NEISPRIČANA PRIČA: GOLGOTA SRBA IZ VAREŠA

 


(Preuzet tekst)

Na nadmorskoj visini od 829 metara, okružen prirodnim lepotama i brojnim rudnim bogatstvima, smešten je gradić Vareš. Vareš se nalazi u kotlini reke Stavnje a udaljen je 45 kilometara severozapadno od Sarajeva. Okružen je planinama Kapija, Stijene, Zvijezda i Perun. Mesto gde su se vekovima unazad susretale i ukrštale različite kulture, tradicije i običaji prozvano je još od davnina “Malim Rimom” i “Jugoslavijom u malom”. 

U Varešu su prema popisu stanovništva iz 1991. godine relativnu većinu činili Hrvati sa udelom od 40,6 posto, Muslimana-Bošnjaka je bilo 30,23 posto a Srba 16,41 posto. Demografske promene, ratni mortalitet i prisilna migraciona kretanja značajno su promenila etničku sliku te danas imamo situaciju da Bošnjaci čine apsolutnu većinu, dok je udeo Srba doslovno desetkovan. Broj Srba se iz godine u godinu sve više smanjuje a mnoga sela ostala su pusta i nenaseljena. Sagledavajući hronološki stvari iz današnje perspektive, brojni istoričari i analitičari iz Republike Srpske saglasni su u činjenici da je Vareš planski "očišćen" od Srba i Hrvata što nažalost potvrđuje i nedavni popis stanovništva u Bosni i Hercegovini. Naš narod iz Vareša danas je rasut svugde po svetu a veoma mali broj vratio se na svoja ognjišta.

Golgota srpskog naroda u Varešu nije tako često tema i o ovim događajima možemo pronaći veoma malo informacija i podataka u domaćoj literaturi. Ovde je ratni vihor započeo već u proleće 1992. godine budući da su se ratna dejstva prelila iz obližnjeg Sarajeva. Iz Sarajeva u Vareš tada pristiže veliki broj paravojnih formacija koje su delovale u okviru muslimanske-bošnjačke vojske tzv. Armije BiH.  Veliki broj Srba u panici i strahu napušta svoje domove. Mnoga srpska sela ovog kraja bivaju opustošena a prognano srpsko stanovništvo tada spas pokušava da pronađe u susednim opštinama i gradovima koji su bili pod kontrolom srpskih snaga poput Ilidže i Ilijaša. Deo Srba privremeno prebivalište pronalazi i u hrvatskim selima vareške opštine.

Odnosi Srba i Hrvata u Varešu ostali su korektni i dobrosusedski i tokom tih burnih ratnih godina. Ovi kontakti zasnovani na poverenju i toleranciji, nisu bili ni nalik onima kakvi su postojali npr. u Slavoniji, Dalmaciji, Posavini i drugim delovima bivše SFRJ gde su se vodile teške oružane borbe. Dok se Vareš nalazio pod kontrolom Hrvatskog Vijeća Obrane (HVO) srpsko stanovništvo ali i njihova imovina, te kulturni i sakralni objekti bili su maksimalno zaštićeni, posvedočiće godinama kasnije i brojni Srbi. Nisu zabeleženi nikakvi incidenti niti sukobi na etničkoj osnovi a u Vareš su više puta stizale i grupe prognanih srpskih civila iz Sarajeva i srednje Bosne koji su bili ovde bili veoma dobro primljeni, zbrinuti i prihvaćeni od strane lokalnog hrvatskog stanovništva.

Nakon egzodusa srpskog stanovništva iz Vareša, glavna meta napada postaju Hrvati. Njihova sela bivaju napadnuta već u leto 1993. godine kada veliki broj ljudi biva primoran da napusti svoje domove. Upravo u tom periodu značajnu ulogu su odigrali pripadnici Vojske Republike Srpske koji su na sve načine pokušali da olakšaju tešku sudbinu običnog naroda te njihovu surovu realnost učine što podnošljivijom. Hrvatski izvori beleže da je "zbog stalnog straha od muslimansko-bošnjačkog nasilja, krajem avgusta 1993. godine započela evakuacija žena i dece hrvatske nacionalnosti iz ovog grada. Tako je u dva konvoja posredstvom VRS preko srpskih teritorija u Hercegovinu prebačeno ukupno 3.200 dece i žena."

HUMANOST VOJSKE REPUBLIKE SRPSKE U VAREŠU

Zahvaljujući mnogobrojnim humanitarnim akcijama Vojske Republike Srpske još od 1992. je spašeno desetine hiljada života sa područja Srednje Bosne; civili su uspešno evakusani iz neprijateljskih okruženja, odbranjena su mnoga sela i gradovi a prognanima je pružena sva moguća pomoć. Ta pomoć je pružana svim civilima nezavisno od njihove verske i nacionalne pripadnosti a jedna u nizu takvih akcija humanitarnog karaktera zbila se i u Varešu.

U novembru 1993. godine muslimanska vojska je izvršila veliku ofanzivu na sam grad Vareš zbog čega u egzodus odlazi do tada većinsko hrvatsko stanovništvo. Iz grada u progonstvo odlazi i manji broj Srba koji su ovde ostali. Hrvatsko i srpsko civilno stanovništvo našlo se u velikoj panici i strahu. U strahu za sopstvenu bezbednost ljudi bivaju prinuđeni da napuste svoja ognjišta - svoj grad u kojem su rođeni, gde su odrasli i gde su proživeli neke od najznačajnijih trenutaka u životu. Među nezaštićenim narodom je vladao pravi haos a Hrvati su posebno strahovali i zbog moguće odmazde budući da su nekoliko dana ranije pojedini pripadnici hrvatske vojske počinili zločin nad Bošnjacima u selu Stupni Do (opština Vareš). 

U tom momentu doneta je odluka da hrvatski civili i vojnici preko srpske teritorije krenu u egzodus ka Kiseljaku.  Rukovodstvo Vojske Republike Srpske je drage volje prihvatilo predlog spremno da pomogne ugroženom stanovništvu a vrlo brzo su se u akciju spašavanja uključili i srpski civili, meštani vareških i sarajevskih sela. 

Više hiljada bespomoćnih hrvatskih civila – žena, dece, starih i mladih, ranjenih i bolesnih uputilo se stazama egzodusa ostavljajući za sobom svoje kuće i stanove, imanja i dragocenosti na milost i nemilost napadačima. Nije bilo ni vremena ni načina poneti sa sobom bilo šta vredno! Nepregledne kolone autobusa, kamiona i automobila prepunih žena i dece jasno su oslikavali tragediju koja je snašla stanovnike ovog kraja. Ipak, u tim trenucima kada su svuda odzvanjali meci i granate najvažnije je bilo "sačuvati glavu na ramenima". Sa civilima su preko srpske teritorije krenuli i mnogi ranjeni vojnici – pripadnici HVO-a, javili su tada reporteri STV-a. Po Varešu su tih novembarskih dana sa muslimanskih / bošnjačkih položaja počele da padaju granate koje su pogađale civilne ciljeve od  igrališta, preko kuća i zgrada do crkava i to je bilo jasno upozorenje svima šta se sprema!

U spas unesrećenom i izgladnelom hrvatskom stanovništvu tada priskače srpska vojska i srpski civili. Ranjenicima i bolesnima je odmah pružena sva medicinska pomoć. Mnoge porodice, žene sa decom su primljene u srpske kuće gde im je ponuđen smeštaj, hrana, lekovi i osnovne namirnice. Omogućen im je prevoz, prevoženi su gde su želeli. Otvoreni su i privremeni kolektivni centri gde su ljudi primljeni i ugošćeni kao kod svoje kuće o čemu su svedočili i sami Hrvati nebrojano mnogo puta. Gotovo identična situacija dogodila se u junu 1993. na Vlašiću kada je srpska vojska prihvatila više hiljada hrvatskih izbeglica koje je bošnjačka / muslimanska vojska prognala iz Travnika i Lašvanske doline pruživši im pomoć i smeštaj.

SEĆANJA SRPSKIH VOJNIKA I HRVATSKIH CIVILA NA NOVEMBARSKE DANE


O akciji spašavanje hrvatskog stanovništva, te njihovom zbrinjavanju svoje mišljenje su godinama unazad dali brojni učesnici ovih ratnih događaja. Major Vujadin Popović ispričao je novinarima STV-a te 1993. godine:

Sam način na koji ih  je primio srpski narod i Vojska Republike Srpske uliva im dodatnu sigurnost u njihovu ličnu bezbjednost i bezbjednost njihovih porodica. Oni bi se tako sigurno željeti osjećati i tamo kad pređu. – rekao je major Popović.

Pukovnik Spasoje Čojić rekao je novinarima STV-a kako su pripadnici Vojske Republike Srpske ispunili svoju misiju i pomogli svima kojima je pomoć bila neophodna:

Prema našim saznanjima koja su vjerodostojna, obzirom da je Vojska Republike Srpske taj posao krajnje korektno i ljudski obavila i prihvatila hrvatske žene, đecu, iznemogle, starce i prebacila u Kiseljak. Radi se o cifri preko 5000 ljudi…Danas je konačno posljednji konvoj, koga ćemo isto tako uraditi 7. novembra…idemo za Sokolac i iz Sokoca ćemo prebaciti hiljadu žena i đece takođe za Kiseljak. Ja ne znam za slične primjere da je neprijateljski vojnik radio ono što je radi moj vojnik, pripadnik Vojske Republike Srpske u ovih zadnih, da kažem, četiri mjeseca kako su borbe Hrvata i muslimana postale žešće i taj sukob u Bosni i Hercegovini kulminirao - rekao je pukovnik Čojić.

Goran Šehovac, bivši pripadnik vojne policije Ilidžanske brigade Vojske Republike Srpske (VRS), svedočio je više puta o pomoći koju su srpska vojska i policija pružile Hrvatima prilikom evakuacije iz Vareša u jesen 1993. godine. Svedok je rekao da je njegova jedinica dobila naređenje da pomogne pri premeštanju hrvatskih civila iz Vareša ka Kiseljaku. On se, opisao je, u taj proces uključio entuzijastično, noseći hrvatsku decu na leđima i pomažući drugim civilima. Više puta je ponovio da je izuzetno ponosan na svoju ulogu u toj akciji.

Ni hrvatski civili nisu se libili da stanu pred kamere i javno izraze zahvalnost srpskom narodu. Tako je jedna vidno uznemirena Hrvatica rekla novinarima STV-a da želi otići na sever Srbije, u Suboticu, gde ima čak četiri devera, te da u potpunosti veruje Srbima sa kojima je odrasla.

Mladi Hrvat Ivo izrazio je zahvalnost srpskom narodu i vojsci dodajući da želi otići u Beograd te da su oni u Varešu oduvek živeli sa Srbima u miru i slozi i da nikada nisu imali problema sa komšijama.

Ova akcija spašavanja civila jasno oslikava karakter rata i ulogu Vojske Republike Srpske koja se godinama pokušava predstaviti na jedan potpuno drugačiji način. Svedoci smo da je srpski narod zahvaljujući propagandi i netačnim informacijama često bio izložen satanizaciji. Časna odbrana kućnog praga bila je okvalifikovana kao nekakva "agresija" a istina o ovim humanitarnim, odbrambenim akcijama se uporno i danas zataškava, prećutkuje i prikriva kako bi se postojeći mit o "lošim Srbima" i crno-beloj slici rata održao!  Vojska Republike Srpske, stvorena sa jedinim ciljem da odbrani i sačuva srpsko civilno stanovništvo od progona i zločina, pokazala je nebrojano puta svoju humanost, čast i poštenje. Možda je najbolji primer svima nama dao i aktuelni načelnik opštine Vareš - Zdravko Marošević, koji svake godine odaje poštu svim žrtvama. Ovaj ratni veteran, bivši borac Hrvatskog Vijeća Obrane (HVO)  javno je istakao da bi vrlo rado odao počast i srpskim žrtvama, civilima i borcima VRS, te da svaka žrtva zaslužuje poštovanje i pijetet. Njegova izjava naišla je na veliki broj pozitivnih komentara i pohvala.

Spaljeni Vareš - jesen 1993. nakon ulaska Armije BiH

Vareš 1993: Razorena crkva u mestu Borovica


CRNI BILANS VAREŠKE GOLGOTE 

Prema podacima udruženja žrtava na području Vareša je tokom trajanja rata (1992-1995) život izgubilo najmanje 120 Srba, civila i branilaca. Najmlađa registrovana žrtva bila je petogodišnja devojčica, dok je najstarija žrtva imala devedeset godina. Najintenzivniji zločini nad Srbima su počinjeni u proleće i leto 1992. godine. Prema podacima Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica na području Vareša postojali su logori i zatočenički objekti za Srbe. Oni su bili smešteni u podrumu škole u naselju Majdan preko puta železare ali i u mesnom Domu penzionera, te u privatnim kućama. U napadu bošnjačke vojske na grad Vareš početkom novembra 1993. zarobljen je veći broj civila srpske nacionalnosti, uglavnom žena i dece. Republički centar identifikovao je četvoro dece iz porodice Marković koja su 02.11.1993. bila zatočena od strane muslimanske vojske u selu Pogar u podrumu jedne porodične kuće. Reč je o Borki (2) i njenom bratu Veliboru Markoviću (6) kao i Milenku (4), te njegovoj sestri Mileni Marković (5). Ova deca su zajedno sa roditeljima i drugim zatočenim civilima bila izložena psiho-fizičkoj torturi a korišćeni su i kao živi štit. Na slobodu su pušteni tek šest meseci kasnije kada su prebegli na srpsku teritoriju. 

Podaci sarajevskih i bošnjačkih organizacija navode kako je tokom i nakon rata došlo do značajne promene etničke slike i strukture srpskih naselja, te kako su četiri većinski srpska sela postala  bošnjačka, a kako je čak šesnaest srpskih sela ostalo potpuno nenaseljeno i ona danas više ne postoje. Takav je slučaj sa npr. mestima Žižci, Samari, Poljanice, Seoci, Letevci, Kunosići, Blaža... Reč je o mestima koja su popaljena i opljačkana i iz kojih je prognano celokupno stanovništvo.  

Nemi svedok srpske patnje svakako je i Crkva Pokrova Presvete Bogorodice u Varešu, jedna od najlepših svetinja u Bosni i Hercegovini. Ova božija kuća ostala je sačuvana i spašena od devastacije zahvaljujući meštanima hrvatske nacionalnosti mada je sa padom grada i ona pretrpela blaža oštećenja.

U periodu od 1993. do 1995. na području Vareša je život izgubilo 109 lica hrvatske nacionalnosti. Među žrtvama je bilo četvoro maloletnika a najstarije žrtve hrvatske nacionalnosti bili su Ivka Vujević (1909), Ivo Pejčinović (1910), Stipo Franjkić (1911) i Ružica Antičević (1913) - svi ubijeni od strane pripadnika muslimanske vojske.

Prognani Srbi iz Vareša danas žive u različitim delovima sveta i ima ih gotovo na svim kontinentima. Svoj zavičaj nose u srcu i sećanju a mnogi već godinama aktivno pomažu svoj rodni kraj, te čuvaju i neguju kulturu i običaje. Neretko se organizuju i okupljanja vareških Srba, a veliki pravoslavni praznici su svakako datumi koji zbroje i okupe mnogo ljudi.

Piše: Igor Mitić

Коментари