Građani Prijedora nizom akcija obilježavaju značajne datume iz posljednjeg rata. Nedavno je obilježen i Dan nestalih lica a svaki mjesec nosi svoju tugu. Septembar ima čak tri značajna datuma kada ožive tužna sjećanja na jedno teško i burno razdoblje.
OBILJEŽEN DAN NESTALIH LICA
Služenjem parastosa i polaganjem vijenaca kod spomenika "Za krst časni" u Prijedoru je obilježen Dan nestalih i poginulih u Odbrambeno-otadžbinskom ratu. Cilj obilježavanja je očuvanje uspomena na žrtve rata, odavanje počasti njihovoj žrtvi i pružanje podrške porodicama koje i nakon tri decenije tragaju za svojim najmilijima.
Prijedor je grad koji je u svoje okrilje primio preko 100 000 izbjeglica iz raznih dijelova Bosne i Hercegovine ali i susjedne Hrvatske. Najveći dio izbjeglog stanovništva su ljudi iz susjednih opština Sanski Most i Ključ koje je sa kućnog praga protjerala bošnjačka Armija BiH, a značajan je udio stanovništva koji je protjeran tokom akcije "Oluja". Takođe, u Prijedoru je našao sklonište i značajan broj muslimana iz zapadne Bosne koje je sa prostora Cazinske Krajine protjerala bošnjačka vojska Alije Izetbegovića - 5. korpus.
Potpredsjednik gradske Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Slaviša Knjeginjić rekao je da grad Prijedor još traga za velikim brojem civila i vojnika, mještana, te istakao da su porodice ogorčene radom Instituta za nestala lica BiH.
- Srbi nikada ne smiju da diraju groblje, niti išta što je sveto i nemojte uraditi ono što je urađeno u Zenici. Naše probleme možemo da riješimo zajedno, inače nećemo uspjeti - izjavio je novinarima Knjeginjić.
Obilježavanju Dana nestalih i poginulih Republike Srpske prisustvovao je i zamjenik gradonačelnika Prijedora Nenad Mejakić, koji je istakao da ovaj datum nikada ne smije biti zaboravljen. – I ove godine grad Prijedor zajedno sa porodicama poginulih boraca obilježava Dan nestalih i poginulih u Odbrambeno- otadžbinskom ratu, datum koji nikada ne smijemo zaboraviti i zato hoćemo da sa ovog mjesta poručimo da mir nema alternativu i da ne smijemo nikada više dozvoliti da obilježavamo ovakve datume – istakao je Mejakić.
ZLOČIN U ZECOVIMA
U selu Zecovi kod Prijedora 8. septembra 1992. počinjen je zločin nad nevinim stanovništvom, nad mještanima koji su mirno radili i obavljali uobičajene seoske poslove. Počinjen je zločin mirnim građanima, nad ljudima koji se nikome nisu zamjerili i koji su bili poznati samo po dobru. Stojan Stupar je imao nepunih petnaest godina kada je mučki i svirepo ubijen tog 8. septembra 1992. u svome mjestu življenja. Ubijen je zajedno sa svojim ocem Milanom /52/ i komšijom Radetom Babićem /55/ koji je bio invalid.
Istraživači Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica sa sjedištem u Banjaluci objavili su nedavno publikaciju "Djeca - žrtve rata 1991-1995" a u njoj su na strani 140. naveli i ime malenog Stojana uz napomenu "da je ubijen vatrenim oružjem od strane Zelenih Beretki nakon čega je njegovo tijelo spaljeno".
Istraživači Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica ponovo su spomenuli ovaj zločin i u svom djelu "Republika Srpska u odbrambeno-otadžbinskom ratu", gdje su naveli da su napadači "tijelo Stojana Stupara zapalili, a tijela Milana Stupara i Rade Babića bacili u bunar nakon čega su dio bunara nad zemljom zapalili." U dokumentima istražnih organa Republike Srpske, javno objavljenim u publikaciji "Republika Srpska u odbrambeno-otadžbinskom ratu", navodi se "kako su dana 08.09.1992. u poslepodnevnim časovima pripadnici Zelenih Beretki (formacije u sklopu muslimanske tzv. Armije BIH) sišli sa Kureva u selo Zecovi te iz zasjede ubili Milana i Stojana Stupara i Radeta Babića. U izvještajima se navodi "da su se zločinci nakon počinjenog ubistva povukli u svoje baze da bi u sumrak ponovo došli na lice mjesta i izmasakrirali leševe, tako što su dečije telo zapalili a tela odraslih bacili u bunar." To su jedini izvori gdje se ove žrtve i zločin spominju.
Okrutna smrt porodice Stupar kao i Radeta Babića pogodila sve ljude u Prijedoru jer ova porodica ljude nije razlikovala po vjerskoj i nacionalnoj osnovi, bili su tu uvijek za svakog. Skromni i časni ljudi, koji su imali prijatelja i među Srbima, i među Bošnjacima i među Hrvatima. Rado su pomagali svima, čak i za vrijeme trajanja rata. Nažalost, zločin je ostao neprocesuiran, nekažnjen i od institucija zaboravljen a godišnjice protiču u medijskoj tišini.
Iako okolnosti nisu do kraja utvrđene, a sudski epilog ne postoji, prijedorčani podsjećaju da su samo par dana ranije počinjeni slični zločini nad srpskim civilima u susjednim prijedorskim selima, mjestima za šta su neki pripadnici Armije BIH i osuđeni. U noći između 29. i 30. avgusta 1992. grupa naoružanih bošnjačkih vojnika, pripadnika Armije BiH napala mjesto Podgrađe. U ovom mjestu bili su samo i isključivo srpski civili, starija populacija, žene, djeca i porodice koje su živjele mirnim životom. Nije bilo tu nikakve vojske, niti vojnih ciljeva, niti su tu ni bilo gdje u blizini izvođena ikakva borbena dejstva. Ubijeno je i ranjeno nekoliko srpskih civila, među kojima i Božo Inđić, starac od 70 godina, koji je mučen i živ zapaljen. Taj kobni dan samo igrom slučaja je preživjela Snježana Cvetojević koju su pokušali da ubiju zajedno sa njenom starom majkom Stojankom. Istog dana okrutno je ubijen i civil Ostoja Baltić /36/ kojeg su bošnjački naoružani napadači najpre pokosili rafalima u fići a potom njegovo tijelo zapalili zajedno sa vozilom. Dvojica Bošnjaka, pripadnika Armije BiH su osuđeni za te zločine. Prijedorski Srbi podsjećaju da su pripadnici bošnjačke vojske samo dva dana ranije u Lamovitoj 27. avgusta 1992. ubili civile Stojana Janjića (44) i Marka Dakića (55). Ovi civili su ubijeni sa leđa dok su se vozili na traktoru. Napadači su nakon počinjenog zločina zapalili tijela žrtava zajedno sa traktorom.
Prijedorčani podsjećaju da je među civilnim žrtvama bio i Dotlić Stojan iz mjesta Končari, kome su provalili u kuću u noći između 3. i 4. avgusta 1992. godine i zadali mu više rana nožem u predjelu vrata i lijevog ramena koje su bile smrtonosne.
SEPTEMBAR 1995. - ZLOČIN NA PRIJEDORSKOJ CESTI
Prijedorčani se prisjećaju i kobnog septembra 1995. kada su hrvatsko-bošnjačke oružane snage napale više opština i pokušale da dopru do Prijedora. U svirepim napadima na sjeverozapadne granice Republike Srpske, tačnije na opštine Novi Grad, Kostajnicu i Kozarsku Dubicu 18. i 19. septembra 1995. počinjeni su teški zločini i masakri tokom kojih je ubijeno 107 lica srpske nacionalnosti, među kojima šestoro djece. Naselja i gradovi regije Prijedor pretrpjeli su velika razaranja i višemilionsku štetu. Žrtve su ubijane masakriranjem, strijeljanjem, a nekoliko je poginulo od ciljano ispaljenih granata hrvatske vojske na civilne ciljeve.
Među najtužnijim pričama jeste i ona o ubistvu majke i ćerke iz porodice Bundalo na magistralnom putu Novi Grad - Prijedor. Kobnog 19. septembra 1995. u naselju Buljuk. Hrvatska vojska zasula je granata civilne ciljeve prilikom čega je smrtno ranjena Maja Bundalo koja je imala samo deset godina. Sva njena krivica bila je to što je pravoslavna Srpkinja. Tom prilikom teško je ranjena njena majka Branka koja je od povreda preminula u bolnici u Beogradu a ranjena je i sestra Mira koja je preživjela. O ubistvu majke i sestre, te ranjavanju druge sestre posvjedočio je Branko Bundalo: "Moja majka i sestre krenule su iz pravca Novog Grad gdje smo svi živjeli u pravcu Prijedora, kako bi izbjegle granatiranje koje je vršeno prethodnog dana pa ponovo počelo i tog dana. Ustvari one su uspjele doći samo do naselja Buljuk i zatekle su se na starom putu u tom naselju kada je u njihovoj neposrednoj blizini pala granata. Usljed dejstva te granate, moja sestra Maja, koja je rođena 1985. odmah je podlegla, a majka Branka teško je povrijeđena, te je uslijed tih povreda umrla u bolnici u Beogradu. Sestra Mira je zadobila lakše povrede. Majka i sestre napustile su Novi Grad pješice i na putu su se zatekle kada je na njih pala granata...".
Veliki dio ubijenih srpskih civila sahranjen je groblju Pašinac ili drugim grobljima u Prijedoru kao što su Nada Borojević /53/, Zora Knežević /66/, Desanka Košutić /69/, Nada Ružičić /45/, Radojka Miladinović /72/, Stoja Todić /54/, Slobodan Krnetić /58/, Mirko Pekija /53/, Dragoljub Pekija /44/, Draginja Ćazić /51/, Hata Bešić /55/ - Muslimanka, teško ranjena 18.09.1995. u Svetosavskoj ulici od hrvatske granate. Preminula od zadobijenih povreda u bolnici u Prijedoru.
Porodice žrtava pozivaju nadležne da u Prijedoru podignu i otvore spomen-sobu gdje bi bile postavljene fotografije srpskih civila - žena, djece i starih osoba sa područja regije Prijedor - dakle Novog Grada, Ključa, Prijedora, Sanskog Mosta, Bosanske Krupe, Kozarske Dubice, Kostajnice a koji su ubijeni i stradali od 1992. do 1995. Ova ideja još nije zaživjela ali vjerujemo da će gradske vlasti imati sluha za ove vapaje i molbe.
Prema podacima IDC iz Sarajeva, tokom trajanja odbrambeno-otadžbinskog rata, ubijeno je 933 Prijedorčana srpske nacionalnosti. Podaci srpskih udruženja i organizacija govore nam da su najmlađe žrtve bili Bojan Tubić iz Prijedora, novorođenče Željke i Miroslava, koje je poživjelo samo devet dana da bi 28.05.1992. preminulo u porodilištu u Banjaluci zbog nedostatka kiseonika usled muslimansko-hrvatske blokade. Prema podacima DIC "Veritas", među najmlađim registrovanim žrtvama na području Prijedora je i dvomjesečna beba Andrijana Škorić koja je stradala u avgustu 1995. godine. Najstarije registrovane žrtve su bile starice Stana Polić i Mara Sladović, stare po 93 godine, kao i Danica Draguljica koja je imala 92 godine a koje su stradale u kolonama na putu ka Prijdoru ili su preminule u prijedorskoj bolnici od posljedica rata i zločina. Na području čitave Prijedorske regije do danas nisu pronađeni posmrtni ostaci 135 Srba, od čega 83 civila i oni se od završetka rata vode kao nestali.
Izvor: Publikacije Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica RS
Коментари
Постави коментар