Čini se da ni 10. aprila 1941. kada su Hrvati dočekali u Zagrebu nemačke naciste nije bilo tako veselo i radosno kao što je to bilo 1. i 2. maja 1995. kada su Zagrepčani masovno slavili zločinačku akciju "Bljesak" i ubijanje srpske nejače, žena i dece. Ulice Zagreba bile su tih dana prepune ljudi, orilo se sa svih strana, svi redom su slavili strašne masakre koje je hrvatska vojska tih dana činila.
Retki Srbi koji su se te ratne 1995. preživeli i ostali u Zagrebu skrivali su se u svojim stanovima a ti dani bili su po njih posebno teški i traumatični. Teror nad Srbima u Zagrebu, gradu gde nije ni bilo rata, započeo je još u leto 1991. kada je srpsko stanovništvo nasilno proterivano, zastrašivano i zlostavljano. Njihova imovina je pljačkana i uzurpirana, a čak 39 Srba, civila razume se, ubijeno je u ovom gradu, uglavnom 1991. godine. Možda i najpoznatiji primer terora jeste surovo ubistvo srpske porodice Zec u decembru 1991. godine. U okrilju noći, naoružani pripadnici hrvatske vojske i policije upali su u dom srpske porodice a potom likvidirali oca Mihajla, dok su majku Mariju i ćerku Aleksandru, tada devojčicu od 12 godina, zarobili i odveli u obližnju šumu. Nakon zlostavljanja obe su streljane a fotografije leševa nedužnih ljudi, naročito devojčice Aleksandre, obišle su tada čitav svet. U Zagrebu su formirani i zloglasni logori gde su dovođeni srpski zarobljenici, čak i mnoge žene. Tu su mučeni, zlostavljani, prebijani, likvidirani....
Srbin D. ostao je sa suprugom u njihovom stanu u centru Zagreba. Ostali su do kraja rata a tada su preživeli strašne torture, uznemiravanja, pritiske, pretnje...što od komšija i sugrađana, što od hrvatskih izbeglica iz raznih krajeva ove zemlje.
- Da je bilo prijatno, nije nikako. Jedno kolektivno ludilo. Izdržali smo sve ali taj svibanj 1995. je ostao u posebno teškim mukama. Od jutra se slavila ta njihova akcija "Bljesak". Svuda su odzvanjale ustaške pjesme, djeca su nosila slike Ante Pavelića i Maksa Luburića, vijorile su se zastave zloglasne NDH. Žene su bile nasmijane, svi su pjevali. Krili smo se baš kao i četiri godine, stalno smo strepeli da će upasti i sve nas pobiti. Čudili smo se kako mogu biti tako hladnokrvni i slaviti zločine, a znali su da hrvatski vojnici ubijaju tamo djecu, siluju, razna zvjerstva.
Krili smo se, navukli roletne do pola, nismo smjeli do kraja i to bi nam zamjerili. Iz prikrajka smo posmatrali i slušali kako pjevaju. Bilo je tu ustaških pjesama, domobranskih kako oni to zovu a najgore je bilo kada su pjevali o ubijanju Srba. Muzika se mješala sa svih strana, kao bubnji neki sve je odjekivalo. Odjednom su počeli da slave i viču ime nekog pilota, aplauzi...nedjeljama kasnije saznali smo kako je hrvatski pilot bombardovao bosansku stranu i ciljano gađao zgradu koja se urušila. Tada je ubijeno dvoje srpske djece od 5 i 6 godina i još više civila. Znači to su slavili, shvatili smo posle. Bili su to talasi oduševljenja. Kaktad bi netko bacio kamen u našem pravcu u zgradu, da li zbog nas ili slučajno, tko će znati. I tad smo se saginjali bez riječi. Sve je bilo mračno u stanu...a čuli smo i zvukove u zgradi, lupnjavu. Bila je bojazan da svakog trena mogu upasti i pobiti nas. Par dana prije toga jedna susjeda Hrvatica nas je upozorila da ne izlazimo da je opasno i da su govorili kako će zarobljene Srbe, i žene čak da vode vezane kroz Zagreb na zaprežnim kolima da ih narod kamenuje. Bilo je takvih priča još od 1991. godine, naslušali smo se svačeg, da će upast, da će nas izvijest iz stana, pobit na spavanju..svega je bilo. Zato smo strahovali... oni su ubili curicu od 11, 12 godina, što ne bi i nas, bilo nas je strah.
I tako virili smo kroz roletne, vidimo masa se skupila žene, čak i djeca, pale jugoslovensku zastavu, vesele se, slave zločine..
"Kako se mogu radovati ubijanje djece? Kako mogu slaviti silovanja, masakre, kakve su to majke, očevi? Kako mogu te supruge dočekivati muževe a znaju d a se vraćaju s a klanja, možda još ni ruke nisu oprali od ubijanja?"... pitala se onako za sebe moja supruga, tužna i pomalo besna. Odgovora nije bilo.
Odjednom lijep i sunčan dan se pretvori u trenu u nešto drugo. Prekri ga tama. Izgubi boju, nebo postade sivo..šta je ovo, pitam se. Ne liči na kišu nit nevreme. A ovi se ni ne obaziru, pjevaju svi do jednog. Posivjelo nebo. I eto ti prasak. Odjeknu tako jako, padosmo oboje na pod u strahu. Mislimo grom. Negdje dalje je palo. Svuda sirene, alarmi, pogledamo kroz pet minuta u tom bunilu kroz prozor a ono gusti dim se nadvio..nestade pjesme, osmjehe i radovanje zamjeni kuknjava, vika, dreka, jauču, mole, plaču i to isti oni što do maločas igraše i pjevaše po zagrebačkim ulicama. Jedna krezava žena, Hrvatica, koja se na sva usta drala da sve Srbe treba protjerati i stvoriti novu NDH, odjednom je ležala i jaukala.
Ne znamo i dalje šta je, nevreme, ili zemljotres...ništa nam nije jasno. Čujemo hitnu pomoć svuda, trče ljudi , nose jedni druge. Posle javiše to su bombe, da je grad granatiran. I dalje sam nepomično gledao u nebo koje je nakon par minuta opet dobilo staru boju, sve se vratilo na staro, sunce izišlo, toplo, lijepo svuda..nemo posmatram i ne vjerujem svojim očima..kako je moguće, kako se to desilo? Mora da nešto ima, od tad vjerujem da to nisu bila ovozemaljska posla, već znak kao veliki potop iz Biblije što je bio. Potop koji je bio kazna koja je trebala da opameti ljudi. Vidio sam u daljini šahovnicu poluzapaljenu, iscepanu, danima je ležala na ulici..oh, kakve ironije.... - prisećao se čovek.
AKCIJA "BLJESAK" - ZLOČIN BEZ KAZNE
Istovremeno, kilometrima dalje u Okučanima trajao je pravi pokolj. Hrvatski vojnici upadali su u srpske kuće, silovali žene i devojčice, a decu nemilosrdno ubijali i sakatili. Samo u selu Medari poklano je 22 civila, među kojima jedanaest žena i troje dece od 7, 8 i 11 godina. Neki su preklani i masakrirani, neki su streljalni..u susednoj Paklenici ubijeno je preko 20 civila, bračni parovi, uglavnom stariji ljudi, ubijani su na najstrašnije načine. Pronaleženi su bez glave, bez prstiju, sa iskopanim očima ili prerezanim grlom. Mnoge žene i devojčice srpske nacionalnosti su silovane, što po svojim kućama, što po hrvatskim logorima.
Kolone srpskih izbeglice, uplakanih žena i dece pokušavali su da spasu žive glave bežeći pred neprijateljem koji je granatama zasipao nedužan narod. Stotine ubijenih, ranjenih, masakriranih...čitave ulice su bile krvave i prepune leševa ubijenih srpskih civila. Oružane snage Hrvatske su tokom akcije "Bljesak" sa područja Zapadne Slavonije, koja se tada nalazila u sastavu Republike Srpske Krajine i pod zaštitom UN, proterale 15.000 Srba, dok su 283 osobe ubijene ili se vode kao nestale, među kojima 56 žena i trinaestoro dece.
Od ukupnog broja žrtava do sada je rasvetljena sudbina 165 osoba. Kao nestali, još se vodi 118 osoba, od kojih je 51 civil, uključujući i 23 žene.
(Iz edicije: "Ispovijesti")
Коментари
Постави коментар