ULAZAK U OSLOBOĐENI BROD: DIRLJIVE ISPOVESTI PRVIH SRPSKIH POVRATNIKA PARAJU DUŠU

 Nakon višemesečnog terora, Srpski Brod je tog 6. i 7. oktobra 1992. konačno oslobođen. Zahvaljujući junaštvu i upornošću hrabrih srpskih boraca grad je oslobođen a više hiljada srpskih ali i muslimanskih i romskih izbeglica dobilo je priliku da se vrati u svoje domove iz kojih su nasilno proterani 

Tokom okupacije koja je započela još početkom marta 1992. Brod je pretvoren u grad - logor. Otvoreno je deset logora kroz koje je prošlo preko tri hiljade srpskih ali i muslimanskih civila. Više stotina žena je silovano i zlostavljano a mnoge su ovde i ubijene. Najmlađa žrtva silovanja je imala 9 a najstarija 82 godine. Hrvatski agresori iz susedne Hrvatske, potpomognuti lokalnim hrvatskim stanovništvom počinili su strašne zločine, nepojmljive ljudskom razumu. Ubistva, mučenja, silovanja, masakriranja, masovne egzekucije i progoni srpskog i nehrvatskog stanovništva ostali su do danas urezani u sećanjima građana Broda. Ubijeno je preko 400 građana uglavnom srpske nacionalnosti, mada su hrvatski okupatori i agresori ubijali i Rome, i Bošnjake, Čehe, pa čak i Hrvate. Samo u Brodu je minirano, razoreno i uništeno 14 pravoslavnih crkvi i hramova. Oko trideset srpskih sela je popaljeno do temelja, razorena su pravoslavna groblja, demolirani su društveni, kulturni i verski objekti...gotovo ništa nije ostalo čitavo. 

Prva civilna žrtva u Brodu bio je Vojislav Goranović koji je na radnom mestu ubijen od dejstva artiljerijske granate ispaljene 16. septembra 1991. godine sa teritorije Hrvatske. Dakle, prve žrtve pale su još pre samog zvaničnog početka rata u Bosni i Hercegovini. 

Hrvatski agresori iz Slavonskog Broda ali i ostalih gradova u Hrvatskoj, su u Brod ušli početkom marta 1992. na tenkovima i pevajući, a pobegli su tog prohladnog oktobra 1992. i to na traktorima, plačući ali i plivajući. Od jednog najlepših  mesta koje je bilo čuveno po toleranciji, suživotu i brilijantnim lepotama grad je pretvoren u veliki logor gde su danonoćno silovane žene i devojčice srpske ali i bošnjačke nacionalnosti. Jedno za drugim padala su srpska sela a svaki ulazak hrvatskih agresora u mesta naseljena Srbima bio je praćen jezivim zločinima koji su uključivali zlostavljanja, silovanja i surove likvidacije. Prvo napadnuto mesto bilo je Sijekovac u koje su hrvatski agresori upali 26. marta 1992. kada su počinili pokolj nad nevinim civilima. Ukupno je ubijeno 50 civila, žena, dece i staraca. 

Milja Zečević, majka "Hrabrost" ostala je tih martovskih dana bez supruga i tri sina koje su kao civile na kućnom pragu izmasakrirali hrvatski ekstremisti i to samo zato što su pripadali srpskom narodu.

U Brodu tokom proleća i leta 1992. nisu vođene nikakve ravnopravne borbe već je jedna strana - hrvatska, agresorska mučila, silovala i ubijala dok je druga strana - srpska ubijana. U besomučnoj kampanji istrebljenja hrvatski agresori pristigli iz različitih krajeva Hrvatske, potpomognuti lokalnim Hrvatima, koristili su različite metode ubijanja. U tim zločinima stradalo je i dosta Hrvata što daje poseban pečat ratnim dešavanjima u ovom kraju. Evidencije pokazuju kako je preko stotinu etničkih Hrvata u Brodu ubijeno, ranjeno ili zlostavljano, silovano od strane pripadnika HV ili HVO. Najčešće je bio slučaj o ženama i muškarcima koji su bili u bračnoj zajednici sa Srbinom/Srpkinjom zbog čega su trpeli teška poniženja i zlostavljanja a neki su platili i životom. Drugi su pak ubijeni ili zverski mučeni kada su pokušali da zaštite komšije Srbe i kada su digli glas protiv stravičnih zločina hrvatskih vojnika. Nije bio redak slučaj ni da zločinci prvo ubace bombu u kuću ili podrum, bez provere u čijem je ona vlasništvu. Tako su stradali mnogobrojni hrvatski civili a neki su poginuli i tokom hrvatskog bombardovanja mešovitih ili većinski srpskih sela na području opštine Brod. Izvesnu Katarinu rodom iz Modriče, hrvatski vojnici su zatočili u logor u Brodu gde su je danonoćno silovali i maltretirali. Na taj način su je kažnjavali jer se udala za Srbina. - Sećam se jedne Kaće, Hrvatice udate za Srbina, koja je imala dva brata u hrvatskoj vojsci. Dva mjeseca su bezuspješno pokušavali da je izvuku, ali nisu uspjeli. U magacinu Robne kuće 'Beograd' u Bosanskom Brodu, jedno veče devetorica hrvatskih vojnika silovali su Kaću. Žena tri dana nije mogla ustati. - ispričala je o tom slučaju Hazba N. takođe logorašica i žrtva torture hrvatskih logora. Katarina je neprestano prebijana u zlostavljana a na njoj su se iživljavali svi redom. Trpela je šamare, udarce, silovanja, i svakakve grozne i teške muke.

Druga žena provela je izvesno vreme u hrvatskom logoru i bila je trudna. Ni to nije sprečilo hrvatske bezumnike da je maltretiraju, muče i zlostavljaju. U njenom zlostavljanju učestvovale su i žene kojoj su joj pretile da neće roditi četnika. Ona je bila zatvorena u skladištu robne kuće u Tuleku sa kompletnom porodicom. - Silovana sam preko bureta jednog, bure je bilo vruće a ja u trudnoći. tu su i jednu curicu od 9,5 godina silovali. Maltretirana sam na razne načine, tukli su me, radili svašta. Imala sam direktan kontakt sa Indirom, koja me je nožem ubola ispod stomaka - evo  i sada se vide ožiljci od noža.  Tada mi je kazala da  `četnika neću roditi`...Na sreću izašla sam iz logora i rodila sina, koji je danas bio prisutan u sudnici na izricanju presude" , ispričala je ova žena koja je danas aktivna članica Udruženja žena žrtava rata Republike Srpske i koja neumorno svedoči o svojim ali i o patnjama drugih žena tokom hrvatskog terora. 

OSLOBOĐENJE BRODA - HUMANATIRANA VOJNA AKCIJA

Sama akcija oslobođenja Broda protekla je brilijantno i hiruški precizno bez ijedne civilne žrtve na suprotnoj strani. Grad je oslobođen a u višemesečnoj odbrani su učestvovali prognani Srbi, stanovnici Broda, ali i borci iz susednih opština. 

- Eto mi smo ovdje bili 74 dana. Ako vam kažem da smo 02. oktobra po naređenju komandanta TG generala Lisice izašli jedan dan na jednodnevni omor i ponovo jedinicu organizovali i sa drugog pravca krenuli u oslobađanje Broda. Nije nam trebalo puno svega tri dana ili dva i po", istakao je komandant Četvrtog bataljona Nenad Miličić.

Vesna Drugović iz Klakara kod Broda, jedna je od heroina koja je zajedno sa još deset devojaka učestvovala u oslobađanju broda te jeseni 1992. Ona je nakon tromesečnog izbeglištva u Bijeljini odlučila da se vrati na svoje ognjište i da doprinos u oslobađanju okupiranog Broda. - Na današnji dan 1992. je takođe padala kiša, ali mi djevojke koje smo tada stale uz borce nismo poznavale strah. Kada je Brod pao, svi smo bježali, ali kada je general Lisica postrojavao, mi, žene, stale smo uz borce - ispričala je Vesna za medije.

Nusreta Mujkić iz Broda, preživela je torturu u hrvatskim logorima samo zato što je živela i radila sa Srbima. Prošla je zloglasni Strolit i logor u Đakovu. Želi sve da zaboravi, ali uzalud. Živi sa svojim bolom ,gotovo nevidljivo. I da može, kaže , ništa ne bi promenila. "Srpsku zastavu nosila u ustima, oni obrišu cipele nama stave u usta da hodamo po krugu, sunce sja, ne daju ni vode, samo te tuku kundacima puške, šutaju te", kaže Mujkićeva. Sve je, kaže, izdržala. I silovanje i susret sa krvnikom, oči u oči, na sudu. Osuđen je na 10 godina zatvora, ali za Nusretu to nije uteha. Nema novca da ostvari odštetu i pomalo gubi snagu u borbi koja joj je oduzela mladost, život, potomke.

- Јa jesam muslimanka, ja se toga ne stidim, ali se borim za ovu državu i ponosim se, ja sam se borila za ovo. Republika Srpska je moja država, samo da hoće da nas priznaju i da nam daju taj zakon da imamo od čega živjeti da se ne idem moliti nikome ni zašto, to bih najviše voljela jer me sramota više tražiti, ispričala je ova hrabra žena pre dve godine za medije.

Zajedno sa vojskom tog 6. oktobra 1992. ali i narednih dana, u grad su ušli i prvi srpski povratnici. Više hiljada prognanika dobilo je priliku da se vrati na svoja ognjišta sa kojih su pola godine ranije brutalno proterani. Scene povratka izbeglica - žena, dece i staraca na svoja ognjišta bile su veoma potresne i emotivne. Ljudi su plakali a osećanja ponosa, tuge i sreće bila su potpuno izmešana. Brođani su sa jedne strane bili zadovoljni i presrećni što su se napokon vratili u svoje domove i na svoja ognjišta nakon višemesečnog izgnanstva. Sa druge strane, tugovali su i plakali za svojim brutalno mučenim i ubijenim sugrađanima koji nisu dočekali dan oslobođenja. 

Po samom ulasku u grad ljudi su neumorno tražili svoje najmilije koji su ostali u samom gradu i o kojima nisu znali baš ništa. Po ulicama su ležali leševi životinja ali i ljudi koje su hrvatski vojnici pobili nakon prethodnog iživljavanja. Nakon toga počele su da se otkopavaju masovne grobnice: jedna, druga, treća....do danas je pronađeno osam masovnih i preko šezdeset pojedinačnih grobnica sa posmrtnim ostacima srpskih civila - žena, dece i staraca. U 99% slučajeva je bio reč o civilima, ističu predstavnici udruženja srpskih žrtava.
 Najveća grobnica je pronađena nadomak gradskog groblja u periodu od 26.04. do 14.05.1993. odakle su eshumirani posmrtni ostaci 88 srpskih civila. Među žrtvama je bilo najviše žena i lica starije dobi, kao i nekoliko dece. Svi su strahovito mučeni pa likvidirani od strane ustaša u proleće i leto 1992. Među masovnim grobnicama koje su tokom bežanije ostavili hrvatski vojnici je  i ona pronađena na lokalitetu kod Sijekovca. Ekshumaciju posmrtnih ostataka tela iz masovne grobnice radila je komisija za traženje nestalih osoba u periodu od 08.07. do 11.08.2004. godine. Forenzičkom obradom utvrđeno je da su u masovnoj grobnici pronađena tela 58 civila romske nacionalnosti, među kojima je bilo čak dvadeset troje dece! Reč je o civilima koji su krenuli iz srednjeg podrinja ka Mađarskoj. Međutim, u Brodu ih su ih zaustavili hrvatski vojnici koji su nesrećne ljude streljali. Pretpostavlja se da je broj putnika bio znatno veći ali njihova tela još nisu pronađena. 

Ulazak Srba u oslobođeni Brod zabeležile su brojne lokalne ali i svetske televizije. Neposredno nakon povratka prvih stanovnika Broda na svoja ognjišta, ali i tokom svih narednih godina zabeležene su brojne izjave građana, njihove impresije i sećanja na ovaj slavni dan:

- Iz Broda sam protjerana u martu 1992. kada su ustaše iz Slavonskog Broda, Ðakova, Nove Gradiške, dakle iz Hrvatske došli u naš grad i okupirale ga. Kuću su mi zapalili, mene i supruga pretukli i jedva smo žive glave izvukli. Mnogi nisu bili te sreće. Na stotine Brođana je pobijeno, sve civili. Mnoge žene i djevojčice su silovane, bilo je 12 logora za Srbe gdje su nas istrijebljivali. Srce mi je puno, srećna sam što smo se vratili u svoje domove i i  svoja ognjišta a ave to zahvaljujući našim herojima i  borcima. Hvala im to neba što su donijeli slobodu našem gradu. Prve komšije su nam bili Hrvati, u kuću su  nam dolazili, pili i jeli sa nama cijeli život smo kao jedno bili a prvi su nam nož u leđa zaboli. Pljačkali i i krali i po našim i po tuđim srpskim kućama. Sad ih nema, pobjegli preko jer znaju da su krivi. Nisi smeli da nas dočekaju.." - ispričala je Ruža koja je proterana iz Broda zajedno sa suprugom još u martu 1992.

- Šta reći, kao da sam se ponovo rodio. Ovo je grad u kojem sam rođen, gdje sam se školovao, zasnovao porodicu a dušmani su željeli da ga unište. Vikali su " Ovo je velika Hrvatska, stvorićemo novu NDH, neće nijedan Srbin ostati u Bosanskom Brodu. Eto tako su vikali. Gdje su sad ti junaci? Ušli su na tenkovima a pobjegli na traktorima iz Broda, sa sve svinjama i kravama. Eto im njihova kultura. Grad su uništili, kao u Hirošimu da smo ušli. Sve crkve zapaljene, kuće i zgrade porušene. I masovne grobnice su neke već nađene.." - reči su starine Dragoja iz Unke koji je preživeo i lično osetio strahote Drugog svetskog rata a tokom ovog ovog je bio primoran da napusti svoje ognjište.

- Mjesecima smo čekali ovaj dan. Nismo ni sanjali da ćemo postati izbjeglice. Došli su ljudi koje nismo znali, maskirani i u uniformama. Kazali su da su iz Slavonskog Broda i da se gubimo svi, da nema šta da tražimo ovdje. Da je to sad hrvatski grad. Sa troje djece, mužem i roditeljima smo išli od jednog do drugog kolektivnog centra, tražili smještaj, živjeli bez hrane i osnovnih uslova za život. Hvala nebesima da smo dočekali oslobođenje Bosanskog Broda, evo ljubim svoj kućni prag, svoju zemlju, drago mi je što smo ovdje. Sram da bude ovdašnje Hrvate što su učestvovali u agresiji Broda, palili naše kuće i rušili sve živo a živjeli smo kao rod rođeni. Sve je porušeno, da su životinje ušle bilo bi čistije i urednije. Pijani hrvatski vojnici su svaku crkvu porušili, sve kuće popalili a one što nisu spaljene su pretvorene u logore gdje su silovali Srpkinje, Bog će im suditi". - reči su prognane Srpkinje iz okoline Broda.

- Divno je opet doći u svoj rodni grad. Odavde smo izišli kao stranci i izbjeglice, a ušli smo na velika vrata kao slobodni ljudi. Šta da vam kažem, kuću su mi zapalili  i sve pomoćne objekte, stoku otjerali, ostao sam bez ičega ali je važno da smo se vratili a oni su pobjegli kao miševi - ispričao je Ratko, prognanik iz Broda. 

- Plačem čitav dan, meni su 75 godine ali žao mi ove mladosti i djece koje su Hrvati poklale tokom okupacije Broda. Nikoga nisu štedeli, sve nenaoružane ubijali i to klali a ne metkom, nego sekirama kako su i njihovi preci. Vikali su "baba, mi ćemo da završimo ono što su naši započeli 1941". Još viče jedan Hrvat, izvinjava se kaže svi smo ginuli. Ma nije tačno, oni su ubijali a mi smo ubijani. Oni su došli u naš grad da kolju, siluju i ubijaju, ruše a niko nije išao tamo u Slavonski Brod da pljačka, nego oni otude su ovdje dolazili. Ovdje nije bilo borbi nego su samo oni nas klali. Sva hrvatska sela su ostala netaknuta, nijedan Hrvat civil, žena ili dijete nije poginuo od Srba, neki jesu stradali ali samo od hrvatske vojske jer su bili u braku sa Srbinom ili su se zalagali za Jugoslaviju, branili komšije, to vam je sva istina."  - ispričala je davno jedna starica za medije. 

- Ja sam musliman ali hvala osloboditeljima što možemo živjeti kao normalan svijet. Ovdje je uz ustaše tj. Hrvate život bio pravi teror. Tukli su, mučili, ubijali koga su željeli, mnogi muslimani su nestali ili su ubijeni dok su hrvatske snage ovdje bile, neki su odmah obukli JNA uniforme i stali u odbranu grada, neke su ustaše prisilno mobilisale..ipak mi je drago što je grad slobodan, nadam se da ćemo nastaviti da živimo lijepo kao prije 1992. a oni da se nikad  više ne vrate.  - stoji u jednoj od izjava koje su zabeležile brojne televizije, radio-stanice i novinarske ekipe. 

Sve pravoslavne crkve su bile popaljene i oskrnavljene. Već u martu 1992. Minirana je i do temelja razorena crkva Presvete Bogorodice podignuta 1890. godine. Pijani hrvatski zločinci su lomili krstove, skrnavili ikone, pljačkali sve dragocenosti, urinirali po porti...na ostacima nekadašnje crkve u Brodu bili su ispisani uvredljivi grafiti poput "Srbe na vrbe", "Živjeli Tuđman i Pavelić", "Živjela NDH". Tokom okupacije je opljačkan i granatama oštećen Parohijski dom. Razoreni i ostali kulturni i istorijski spomenici, kao što je Spomen kosturnica žrtava fašističkog terora iz Drugog svetskog rata; miniran je i Spomenik ubijenim Jevrejima u Tuleku; potom spomenik narodnom heroju Dragi Vidoševiću; spomenik u Mahali pored reke Save, posvećen takođe žrtvama fašizma; minirana je spomen bista Frica Pavlika u Srednjoškolskom centru. 

Oponašajući nekadašnje ustaške pohode uništavana su sva antifašistička, srpska i pravoslavna obeležja, odnosno obeležja nemačkih, hrvatskih i muslimanskih zločina u prošlom ratu. Devastirano je i prekopano pravoslavno groblje, ipisani su ustaški grafiti a neki grobovi su i iskopani.  Srpska pravoslavna crkva Svete Ognjene Marije u Sijekovcu koja je porušena u Drugom svetskom ratu od Hrvata ovog kraja, pa obnovljena tek
1970. ponovo je razorena od potomaka ustaša u napadu na ovo selo 26. marta 1992.  U napadu na selo Zborište razorena je do temelja lokalna pravoslavna crkva a sva imovina je tom prilikom opljačkana. U napadu na selo Liješće 11. maja 1992. razorena je srpska pravoslavna crkva Silazak Svetog Duha iz 1869, a Parohijski dom je miniran i spaljen. Razoren je i spomenik podignut žrtvama hrvatskih ustaških pokolja i njihovog terora iz Drugog svetskog rata. 

U Gornjim Vrelima je uništena srpska pravoslavna crkva Ognjena Marija, podignuta 1939. U Donjem Klakaru razorena je srpska pravoslavna crkva Svetih vračeva Kozme i Damjana, a spaljen je i srpski Svetosavski dom. U napadu na selo Vinska je granatirana, razorena i opljačkana srpska pravoslavna crkva Rođenje Presvete Bogorodice, a Parohijski dom je opljačkan i spaljen. Razoren je i spomenik NOB podignut palim lokalnim antifašističkim borcima i žrtvama ustaškog terora, uglavnom licima srpske nacionalnosti, stradalim u vreme Drugog svetskog rata. Sva srpska lična imovina i bogat stočni fond opljačkani, a ostalo je spaljeno i razoreno. 

Izvor: RTRS

          Youtube: Oslobođenje Bosanskog Broda