Gotovo neprimetno je protekla vest o tome da su saborski zastupnici zeleno-levog bloka Bojan Glavašević i Sandra Benčić, zajedno sa predsednicom Nove levice Ivanom Kekin posetili Vukovar gde su odali počast žrtvama stradalim u ovom gradu 1991. godine. Tako je nakon 29 godina, stranka sa hrvatskim predznakom odala počast srpskim žrtvama koje su ubijene u ovom gradu.
Sandra Benčić, Bojan Glavašević i Ivana Kekin najpre su posetili Ovčaru i odali počast hrvatskim žrtvama u Vukovaru, a zatim su kod Veslačkog kluba bacili venac u Dunav. Na ovom mestu venac inače svake godine polažu porodice srpskih žrtava i predstavnici srpske zajednice budući da su tu počinjeni strašni zločini nad srpskim civilima u proleće i leto 1991. godine. Bio je ovo prvi put da Venac u Dunav polažu predstavnici stranaka koje nemaju srpski predznak.
– Došli smo ovde danas da bi iskazali pijetet prema svakoj žrtvi rata bez obzira na njihovu nacionalnost i poreklo. Želimo da ovaj simbolični čin bude početak jednog priznavanja i odavanja pijeteta svim žrtvama i u ovom gradu i uopšteno u Hrvatskoj, ali i da bude početak delovanja i dijaloga koji će dovesti do toga da naše razumevanje rata i, što je od posebne važnosti, građenja mira bude takvo da će biti u skladu sa našim ustavnim vrednostima i da svaki građanin oseća ovu zemlju kao svoju. Jedino tako nam se nikada neće ponoviti ono što se dogodilo 1991. godine – rekla je tom prilikom na obali Dunava saborska zastupnica Sandra Benčić.
– Ovo je bio jedan simbolični čin koji smo napravili pre svega da bi se u fokus vratile sve te tužne sudbine vrlo često neimenovanih, zaboravljenih i zapostavljenih ljudi. Vreme je da nakon 30 godina počnemo i o njima glasno govoriti – istakla je predsednica Nove levice Ivana Kekin.
Bojan Glavašević i sam je poreklom iz Vukovara, a sin je ratnog reportera Siniše Glavaševića koji je 1991. godine ubijen na Ovčari. Bojanu Glavaševiću u Vukovaru su stradali i deda i baka. Ipak, to ga nije sprečilo da o svakoj žrtvi govori jednako i sa pijetetom.
– Na vencu piše da je u spomen na sve nevine civilne žrtve rata. To je u jednakoj meri venac i za moju baku koju nismo našli i za mog djeda, ali isto tako je i za sve nevine civilne žrtve srpske nacionalnosti. Neke živote je Dunav odneo i bojim se da će ih biti jako teško pronaći. U tom smislu ovaj gest ima svoju simboliku. Kao Vukovarac ću se ovde uvek osećati kao kod kuće i svom gradu želim da i sa ovako malim gestovima krene na jedan put skladnog života, pomirenja i budućnosti. Nadamo se da će taj gest omogućiti da će sledeće godine i neki drugi funkcioneri u ovoj zemlji se ohrabriti i napraviti nešto slično – rekao je Bojan Glavašević i dodao da bi venac na Dunavu trebao položiti i sam premijer kojeg je prozvao za nedostatak hrabrosti da napravi takav čin.
- Ovaj vijenac doživljavam kao vijenac za sve nevine civilne žrtve rata, za moju baku koju još tražimo ali i sve stradale nevine civilne žrtve rata srpske nacionalnosti. I ova gesta ima svoju simboliku. Nadamo se da će ova gesta omogućiti da dogodine i neki drugi dužnosnici u državi se ohrabre i naprave nešto slično. Volio bih da je i predsjednik Vlade imao hrabrosti doći na ovo mjesto i položiti vijenac. Na to nitko ne treba biti natjeran, to mora biti simbolička gesta, ona se mora osjećati i biti iskrena, rekao je Glavašević u izjavu na obali Dunava.
Za koga je venac na Dunavu?
Ovaj gest predstavnika hrvatskih stranaka predstavlja veliki korak ka normalizaciji odnosa između dva naroda naročito ako uzmemo činjenicu da su žrtve srpskog naroda na Vukovarskom području tri decenije sistemski izložene negiranju sve sa ciljem da se održe jednostrani narativi o Vukovaru kao stratištu isključivo hrvatskog naroda. Govori se samo o 18. novembru 1991. dok se maj i svi naredni meseci do ovog datuma aktivno negiraju i zanemaruju. Zanemaruju se da bi se prikrila patnja srpskog naroda a samim tim i uzorci ratnih sukoba u Vukovaru. Upravo zbog toga ovaj gest predstavlja veliki doprinos i gest vredan poštovanja.
Mnogi se i u Srbiji i Hrvatskoj pitaju kome je to venac na Dunavu u stvari namenjen a ta slaba informisanost nas i ne treba čuditi budući da je istina o ratu u Vukovaru tri decenije u medijskoj blokadi.
Venac je posvećen nedužnim žrtvama srpske nacionalnosti koje su ubijene od proleća do decembra 1991. godine. Prema podacima SNV, ubijen je 161 civil, mada poslednja istraživanja pokazuju da je 180 srpskih civila platilo životom svoju nacionalnu pripadnost.
Prva žrtva u Vukovaru bio je penzioner Stevan Inić (64) kojeg je 1. maja 1991. ubio komšija Hrvat samo zato što je nesrećni čovek nosio jugoslovensku zastavu. Dan kasnije napadnuto je Borovo Selo i započeo je progon srpskog i nehrvatskog stanovništva iz Vukovara. Započela su miniranja srpskih lokala i društveno-kulturnih objekata. Samo u proleće i leto 1991. ubijeno i nestalo 43-oje srpskih civila. Tada nije bilo nikakvih borbi niti sukoba ali su srpski civili ipak privođeni i ubijani, dok su njihova tela bacana u Dunav. Do kraja rata ubijeno je 180 srpskih civila, uključujući veliki broj žena, starijih lica kao i nekoliko dece.
Ubijeni su od pripadnika hrvatske vojske tako što su izvođeni iz kuća i skloništa te odvođeni u improvizovane logore i zatvore i tamo mučeni do smrti. Treba stoga znati da su ovi venci položeni u znak sećanja na nedužne žrtve poput Stevana Inića i Jovana Jakovljevića - prvih žrtava u gradu i širem rejonu, zatim Anđe Akik (86), Goluba Marčete (83) i njegove supruge Milice Marčete (64) koji su streljani pa zapaljeni od strane hrvatske vojske u Borovom Naselju. Položeni su i u čast Mladena Mrkića koji je kidnapovan nakon izlaska iz samoposluge, invalida Branka Sučevića koji je ubijen u leto 1991. u svojoj kući, zatim Boška Bogdanovića, Obrada Drače, Zorana Filipovića, Slavka Miodraga, Branka Mirjanića, Zdravka Dadića, Ljubomira Nikolića, Steve Roknića, Slobodana Vučkovića, Milorada Đekića, Željka Paića koji su nakon mučenja ubijeni od hrvatske vojske pa bačeni u Dunav.
Venci su položeni i u čast bračnih parova - Milosava i Ilinke Bulajić, Ilije i Evgenije Vuković koji su ubijeni tokom likvidacija u Kozaračkoj ulici, zatim u čast članova porodice Pavlović - Nade, Milojke, Zorana (17), Zorice (15), Radislava i njegove majke Save Pavić, Milana Travaša, Toše Toškovića koji su ubijeni od pripadnika hrvatske vojske uglavnom sekirom i hladnim oružjem u Ulici Nikole Demonje. Ne treba zaboraviti ni imena Miroslava (25), Slađane (20) i Gorana Čečavca, starog godinu dana, koji su pobijeni u svojoj porodičnoj kući samo jer su bili Srbi a sa njima u smrt zajedno su otišle i komšije Ilinka Milošević, njen sin Branimir (10) te Anom Novaković. Sa pijetetom se prisećamo i Jovana Markova, Milana Vezmara, Boška Grbića, Milorada Zorića, Konstantina Lukića, Uroša Nedučića, Čede Jovića, Nikole Vojvodića, Svetislava Vladisavljevića, Ljubomira Bolića, Rajka Nunića, Petra Grubišića, Milana Đukića, Milana Silađina koji su izvedeni iz skloništa i streljani u dvorištu dečijeg vrtića u Borovom Naselju ili na drugim lokacijama. Ne treba zaboraviti ni imena učiteljice Dragice Okovački ubijene u Bršadinu, trogodišnjeg Aleksandra Jagodića iz Bača, Sime Sirete ubijenog u okrilju noći, Darinke Grujić - aktivistkinje Crvenog krsta koja je mučena i ubijena u logoru a čiji posmrtni ostaci još nisu pronađeni, zatim Milene Inić, Ratka Inića, i njegovog sina šesnaestogodišnjeg sina Marka, koji je bio dijabetičar i duševni bolesnik a koji su streljani od strane pripadnika ZNG. U našim sećanjima trebaju ostati upamćena i imena penzionerke Milice Vračarić, inače majke proslavljenog jugoslovenskog odbojkaškog reprezentativca Živojina Vračarića koja je streljana na železničkoj stanici, zatim bračnog para Vide i Tomislava Jakovljevića koji su mučeni pa ubijeni, te supružnika Mirka (78) i Milke Oreščanin (80) koji su ubijeni u skloništu u Olajnici, Steve Maleckog, Ivana Jagića, Jove Pantića, Ilije i Jelice Vorkapić, Stojana i Vukosave Lalić, Nikole i Danice Manojlović, Milana Žegarca - novinara „Večernjih Novosti“, te civila Predraga Ćirića, Save Damjanovića, Stevke Novaković, Nade Samardžije, dečaka Borislava Kneževića, Radojke Lukić, i mnogih drugih.
Коментари
Постави коментар