Iako se u javnosti o tome vrlo malo govori, treba podsjetiti da je i područje Banja Luke tokom posljednjeg Odbrambeno-otadžbinskog rata brata bilo izloženo granatiranju sa položaja hrvatsko-muslimanskih formacija. Banjalučani sa posebnim pijetetom pamte imena više od 1600 boraca i civila koji su ubijeni i stradali u periodu od 1992. do 1995. godine. Možda je i najviše medijski ostao ispraćen tragični događaj kada je zbog nedostatka kiseonika potrebnog za adekvatan tretman preminulo 12 od smještenih beba. Ovaj zločinački čin bio je rezultat surove blokade od strane hrvatskih i muslimanskih snaga. Međutim, malo se govori o tome kako su Banjalučani mučki i svirepo ubijani.
Najtežu sudbinu je doživjela mjesna zajednica Bočac gde su hrvatske snage masakrirale preko 50 civila i mještana - oba pola i uglavnom starije dobi. Bočac je postao meta razularenih hrvatskih i muslimanskih ekstremista još u ljeto 1992. kada je ovo područje više puta bilo izloženo granatiranju. Projektili različitog kalibra zasipali su Bočac i okolna mjesta iz pravca Jajca i susjednih hrvatskih i muslimanskih sela a narod je bio prinuđen da dane i noći provodi u podrumima i skloništima. Smrt je vrebala na svakom ćošku, ljekari su u bolnicama imali "pune ruke posla" i baš niko u ovom kraju nije bio spokojan ni smiren. Narod je neprestano strahovao od prijetnji hrvatskih vojnika "kako će ući u Bočac i Banja Luku i počistiti sve pred sobom". I zaista, ovo nisu bile prazne priče što se i pokazalo u oktobru 1995. kada su srpski civili, mahom žene i starci monstrozno ubijani i masakrirani prilikom napada hrvatske vojske na tuđa sela.
Međutim, zločin koji je najavio svu patnju naroda Banjaluke svakako jeste smrt i teško ranjavanje brata i sestre iz porodice Milinović. Na ovaj tragični događaj podsetio je Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica u svojoj novoobjavljenoj publikaciji pod nazivom "Djeca - žrtve rata". Autori publikacije navode da je "Slobodan Milinović, sin Miroslava i Pere, rođene Savić, rođen u mjestu Jajce dok je bio nastanjen u naselju Bočac (Banja Luka). Dječak je ubijen, poginuo 20. septembra 1992. kada su sa neprijateljskih snaga iz pravca Jajca na Bočac ciljano ispaljene minobacačke granate. Dječak je sahranjen na mesnom groblju u naselju Bočac. Tom prilikom je, navodi se u publikaciji, teško ranjena i Slobodanova sestra Radinka Milinović (rođ. 27.09.1982)."
Za zločin - za smrt sedmogodišnjeg dječaka i teško ranjavanje njegove desetogodišnje sestre niko od vrhovnog rukovodstva pa ni samih počinilaca, pripadnika hrvatske vojske i muslimanske Armije BiH nije procesuiran niti kažnjen. Niko do danas nije ni posjetio porodicu Milinović niti ih upitao kako su, da li im je nešto neophodno, kako žive ovih trideset godina...ne znamo ni u kakvom je stanju danas Radinka, da li se oporavila....Nemar i zaborav su, nažalost, zavladali našim društvom i to je ono što moramo pod hitno korigovati ako želimo da napredujemo i opstanemo kao narod!
Ujmesto da proslavi svoj deseti rođendan sa porodicom u pesmi i veselju, Radinka je taj dan sa teškim povredama dočekala u bolničkoj postelji. Neutješni roditelji tada su bili okovani nemjerljivom tugom i bolom za voljenim sinom i prevelikom brigom za ranjenom ćerkom.
Ime malenog Slobodana uklesano je na spomen obilježju koje je podignuto u čast poginulih boraca i mučki ubijenih civila. Na području MZ Bočac ubijena su 33 srpska civila, među kojima četrnaest žena i jedno dijete. Najmlađa žrtva je bio sedmogodišnji dječak Slobodan Milinović, dok je najstarija bila Ljubica Oroz, koja je imala 90 godina. Podsjećamo, hrvatske snage su 10. oktobra 1995. izvršile okupaciju Mrkonjić Grada i masakrirale preko četiri stotine Srba, čija su tijela nalažena kasnije po masovnim i pojedinačnim grobnicama, od kojih je najpoznatija ona odakle je ekshumirano 181 tijelo žena, starih i branilaca.
Stanovnici grada na Vrbasu već godinama apeluju na boračke organizacije, ratne veterane, udruženja žrtava, političare i obične građane da pokrenu inicijativu da jedna ulica u centru Banja Luke ponese ime po ubijenom dječaku Slobodanu Milinoviću te da se na tom istom mjestu postavi prikladna spomen ploča sa likom nedužnog dječaka gde bi bile opisane i okolnosti njegovog stradanja. Sjećamo se kojom brzinom i u kom vremenskom periodu je Banja Luka dobila ulicu i Spomen-ploču u čast majora Milana Tepića.
Pitamo se koliko je potrebno da se neko sjeti i imenuje ulicu ili podigne spomen ploču u znak nevino ubijenih civila? Još jedna Banjalučanka Vesna Čuković postala je simbol stradanja nevinih. Ova učenica imala je tek 17 godina kada je teško ranjena, zapaljena od pripadnika hrvatske vojske 01. maja 1995. godine samo zato što je pripadala srpskom narodu i ispovijedala pravoslavnu vjeru.
Ulice i spomen ploče služile bi kao opomena svakom prolazniku, svakom djetetu, građaninu pa i posjetiocu na sve strahote koje ratovi i oružani sukobi donose. Sve ovo bi nesumnjivo doprinelo očuvanju kulture sjećanja sa glavnim edukativnim ciljem da se takvi događaji više nikome i nikada ne ponove.
Коментари
Постави коментар