(Preuzet tekst)
Na nadmorskoj visini od 829 metara, okružen prirodnim lepotama i brojnim rudnim bogatstvima, smešten je gradić Vareš. Vareš se nalazi u kotlini reke Stavnje a udaljen je 45 kilometara severozapadno od Sarajeva. Okružen je planinama Kapija, Stijene, Zvijezda i Perun. Mesto gde su se vekovima unazad susretale i ukrštale različite kulture, tradicije i običaji prozvano je još od davnina “Malim Rimom” i “Jugoslavijom u malom”.
U Varešu su prema popisu stanovništva iz 1991. godine relativnu većinu činili Hrvati sa udelom od 40,6 posto, Muslimana-Bošnjaka je bilo 30,23 posto a Srba 16,41 posto. Demografske promene, ratni mortalitet i prisilna migraciona kretanja značajno su promenila etničku sliku te danas imamo situaciju da Bošnjaci čine apsolutnu većinu, dok je udeo Srba doslovno desetkovan. Broj Srba se iz godine u godinu sve više smanjuje a mnoga sela ostala su pusta i nenaseljena. Sagledavajući hronološki stvari iz današnje perspektive, brojni istoričari i analitičari iz Republike Srpske saglasni su u činjenici da je Vareš planski "očišćen" od Srba i Hrvata što nažalost potvrđuje i nedavni popis stanovništva u Bosni i Hercegovini. Naš narod iz Vareša danas je rasut svugde po svetu a veoma mali broj vratio se na svoja ognjišta.
Golgota srpskog naroda u Varešu nije tako često tema i o ovim događajima možemo pronaći veoma malo informacija i podataka u domaćoj literaturi. Ovde je ratni vihor započeo već u proleće 1992. godine budući da su se ratna dejstva prelila iz obližnjeg Sarajeva. Iz Sarajeva u Vareš tada pristiže veliki broj paravojnih formacija koje su delovale u okviru muslimanske-bošnjačke vojske tzv. Armije BiH. Veliki broj Srba u panici i strahu napušta svoje domove. Mnoga srpska sela ovog kraja bivaju opustošena a prognano srpsko stanovništvo tada spas pokušava da pronađe u susednim opštinama i gradovima koji su bili pod kontrolom srpskih snaga poput Ilidže i Ilijaša. Deo Srba privremeno prebivalište pronalazi i u hrvatskim selima vareške opštine.
Odnosi Srba i Hrvata u Varešu ostali su korektni i dobrosusedski i tokom tih burnih ratnih godina. Ovi kontakti zasnovani na poverenju i toleranciji, nisu bili ni nalik onima kakvi su postojali npr. u Slavoniji, Dalmaciji, Posavini i drugim delovima bivše SFRJ gde su se vodile teške oružane borbe. Dok se Vareš nalazio pod kontrolom Hrvatskog Vijeća Obrane (HVO) srpsko stanovništvo ali i njihova imovina, te kulturni i sakralni objekti bili su maksimalno zaštićeni, posvedočiće godinama kasnije i brojni Srbi. Nisu zabeleženi nikakvi incidenti niti sukobi na etničkoj osnovi a u Vareš su više puta stizale i grupe prognanih srpskih civila iz Sarajeva i srednje Bosne koji su bili ovde bili veoma dobro primljeni, zbrinuti i prihvaćeni od strane lokalnog hrvatskog stanovništva.
Nakon egzodusa srpskog stanovništva iz Vareša, glavna meta napada postaju Hrvati. Njihova sela bivaju napadnuta već u leto 1993. godine kada veliki broj ljudi biva primoran da napusti svoje domove. Upravo u tom periodu značajnu ulogu su odigrali pripadnici Vojske Republike Srpske koji su na sve načine pokušali da olakšaju tešku sudbinu običnog naroda te njihovu surovu realnost učine što podnošljivijom. Hrvatski izvori beleže da je "zbog stalnog straha od muslimansko-bošnjačkog nasilja, krajem avgusta 1993. godine započela evakuacija žena i dece hrvatske nacionalnosti iz ovog grada. Tako je u dva konvoja posredstvom VRS preko srpskih teritorija u Hercegovinu prebačeno ukupno 3.200 dece i žena."
HUMANOST VOJSKE REPUBLIKE SRPSKE U VAREŠU
Zahvaljujući mnogobrojnim humanitarnim akcijama Vojske Republike Srpske još od 1992. je spašeno desetine hiljada života sa područja Srednje Bosne; civili su uspešno evakusani iz neprijateljskih okruženja, odbranjena su mnoga sela i gradovi a prognanima je pružena sva moguća pomoć. Ta pomoć je pružana svim civilima nezavisno od njihove verske i nacionalne pripadnosti a jedna u nizu takvih akcija humanitarnog karaktera zbila se i u Varešu.
U novembru 1993. godine muslimanska vojska je izvršila veliku ofanzivu na sam grad Vareš zbog čega u egzodus odlazi do tada većinsko hrvatsko stanovništvo. Iz grada u progonstvo odlazi i manji broj Srba koji su ovde ostali. Hrvatsko i srpsko civilno stanovništvo našlo se u velikoj panici i strahu. U strahu za sopstvenu bezbednost ljudi bivaju prinuđeni da napuste svoja ognjišta - svoj grad u kojem su rođeni, gde su odrasli i gde su proživeli neke od najznačajnijih trenutaka u životu. Među nezaštićenim narodom je vladao pravi haos a Hrvati su posebno strahovali i zbog moguće odmazde budući da su nekoliko dana ranije pojedini pripadnici hrvatske vojske počinili zločin nad Bošnjacima u selu Stupni Do (opština Vareš).
U tom momentu doneta je odluka da hrvatski civili i vojnici preko srpske teritorije krenu u egzodus ka Kiseljaku. Rukovodstvo Vojske Republike Srpske je drage volje prihvatilo predlog spremno da pomogne ugroženom stanovništvu a vrlo brzo su se u akciju spašavanja uključili i srpski civili, meštani vareških i sarajevskih sela.
Više hiljada bespomoćnih hrvatskih civila – žena, dece, starih i mladih, ranjenih i bolesnih uputilo se stazama egzodusa ostavljajući za sobom svoje kuće i stanove, imanja i dragocenosti na milost i nemilost napadačima. Nije bilo ni vremena ni načina poneti sa sobom bilo šta vredno! Nepregledne kolone autobusa, kamiona i automobila prepunih žena i dece jasno su oslikavali tragediju koja je snašla stanovnike ovog kraja. Ipak, u tim trenucima kada su svuda odzvanjali meci i granate najvažnije je bilo "sačuvati glavu na ramenima". Sa civilima su preko srpske teritorije krenuli i mnogi ranjeni vojnici – pripadnici HVO-a, javili su tada reporteri STV-a. Po Varešu su tih novembarskih dana sa muslimanskih / bošnjačkih položaja počele da padaju granate koje su pogađale civilne ciljeve od igrališta, preko kuća i zgrada do crkava i to je bilo jasno upozorenje svima šta se sprema!
U spas unesrećenom i izgladnelom hrvatskom stanovništvu tada priskače srpska vojska i srpski civili. Ranjenicima i bolesnima je odmah pružena sva medicinska pomoć. Mnoge porodice, žene sa decom su primljene u srpske kuće gde im je ponuđen smeštaj, hrana, lekovi i osnovne namirnice. Omogućen im je prevoz, prevoženi su gde su želeli. Otvoreni su i privremeni kolektivni centri gde su ljudi primljeni i ugošćeni kao kod svoje kuće o čemu su svedočili i sami Hrvati nebrojano mnogo puta. Gotovo identična situacija dogodila se u junu 1993. na Vlašiću kada je srpska vojska prihvatila više hiljada hrvatskih izbeglica koje je bošnjačka / muslimanska vojska prognala iz Travnika i Lašvanske doline pruživši im pomoć i smeštaj.
SEĆANJA SRPSKIH VOJNIKA I HRVATSKIH CIVILA NA NOVEMBARSKE DANE
Коментари
Постави коментар