Neshvatljivo je da Srbi, nekadašnji građani Ključa, stidljivo i tužno obilježavaju svoju patnju kada su tokom rata i agresije prognani sa svog rodnog ognjišta, kada su ostali bez imovine, kada su masovno ubijani, zlostavljani i progonjeni samo i isključivo zbog toga što su pripadali srpskoj naciji i ispovjedali pravoslavnu veroispovijest. Zašto ćutati o genocidu koje su muslimanske snage sa takvom lakoćom počinile ne mogu ni najbolji stručnjaci objasniti!
Tačno je trideset godina prošlo od kako je opština Ključ 14.09.1995. okupirana a njeni stanovnici brutalno ubijani i bacani u masovne grobnice, te protjerani sa svojih ognjišta!
Na području regije Prijedor od aprila 1992. do kraja 1995. ubijeno i stradalo više od 3700 Srba, od čega je na bolnom spisku žrtava ključke opštine čak pet stotina i osamdeset osam imena - od tek rođenih beba do staraca od devedeset i tri godine. Tu su imena žena, djevojaka, dječaka, mladića, djece, zatim penzionera od kojih su neki bili nepokretni, slijepi, teško bolesni. Na spisku ubijenih su ljudi svih profesija - učitelji, lekari, zemljoradnici, profesori, građevinski radnici....
Najmlađa žrtva agresije bila je beba stara samo jedan dan! Riječ je o novorođenčetu Nikoli Kneževiću, sinu Stanka i Živke, koji je preminuo 23.05.1992. u porodilištu u Banjaluci usled nedostatka kiseonika uslovljenog hrvatsko-muslimanskom blokadom. Najstarija žrtva imala je 93 godine a riječ je o starici koja je mučena, masakrirana pa bačena u masovnu grobnicu!
PRVA ŽRTVA JE BIO SRBIN - UGLEDNI POLICAJAC
U proljeće 27. maja 1992. započeo je rat u opštini Ključ ! I u Ključu su baš kao i u svim drugim opštinama prve žrtve bili Srbi a rat su započeli ekstremni Muslimani. Naime, tog dana dobro naoružane muslimanske snage su započele sa napadima na srpska sela sa ciljem da osvoje grad i ovladaju čitavim ovim krajem. Prvi napadi i incidenti u ovom kraju dogodili su se još tokom 1991. a muslimansko rukovodstvo čak nije ni krilo svoje ambicije i pretenzije ka osvajanju Ključa i bosanske krajine. Još tada započinje naoružavanje muslimanskog naroda i stvaranje paravojnih formacija. S obzirom da su oformili muslimanski bataljon i mobilisali veći broj muslimana, Avdić i Hukanović donose odluku da se počne sa ofanzivnim borbenim aktivnostima.
Jedinica iz Sanice dobija pravac dejstva na srpsko selo Korjenovo.
Vrhpoljčani dobijaju zadatak blokirati komunikaciju, magistrali put Sanski Most – Ključ , čime rukovode Arif i Ifet Hukanović, jedan ojačani vod dobio je zadatak da izvrši napad na srpsko selo Peći.
Akcija je izvedena 27. maja 1992. godine, kada muslimanski ekstremisti napadaju patrolu policije i ubijaju policajca Dušana Duću Stojakovića, a ranjavaju policajce Miloša Kecmana i Željka Despota. Istog dana oko 14 časova ova jedinica organizuje zasjedu koloni vozila JNA Banjalučkog korpusa, koji su bili na redovnom odsluženju vojnog roka, prilikom čega su brutalno ubijena dva vojnika i jedan vozač, dok je teške i srednje teške povrede zadobilo 35 vojnika JNA i srpskih civila.
Tako je počeo rat u ovoj opštini a danima kasnije nastavljeni su napadi na srpska sela pa i sam grad. Taj teror je trajao sve do Dejtona a u septembru 1995. je počinjen i genocid nad srpskim stanovništvom u ovom kraju.
Muslimanski ekstremisti su neprestano do ljeta 1995. vršili zločine i napade na srpske civile, ubijajući i zlostavljajući nejač i život je svo vrijeme trajanja sukoba bio nesiguran. Ubijani su nemoćni ljudi, starci i žene a dio zločinaca je pohapšen čak i osuđen.
Naime, dana 14. i 15. septembra 1995. pripadnici zločinačke tzv. Armije BiH izvršili su napad na Ključ i srpska sela u okolini (Gornji Ribnik, Gornja Slatina, Donja Slatina, Rudenice, Sitnica, Gornji Vrbljani, Donji Vrbljani, Sredica, Rastoka, Velijašnica) prilikom čega su počinili užasne zločine. Uz povike "Allahu ekber" i "Koljite žene i djecu", muslimanski zločinci su masakrirali više od 70 civila srpske nacionalnosti. Među žrtvama je bilo najviše žena a veliki broj ubijenih su bile stare i bolesne osobe kao i teško pokretna lica. Tokom zločina muslimanskih agresora nisu bila pošteđena čak ni djeca. Prilikom napada popaljena su, opljačkana i razorena sva navedena sela. Srpske kuće su do temelja spaljene, devet pravoslavnih crkvih je porušeno i oštešeno a više od 20 pravoslavnih groblja je devastirano.
Žrtve su ubijane klanjem i masakriranjem i to najčešće sekirama, maljevima i hladnim oružjem. Sa područja Ključa 1995. je protjerano i ubijeno 93% predratnog srpskog stanovništva. Ubijali su djecu u naručju majki, silovali su žene i djevojke, a posebno su se iživljavali nad nejači. Muslimanski vojnici i civili su pljačkali imovinu, devastirali groblja i crkve, i uništili sve što se moglo uništiti izbrisavši svaki trag postojanja Srba.
Nakon završetka rata, samo na području Ključa pronađeno je 63 grobnica - masovnih i pojedinačnih, dok je na području čitavog Unsko-Sanskog kantona pronađeno više od 250 grobnica gde su pokopani posmrtni ostaci ubijenih srpskih civila. U Ključu su bile smještene i brojne porodice sa prostora Hrvatske koje je protjerala tuđmanova vojska za vrijeme akcije "Oluja". Za manje od mjesec dana bili su primorani opet da bježe!
Muslimanski zločinci su na kućnom pragu masakrirali Mileta Dmitrovića (41), inače slijepog i teško pokretnog civila, zajedno sa njegovim ocem Savom Dmitrovićem (88) a potom njihova tijela zapalili. Naročito je potresna priča o starici Anđi Banjac (90) iz Sanice koja je svog dželata te nesrećne 1995. nahranila i napojila. Posle je i kafu sa njim popila da bi je namjernik, muslimanske vjere, potom zaklao i bacio u bunar. Učinio je to za Bosnu i Hercegovinu i bošnjački narod, tako se hvalio. Zlikovac je javno priznao ovaj zločin i predao se policiji zbog čega je osuđen na sramnih osam godina. To je ujedno jedina presuda za stravične zločine nad srpskim civilima u Ključu.
Na svom kućnom pragu zaklani su i supružnici Jovan (88) i Ana Marčeta (81) koje su muslimanski ekstremisti prethodno mučili i zlostavljali najstrašnijim metodama. U napadu razjarenih hordi Atifa Dudakovića živote su izgubili i Joka Danilović (85), Milica Danilović (68), Mara Đukić (82), Milka Đukić (89), Stana Đukić (73), Stevo Đukić (58), Vukosava Đuričić, Dušanka Zorić, Rosa Kasapović (75), Smilja Marković (70), Rade Marčeta (80), Stana Marčeta (75), Mile Stupar (63), Dostana Cvijić (88), Jagoda Šolić (58), Mara Šolić (84), Mirko Đukić (71), Obrad Đukić (70), Živko Despot (68), Hrvat Mirko Balen (58) i mnogi drugi civili.
Sva groblja i sve pravoslavne crkve i hramovi su devastirani, porušeni i spaljeni.
U periodu od 1992. do 1995. muslimanski ekstremisti su na području Ključa, Prijedora i Sanskog Mosta i regije Prijedor ubili više od 3700 građana srpske nacionalnosti. Tužilaštvo BiH je podiglo optužnicu protiv Atifa Dudakovića i još komandanata i pripadnika 5. korpusa tzv. Armije BiH, optuženih za zločine protiv čovječnosti, koji obuhvataju ubistva više od 300 Srba, progone i zlostavljanja civila i ratnih zarobljenika, kao i uništenja 38 pravoslavnih hramova i verskih objekata. Suđenje je u toku a porodice se nadaju i vjeruju da će ubice njihovih najmilijih napaokon biti procesuirani i osuđeni na visoke kazne.
Porodice žrtava poziva nadležne da u Prijedoru podignu i otvore spomen-soba gdje bi bile postavljene fotografije srpskih civila - žena, djece i starih osoba sa područja regije Prijedor - dakle Ključa, Prijedora, Sanskog Mosta, Bosanske Krupe, Novog Grada, Kozarske Dubice a koji su ubijeni i stradali od 1992. do 1995. Ova ideja još nije zaživjela ali vjerujemo da će gradske vlasti imati sluha za ove vapaje i molbe.
Коментари
Постави коментар