Ne blijedi sjećanje na uglednu i časnu porodicu Panenić. Riječ je o skromnim, poštenim i apolitičnim ljudima koji su brutalno ubijeni tokom posljednjeg rata na teritoriji istočne Slavonije. Treba napomenuti da su članovi ove porodice - domaćin Alojzije /46/, njegova supruga Katica /43/ i njihov sin Vjekoslav /22/ bili etnički Hrvati i katolici. Živjeli su u malom mirnom mjestu Stari Jankovci. Ovo mjesto nekada je pripadalo opštini Vinkovci i bilo je etnički mješovito. Ovdje su oduvijek u slozi živjeli Hrvati, Srbi, Mađari te pripadnici drugih manjina.
U Jankovcima se od kad je vijeka radovalo se, slavilo, pjevalo, radilo i gradilo skupa. Dijelili su mještane i one lijepe i one tužne momente zajedno! Na etničke razlike malo je ko obraćao pažnju. Alojzije se oduvijek trudio da porodici obezbjedi koliko može lagodan život. Vrijedno su on i supruga Katica radili ne bili prehranili djecu i od njih stvorili dobre ljude! A Vjekoslav, pristojan mlad momak od najranijeg djetinjstva je pokazivao talenat i zrelost. Vaspitavan je u pravom porodičnom duhu i od malena učen pravim ljudskim vrijednostima.
Zbog svoje dobrote Panenići su bili uvažavani i cijenjeni među svojim komšijama i imali su prijatelja među pripadnicima svih naroda. Voljeli su Jugoslaviju, zalagali su se za bratstvo i jedinstvo. Njima su šovinizam i etnička mržnja bili strani i nepoznati pojmovi. Zato im je i rat veoma teško pao.
Ne želeći da pucaju na komšije Srbe, Alojzije i Vjekoslav su dugo odbijali da obuku ratne uniforme i uzmu puške u ruke. A kada je situacija u Slavoniji postala ozbiljnija Vjekoslav i Alojzije su se pridružili komšijama i prijateljima Srbima, i Teritorijalnoj Odbrani. Zato su prozvani "četnicima, izdajicama, špijunima" od strane ekstremnih Hrvata.
Bili su suočeni sa prekim pogledima, ogovaranjima, uvredama i prijetnjama. Postali su krivi samo zato što se nisu, poput drugih hrvatskih vojnika, pridružili nasilju nad srpskim stanovništvom. Bili su krivi zato što su u tom najtežem periodu bili i ostali LJUDI.
Mnogo je trauma i stresova ova časna, skromna porodica doživjela. A onda su jednog proljetnjeg dana zlikovci ispunili svoje bezumne, zle namere i poubijali ih u njihovoj kući. Brojne povrede i tragovi mučenja konstatovani su na njihovim tijelima.
Plakali su Jankovci, plakala je Slavonija! Na vječni počinak ispratili su ih brojni Srbi, te Mađari i pripadnici drugih nacija. Svi su bili ujedinjeni u tuzi i bolu za nevino izgubljenim životima. Komšije i poznanici Srbi i danas imaju lijepe i pozitivne riječi za Paneniće.
"Da su svi bili kao Panenići, rata nikad ne bi ni bilo"- govore i danas sa tugom i sjetom mještani Starih Jankovaca. Za zločin nikad niko nije odgovarao. Valjda državi Hrvatskoj ne odgovara da počinioce i naredbodavce privede pravdi pa makar se radilo i o žrtvama koje su po etničkom poreklu bili "Hrvati". I dalje se tamo kao heroji slave i veličaju Glavaš, Merčep, Štefančić, Tuđman i ostala profitersko-zločinačka bagra dok se o pravim herojima i junacima koji su poput porodice Panenić osvjetlali obraz hrvatskom narodu mudro ćuti!
Коментари
Постави коментар