Svakog Vidovdana srpska zajednica u Vukovaru obilježava Dan sjećanja na sve ubijene građane srpske nacionalnosti u ovom gradu.
Obilježavanje sjećanja na nevino stradale žrtve poslednjeg rata započelo je i ovog Vidovdana, polaganjem vijenaca u parku Breza u Borovu naselju, kao i pored veslačkog kluba u Vukovaru. Tradicija je ovo koja se nastavlja, a za cilj ima odavanje pošte svim nevino stradalim civilima.
- Svake godine Veće srpske nacionalne manjine u gradu Vukovaru organizuje polaganje venaca i komemoraciju prisećajući se postradalih Srba, pripadnika srpske zajednice, pre svega civila i posebno onih koji su ubijeni pre početka ratnih dejstava. Ti ljudi su stradali samo zato što su Srbi, viđeni Srbi u gradu Vukovaru i očito je tada atmosfera u gradu bila takva da su ti ljudi morali da prođu takav put. Važno je da ih se sećamo, važno je da pamtimo i obeležavamo, ali treba i da praštamo. To je i jedna poruka da svi oni koji su postradali i koji su žrtve zaslužuju jednaku pažnju – rekao je predsednik ZVO-a Dejan Drakulić.
Ovo obilježavanje se razlikovalo od prethodnih jer je zajednički vijenac svih srpskih organizacija po prvi put položen i u parku Breza ispred spomenika posvećenom stradaloj djeci.
EGZODUS I PROGON SRPSKOG NARODA
Egzodus Srba iz Vukovara bio je prvi organizovani progon jedne etničke zajednice na tlu moderne, savremene Evrope. Svjetske kamere nisu bile rade da snime i zabilježe lica uplakanih srpskih civila koji su pod prijetnjama i pritiscima u kolonama napuštali svoja ognjišta i bježali u nepoznato. Kolektivni centri u Baču, Apatinu i Šidu bili su premali da prime hiljade porodica koje su tog marta 1991. čamcima i autobusima bježali iz rodnog grada ko bi spasili žive glave.
Kao što je već poznato prve žrtve u Vukovaru bili su Srbi, prve zapaljene kuće bile su srpske, prvi minirani lokali i objekti bili su u vlasništvu Srba, prvo su formirani logori za Srbe, prvo su iz ovog grada protjerani i prognani Srbi, prve porušene i oštećene svetinje bile su pravoslavne crkve i hramovi...
Prva vukovarska žrtva bio je penzioner Stevan Inić /63/ koji je ubijen svirepo i mučki na svom kućnom pragu u Bršadinu. Stevana je hicima iz vatrenog oružja ubio komšija Hrvat Mihajlo Mijo Gelenčir i to iz šovinističkih pobuda i mržnje. Razlog je bio taj što je nesrećni čovijek nosio jugoslovensku zastavu na Prvomajski uranak u obližnju šumu Đergaj. Počinilac zločina i njegovi najbliži istakli su se i kasnije po zastrašivanju srpskog stanovništva u Bršadinu i okolnim selima, kao i pljačkama srpskih kuća i objekata u vlasništvu Srba. Kako su sami Hrvati posvjedočili godinama kasnije Stevan je ubijen bez ikakvog povoda i bez pružanja otpora, kao penzioner i kao nenaoružani civil samo jer je bio srpske nacionalnosti.
Podaci pokazuju da je preko 20 000 Srba, Rusina, Jugoslovena i nehrvata metodama nasilja i pritiska prognano je iz svojih domova pre i tokom ratnih sukoba u Vukovaru. Strah je i dan danas prisutan, mnoge porodice se nisu vratile u svoje domove a scene nasilja, progona, prijetnji i zločina još uvijek su žive. Egzodus Srba iz Vukovara bio je prvi slučaj nasilnog progona jedne etničke grupe u modernoj Evropi, prvi slučaj egzodusa nakon Drugog svetskog rata. Fotografije nepreglednih kolona srpskih izbjeglica obišle su tada svet koji nije bio pretjerano zainteresovan za srpsku patnju.
Prva žrtva u samom gradu Vukovaru je bio Srbin Jovan Jakoljević koji je brutalno ubijen 29. juna 1991. na tadašnjem Trgu Slavije, a današnjem Vatikanskom trgu. Prebijanja i zlostavljanja srpskog i nehrvatskog stanovništva postali su svakodnevica. Na području Vukovara od maja 1991. do novembra 1991. ubijeno je više od 200 srpskih civila i žrtava ratnog zločina. Najmlađa žrtva bio je dječak Goran Čečavac od godinu ipo dana, izrešetan mecima sa svojim roditeljima od strane Zengi, dok je najstariji bio 93-godišnji čovek ubijen u kući sa svojom suprugom i još jednim komšijom. Zatirane su čitave porodice, ubijeni su mnogi bračni parovi, registrovani su brojni slučajevi silovanja žena i djevojaka od strane hrvatske vojske.
Hrvatski vojnici i policajci su tog proljeća, ljeta i jeseni odvodili srpske civile sa radnih mjesta, iz porodičnih domova, sa ulica i gradskih trgova na tzv. "informativne razgovore" sa kojih se mnogi nikada nisu vratili. U gradu je postojalo i nekoliko logora i zatvora gdje su zatvarani srpski civili i zarobljenici koji su tamo mučeni, zlostavljani, silovani i ubijeni. Procenjuje se da je osim civila, ubijeno i preko stotinu srpskih branilaca koji su likvidirani kao ratni zarobljenici u logorima, što je protivno Ženevskoj konvenciji i takođe se smatra ratnim zločinom. Posmrtni ostaci mnogih Srba su nađeni u Dunavu i po masovnim grobnicama a do danas niko nije procesuiran za ove strašne zločine. Jedan dio žrtava i dalje se nalazi na listi nestalih a komšije Hrvati ne žele da kažu gdje su tijela.
ODATA POČAST UBIJENOJ DJECI
Po prvi položeni su vijenci za najmlađe stradalnike a okupljeni su podsjetili da su i srpska djeca takođe stradala na području Vukovara.
- Srpska zajednica i Samostalna demokratska srpska stranka uvek je slala poruke mira. Ne možemo biti nemi ili slepi, da ne odamo poštu svoj decu koja su nastradala, s obzirom da je taj spomenik posvećen svoj deci koja su nastradala na području bivše opštine Vukovar. Imali smo obavezu, ali pre svega želju, da u ime srpske zajednice položimo i tamo venac. Na tom mestu likvidirana su i srpska deca, tako da smatramo da nam je obaveza da budemo tamo – rekao je zamenik gradonačelnika i predsednik gradske organizacije SDSS-a Srđan Kolar.
Podsjećamo, jedan od najtežih zločina dogodio se u noći između 15. i 16. novembra 1991. u Ulici Nikole Demonje kada su hrvatski vojnici na svirep način ubili najmanje dvadesetak srpskih civila, među kojima i četvoro djece. Dok su se skrivali u podrumu mecima su izrešetani Miroslav Čečavac /25/, njegova supruga Slađana /20/ i njihov sin Goran, star godinu ipo dana kao i komšije koje su se skrivale sa njima Ana Novaković /41/, Ilinka Milošević i njen desetogodišnji sin Branimir Milić Milošević. Branimir je usmrćen sa dva projektila koja su mu ispaljena u glavu. Nažalost, u ovoj kući nije bilo preživjelih. Brojni TV reporteri i novinari zabilježili su kamerama izvlačenje tijela ovih nedužnih civila iz podruma i porodičnih kuća. Kako je Tanjug javio 01.12.1991. godine, patolozi su ustanovili kako su tijela Gorana Čečavca i Branimira Miloševića bila u potpunosti izrešetana i da su imala prostrelne rane svuda po tijelu, a takođe utvrđeno je da obojica na glavi imaju ulaznu i izlaznu ranu od metka.
U susjednoj kući pod brojem 74. ubijeno je devetoro civila koji su prethodno mučeni pa masakrirani a Milica Trajković, iako ranjena, jedina je uspjela da preživi masakr. Dve noći i tri dana, Milica je ležala sakrivena u mračnom, vlažnom podrumu čekajući oslobođenje i spas. U tom podrumu bili su Milica Trajković, njen suprug Velimir (61), njena ujna Savka Pavić (61), Savkin sin Radoslav (25), te rođaci Nada Pavlović (41), njena majka Miholjka (66) i Nadino dvoje dece – petnaestogodišnja ćerka Zorica i sedamnaestogodišnji Željko Cvetković (sin iz prvog braka). Tu su bili i Nadin suprug Teodor Tošo Tošković kao i komšija Milan Travaš.
Autori knjige „Genocid nad Srbima 1941-1945 i 1991/1992“ navode prema svjedočenju jedine preživjele Milice kako se sa ulaza u zatvoreni podrum začuo glas čoveka koji je upitao da li ima nekoga u podrumu. Odgovoreno mu je da su tu samo civili nakon čega je hrvatski zločinac ili više njih provalio unutra psujući svima majku četničku, navodi se u knjizi. Zločinac je repetirao je pušku i naredio civilima da odmah napuste podrum. Jedan za drugim, preplašeni civili izlazili su iz podruma. Nada je samo grlila svoju decu strepeći za njihov život.
Pretposljednja je bila Sava Pavić, starica od 62 godine koja je rekla: „Sad ću ja dijete, sad ću“. U tom momentu zlikovac je potegao obarač i usmrtio nesrećnu staricu a tom prilikom je ranio i Milicu koja je bila odmah pored, skrivena u mraku. Kako je pala, Milica je odmah povukla debeo jorgan preko sebe i ostala skrivena. Zločinac je najvjerovatnije nije primetio te je Milica samo pukom srećom ostala živa. U knjizi „Genocid nad Srbima 1941-1945 i 1991/1992“ navodi se „kako su Miholjka i Nada usmrćene tupim predmetom dok je Zorici (15) glava bila razbijena tupom stranom sekire a usta puna stakla“. Bilo je tragova mučenja, govorili su patolozi. Nadinog supruga Teodora Tošu Toškovića hrvatski vojnici odveli su iza kuće i tamo ga strijeljali.
Obdukciju ubijenih radio je istaknuti patolog dr Zoran Stanković koji je više puta govorio o ovom strašnom zločinu.– Upravo sam ja obeležio svako telo i odradio svoj posao tamo profesionalno, i time omogućio da se zločini procesuiraju. Međutim, prećutkuju se zločini nad Srbima, na primer, nad celom porodicom i desetak srpskih civila u Ulici Nikole Demonje. Bilo je indicija koje su govorile o ratnom zločinu. Mi smo imali samo svedoke Srbe koji su ostali u Vukovaru i koji su mogli da govore o tim žrtvama. Ali, smo ipak registrovali da je tu u vrtiću bilo ubijanja nekih ljudi – kao što su Lukić, Vezmar, Uroš Udovičić, koje je pobila grupa Martina Sabljića, Ćibarića, Šipoša i ostalih. Osim toga, potvrđeno je i postojanje ubijenih Srba u ulici Nikole Demonje 72, odnosno 74, gde je bila ubijena cela porodica Čečavac – znači onaj mali, otac i majka. Veliki broj tela nađen je oko bolnice i oko lučke kapetanije.. – istakao je svojevremeno pokojni Zoran Stanković, istaknuti srpski patolog, profesor i doktor medicinskih nauka, sanitetski general-major u penziji i predsednik koordinacionog centra za jug Srbije.
U komentaru koji je ostavila Srpkinja iz Borovog naselja, komšinica i poznanica ubijenih, stoji da porodica Pavlović danas više nema živih srodnika, kao i da su se ljudi i novinari koji su se tom prilikom okupili onesvešćivali od jezivih prizora. Ona je na društvenim mrežama napisala: – Mrtva usta ne govore. Porodica Pavlović je sva pobijena, uglavnom sekirama i koliko znam, danas nema živih srodnika koji bi eventualno podneli neku tužbu. Zločin bez kazne! I da najveći monstrumi i psi rata danas su njihovi nacionalni heroji! Tela ovih naših mučenika izvukla je JNA, uz prisustvo velikog broja novinara, TV ekipa, i ljudi iz Borova. Od užasnih prizora, ljudi su padali u nesvest. Mala Zorica najprije je zaklana polomljenom flašom pa dokrajčena sekirom. O ovom užasnom zločinu svedočio je više puta na TV, dr Stanković, naš najpoznatiji patolog, koji tamo na licu mesta nije mogao sakriti užas i suze."
Istog dana 16. novembra 1991. u Borovom naselju iz skoništa „Nova obućara“ izvedeni su i strijeljani od strane pripadnika hrvatske vojske (ZNG-a) : Inić Ratko, 1952. Vukovar, njegova supruga Inić-Janković Milena i njihov sin šesnaestogodišnji sin Inić Marko koji je bio dijabetičar i duševni bolesnik. Sa njima je strijeljana i Ana Lukić Maljevac, Hrvatica udata za Srbina koja je prethodno silovana.
Nešto ranije u naselju Lužac ubijen je dječak Đorđe Vidaković, star trinaest godina. U napadu na srpsko stanovništvo naselja Bobota, ubijen je dječak Borislav Knežević, star 13 godina a istog dana na drugom kraju Vukovara hrvatski metak prekinuo je život učenika Momčila Savića, starog 17 godina.
Od eksplozije mine u junu 1992. poginuo je trogodišnji dječak Aleksandar Jagodić čije ime stoji uklesano na spomen obilježju žrtva opštine Bač. Branka Smuđ, djevojčica od 11 godina, rodom iz Borova Naselja, ubijena je u maju 1995. kada je na adresu kuće gdje je živjela kao izbjeglica stigla paket bomba. Tom prilikom poginulo je i ranjeno više lica i djece, a porodica je inače ranije trpela prijetnja Hrvata iz inostranstva koji su odlučili da se na bestijalan način osvete nedužnim ljudima. Enveru Kuduzoviću su u septembru 1992. ubijena dva sina – Mićo (18) i Akif (17) a sa tugom se pominje i ime malenog Daria Pejića iz Borova Sela koji je poginuo u jesen 1991. Sanja Milinković ostala je bez brata Dalibora /15/ koji je stradao od polu-automatskog oružja i oca Danila koji je ubijen tokom granatiranja civilnih ciljeva u Bršadinu.
Imena i fotografije poginule i mučki ubijene srpske djece često se zloupotrebljavaju i koriste od strane hrvatskih udruga, novinara, vojske, običnih ljudi. Hrvatski trgovci ljudskom nesrećom često ih koriste u propagandne svhre te su se imena najmlađih našla i u raznim knjigama, na memorijalima, muralima, spomenicima i spiskova a sve ciljem da se operu krvave ruke hrvatskih zločinaca a nevina djeca predstave kao "hrvatske žrtve". Porodice ubijenih Srba mole da prestane sa zloupotrebom teških sudbina djece i civila.
Preživjeli Vukovarski Srbi i rodbina ubijenih više puta su apelovali na hrvatske medije i političare da prestanu da zloupotrebljavaju fotografije i sudbine srpskih žrtava iz Borova naselja, te da umesto toga procesuiraju hrvatske zločince, naredbodavce i direktne počinioce ovih zločina.
Sjećanje na srpske žrtve sa prostora čitave Hrvatske pa tako Vukovara čuvaju i ugledni Savo Štrbac i Veritas.
Nakon polaganja vienaca vernici su prisustvovali vidovdanskoj liturgiji i parastosu kojeg je služio episkop osečkopoljski i baranjski Heruvim uz sasluženje eparhijskog sveštenstva u Hramu svetog Oca Nikolaja u Vukovaru.
- Danas na Vidovdan vaskrsava srpski narod, vaskrsava nacionalno biće, budi se ponos i junaštvo. To junaštvo nije protkano mržnjom, već je protkano ljubavlju, nije protkano osvajanjem nego branjenjem onoga što je sveto a to je krst časni i sloboda. Vidovdan je za nas naše opredeljenje za Hrista, jedino na takav način možemo biti pravi istinski Srbi, potomci kneza Lazara i svetosavskog predanja. Gazimestan je mesto susreta čoveka sa Bogom, neba sa zemljom i mesto gde se opredeljujemo za carstvo nebesko, za Časni krst, za stradanje i protiv stradanja, a to nam niko ne može oduzeti jer je to nešto što je ukorenjeno u našem srcu i duhovnom biću, što nosimo i sa čim dišemo svakog dana i svakog trenutka – rekao je, između ostalog, u svojoj besedi episkop osečkopoljski i baranjski Heruvim.
Takođe, vijenci su položeni i kod krsta koji je podignut za večno sjećanje na srpske i sve nevino stradale žrtve u porti pomenutog vukovarskog hrama.
Ovo vidovdansko prisećanje koje tradicionalno organizuje Udruženje Protiv zaborava, Zajedničko veće opština, Veće srpske nacionalne manjine grada Vukovara i gradska organizacija Samostalne demokratske srpske stranke prilika je za zajedničku molitvu, sjećanje i izražavanje solidarnosti sa porodicama žrtava, a prisustvovali su mnogobrojni predstavnici kulturnog, političkog i društvenog života Vukovara i okoline, kao i verni narod.
Коментари
Постави коментар