na najstrašniji način. Imala je 17 godina.
Milenko je o stradanju majke i devojke ispričao sledeće:
“7. maja oko 10 -11 sati po danu dolazimo do Save. Pet-šest momaka preplivava rijeku. Plivali su uz pomoć kanistara. Tu je bila jedna jedinica iz Prnjavora, koja je obezbjeđivala evakuaciju preko rijeke. Prelazili smo po petorica u čamcu. Prešli smo preko rijeke bez problema. To je bilo kod mjesta Bistrica između Gradiške i Kozarske Dubice. Prešavši na drugu obalu odmah sam pitao da li su mi majka i đevojka Vesna Čuković, rođena 1977. godine, izbjegle. Dok smo bili u šumi, rekli su mi da su izbjegle, a sada su mi, na drugoj obali, rekli da su obe poginule.
Rekli su mi da je majka bila u podrumu gđe je bio sanitet. Ustaše* su zapalile tu kuću. U tom podrumu je bilo 7-8 žena i trojica – četvorica ranjenika. Vesna je rekla mojoj majci da je zagušljivo. Majka je prva izlazila iz podruma. Odmah je pogođena, vjerovatno zoljom, tako da je izgorila, kažu mi da joj je ostala samo ruka. Vesna je bila iza moje majke, pa je Vesna dobila gelere po nogama. Onako ranjenu uvukli su je natrag u podrum. Imala je jako krvarenje i umrla je nakon dva sata …”
MILKA (15), ŽELJKA (12) i BRANKA (7) SVIREPO UBIJENE U ŠEOVICI
Prilikom napada hrvatske vojske na selo Šeovica smrtno je stradalo desetak civila, dok je njih dvadeset zadobilo teške povrede. U ovom zločinačkom napadu ubijene su devojčice Branka Krajnović, stara 7 godina, Željka Komlenac, stara 12 godina i Milica Bosanac, stara 15 godina.
Branka Krajnović je rođena 13. oktobra 1988. u Pakracu gde je živela sa ocem Rankom i majkom Željkom. Ubijena je prilikom napada hrvatske vojske na školsko igralište i imala je svega 7 godina kada je svirepo ubijena. Dalibor Torbica imao je tada 19 godina. Iz kuće je do lokalne prodavnice koja je predstavljala sklonište za civile dopratio petnaestogodišnje sestre, mamu, baku i komšije. Brojni civili u Pakracu pokušavali su da se domognu izlaza iz obruča. U Šeovici su čekali autobusi, a Dalibor Torbica je bio u grupi od dvadesetak civila koja je po čistini pokušavala da se peške domogne ovog sela.
– Pre mog ranjavanja palo je nekoliko granata. Poginula je petogodišnja ćerkica od moje komšinice i to je sasvim sigurno najgori deo tog dana. Vrisak i bol te žene i jauk drugih ljudi koji su postradali bio je užasan. Sa druge strane, sećam se da je nebo bilo izuzetno vedro. U tom trenutku kroz glavu mi je prošao taj kontrast prirode koja je bila prelepa i užasa koji su se ispod neba odvijali, a koji ljudi rade jedni drugima – priseća se Dalibor. Ta ubijena devojčica bila je Branka Krajnović.
Milka Bosanac je rođena 25. maja 1980. u Pakracu a detinjstvo je provela u Gornjim Grahovljanima (opština Pakrac) gde je živela sa ocem Jovom, majkom Jelom i sestrom Marijanom. Bila je učenica, uzoran đak sa svim peticama i devojka za primer. Hrvatski vojnici su u napadima na Zapadnu Slavoniju 1991. Milki ubili oca Jovu i baku Bosiljku a nakon četiri godine tokom zločinačke akcije "Bljesak" prekinut je i njen mladi život. Milka je sahranjena 2. maja 1995. na lokalnom groblju u Šeovici a prilikom napada je ranjena i njena sestra od 17 godina.
Željka Komlenac, ćerka Jele Komlenac, rođena je 1983. u Pakracu a život je izgubila tokom strahovitog napada hrvatske vojske na Šeovicu i kolonu srpskih izbeglica. Njeno ime se i danas nalazi na listi nestalih lica, i njeni posmrtni ostaci još nisu pronađeni.
Na sajtu "VERITAS-a" u galeriji slika u opisu jedne fotografije stoji "Gradiška, pravoslavno groblje Brestovčina, avgust 1997. Djete - ubijeno prije nego je i ime dobilo." Reč je grobu bebe iz porodice Moranac koja je rođena i smrtno stradala 1995. godine za vreme oružane akcije Bljesak. Beba je najverovatnije preminula kao žrtva ratnih uslova a možda je i reč o ratnom zločinu.
U periodu od 1991. do 1995. Hrvatska vojska je ubila više od tri stotine dece i maloletnika srpske nacionalnosti (mlađih od 19 godina) na području Hrvatske ali i Bosanske Posavine. Beograd kao grad gde je najveći broj izbeglica pronašao trajni smeštaj, svakako ima moralnu obavezu da podigne prikladno spomen obeležje u sećanje na tri stotine stradale srpske dece u Hrvatskoj i tokom agresije RH na sever Republike Srpske a 1. maj proglasi Danom sećanja na ubijenu decu. Na taj način bi se očuvala kultura sećanja i svi zločini bi bili obeleženi na dostojanstven način.
Коментари
Постави коментар