Za vrijeme planski organizovanog sveobuhvatnog napada muslimanskih oružanih snaga na Sanski Most 10. oktobra 1995. ubijeno je 257 Srba, civila i žrtava rata - od male djece do starih i nepokretnih lica. Preko četiri stotine ljudi je ranjeno u tim napadima a veliki broj građana se vode kao nestali. Iako najveći broj žrtava čine stanovnici opštine Sanski Most, treba reći da je ubijeno i šezdesetoro Prijedorčana.
Grad i okolna srpska mjesta su žestoko granatirana. Na civile je pucano iz sveg mogućeg naoružanja, projektili su pogađali dječija igrališta, stambene zgrade, porodične kuće, civilne objekte..
Muslimanski vojnici prilikom okupacije Sanskog Mosta nisu pitali za nacionalnost, vjeru niti su gledali na pol i starosnu dob žrtava - ubijali su sve redom, i to na svirep i okrutan način. Ono što nisu stigli ubiti nožem i iživljavati se, usmrtili su granatama. Nije im bilo dovoljno što su nevin srpski narod protjerali sa svojih ognjišta, kuće im zapalili, imovinu opljačkali već su izbjegličke kolone umornih srpskih civila zasipali granatama.
O razmjerama zločina tzv. Armije BiH, svjedoče i podaci sarajevskog atlasa koji pokazuju da su brojni bošnjački i pokoji hrvatski civil stradali tokom ofanzive 5. korpusa i uveliko nakon ulaska tih formacija u grad.
O granatiranju Prijedora rijetko se govori a srpske žrtve ignorišu se od predstavnika Međunarodne zajednice, nevladinih organizacija i federalnih medija koji su istovremeno veoma glasni kada je riječ o "nesrpskim žrtvama" kako često vole da istaknu podstičući na taj način etničku diskriminaciju!
Srpkinja Stojica Kondić je rođena 06. januara 1939. u Busnovima kod Prijedora gdje je i živjela sa članovima svoje porodice. Ubijena je kao civilna žrtva rata 13. oktobra 1995. na kućnom pragu tokom napada muslimanske vojske za vrijeme akcije "Sana 95". Njeno ime nećete pročitati na transparentima ili čuti na razglasu kada se obilježava stradanje Bošnjaka i Hrvata. I sve to zato što je Srpkinja i zato što je ubijena od muslimanske armije.
RAT U PRIJEDORU POČEO SRPSKIM ŽRTVAMA
U Prijedoru se 30. maja već duže vrijeme dostojanstveno obilježavaju dva datuma - Dan oslobođenja Prijedora u Drugom svjetskom ratu 1942. od fašista i Dan odbrane grada, godišnjica napada muslimanskih paravojnih formacija u kojem je masakrirano 15, a ranjeno 26 građana Prijedora - pripadnika MUP-a, vojnika i civila.
Rat u Prijedoru baš kao i u svim drugim opštinama počeo je srpskim žrtvama! U noći između 30. aprila i 1. maja 1992. kako što piše i na samoj spomen ploči u Kozarskoj ulici u gradu, "grupa muslimanskih ekstremista" ubila je dvadesetogodišnjeg mladića Radenka Đapu koji je krenuo na svoj posao. Đapa je bio policajac, uzoran mladić iz čestite porodice koji je svoj posao obavljao na profesionalan i perfektan način. Ubijen je u noći sa više metaka a Drago Bosančić svjedočio je pred Haškim tribunalom da su zločin počinili Muslimani iz mesta Puharska sa ciljem da izazovu međunacionalne sukobe i podignu tenzije.
Zločini su usledili munjevitom brzinom pa su već 22. maja 1992. muslimanski vojnici ubili i ranili šestoricu mladića, Srba i Hrvata, pripadnika JNA kod mesta Hambarine. Ljudi su se vraćali svojim kućama, nisu dali nikakvog povoda da bi ekstremisti otvorili vatru na njih i počinili masakr. Hambarine su i u Drugom svjetskom ratu ostali upamćeni pa mjesto fašističko uporište. Tog 30. maja 1992. započeo je sveopšti napad na Prijedor i njegove građane.
Naoružani svim mogućim naoružanjem muslimanski vojnici iz okolnih sela krenuli su u svoj krvavi pir i osvajački pohod. Krenuli su na nedužnu srpsku najač - žene, djecu i starce koji su obavljali uobičajene poslove ne sluteći šta im se sprema. Pucali su ekstremisti na sanitetsko vozilo, na ljude koji su prevozili hranu, na kuće i stanove, svjedočiće preživeli. U besomučnom napadu muslimanskih formacija ubijeno je 15, a ranjeno 26 građana Prijedora. Najmlađa žrtva je bio Igor Knežević, dječak od sedamnaest ipo godina. Igor je jedna od prvih žrtava među djecom u ovom gradu. Kako navodi SRNA, svjedoci su ispričali da su muslimanski ekstremisti najpre ranili maloljetnog Igora a potom ga zarobili i zaklali u zaseoku Zajednice. Grad Prijedor uspešno je odbranjen 30. maja 1992. od muslimanskih paravojnih formacija koji su izvršili napad na grad sa namerom da ponove scenarije iz Goražda, Konjica i ostalih bosanskohercegovačkih gradova gdje je samo par dana ranije srpsko stanovništvo prognano, zatočeno u logore i u velikoj meri istrijebljeno.
GRANATIRANJE PRIJEDORA - ZLOČIN BEZ KAZNE
Granatiranje Prijedora i okolnih mjesta, te prijedorske ceste započelo je već tokom akcije "Oluja" u avgustu 1995. kada su u više navrata bombardovane kolone srpskih civila koje su bježale na sigurno.
Prijedorska cesta ponovo je postala meta 18. i 19. septembra 1995. kada su hrvatske snage granatirale i ubijale srpske civile i djecu. U prijedorskoj bolnici je preminulo mnogo ranjenih žena i starica, a većina žrtava je sahranjena na prijedorskom groblju Pašinac.
Žestoki zločini počinjeni su 10. oktobra 1995. i narednih dana godine kada je 5. korpus muslimanske tzv. Armije BiH pokušao ponovo da napadne Prijedor i izvrši pokolj nad srpskim življem. Grad je bio prepun izbjeglica iz svih krajeva Bosne ali i Hrvatske a bošnjačke kukavice nemilosrdno su tukle granatama po samom gradu i okolnim mjestima. Bilans ovih napada bio je šezdeset ubijenih Prijedorčana (što domicilnih, što onih novopridošlih) i preko 190 ranjenih.
Treba reći da je područje Prijedora bombardovano od strane udruženih agresorskih snaga (muslimanska armija+NATO) još ranije pa su od 9. do 10. septembra 1995. bombe zasule Omarsku, Jutrogoštu i Čarakovo da bi dva dana kasnije, bio bombardovan i radio-televizijski odašiljač na Lisini, koji je bio potpuno uništen. To je dovelo do prekida svih veza.
Dana 10. oktobra 1995. muslimanske formacije su počinile stravične zločine i etničko čišćenje srpskog stanovništva u Sanskom Mostu. Hiljade i hiljade izbjeglica iz Sanskog Mosta, Krupe i drugih opština koje su u međuvremenu pale, preplavilo je Prijedor i okolinu. Uz izbjeglice koje su ranije došle iz drugih okupiranih oblasti, Prijedor je ličio na jedan veliki izbjeglički kamp. U gradu je zavladala strašna panika i počelo se razmišljati o napuštanju Prijedora. Sredinom oktobra Prijedor se našao i na direktnom udaru artiljerije tzv. Armije BiH.
Muslimanska vojska ubila je tih oktobarskih dana 257 srpska civila - građana Sanskog Mosta, od male djece do starih i nepokretnih ljudi koji su zagazili u desetu deceniju života. Iz pravca Sanskog Mosta snage tzv. Armije BiH krenule su ka Prijedoru u pokušaju da osvoje centar Potkozarja. Njihova artiljerija dejstvovala je po Prijedoru od 13. do 17. oktobra 1995. godine. Na uži dio grada palo je stotinu granata a mete su bile industrijska postrojenja i civilni objekti. Ipak, snage VRS sa područja Prijedora i okoline uspjele su da zaustave napredovanje neprijatelja i odbrane grad. Ovo je bio drugi put (prvi put 1992. godine kada je odbijen napad Patriotske lige na grad, borbe su se vodile u samom centru Prijedora) u Odbrambeno – otadžbinskom ratu da je Prijedor uspio da odoli neprijatelju.
Brojna sela u dolini Sane popaljena su i razorena a na području Prijedora najviše je stradalo mjesto Busnovi, koje se nalazi na samoj granici sa Sanskim Mostom. Kolone izbjeglica pokušavale su preko mosta da se domognu Busnova i ovdje pronađu spas i sklonište. Pod kišom granata, projektila i metaka izbezumljene srpske porodice jurišale su u ovo selo koje je postalo čudnovato mjesto spasa. Muslimanski agresor otvorio je ogromnu vatru iz pešadijskog i artiljerijskog naoružanja i tukao po civilnim ciljevima u Busnovima. Bilo je mnogo mrtvih i ranjenih, što mještana ovog sela, što izbjeglih Sanjana.
Na kućnom pragu tog hladnog, sumornog, maglovitog i kišovitog 13. oktobra 1995. ubijena je Stojica Kondić, Srpkinja stara 55 godina. Bila je civil, žena, domaćica, nečija ćerka, sestra, majka i supruga koja je mučki i svirepo ubijena na svome ognjištu. Bila je kriva samo zato što je bila pravoslavna Srpkinja. Zločinački geleri ciljali su isključivo srpske civile. Nije u Busnovima bilo ni vojske, ni tenkova, ni rovova ni borbi. Bilo je samo preplašenog civilnog stanovništva, od male djece do nepokretnih staraca u posteljama. Krili su se mnogi po podrumima i skloništima pokušavajući da se zaštite od strašnih detonacija koje su odjekivale svuda. Ubijena je Stojica bez ikakvog povoda, iz nečijeg hira i mržnje. I ona je civilna žrtva rata, žrtva koju brojne nevladine organizacije iz Prijedora i Federacije BiH ne žele da spomenu. Njih zanimaju samo "nesrpske žrtve" dok srpske civile tako vješto ignorišu a neretko i minimiziraju. Za zlodjelo nikad niko nije odgovarao mada se pred Sudom BiH vodi postupak protiv Atifa Dudakovića i drugih bošnjačkih vojnika za masakre počinjene u oktobru 1995. godine.
Samo na području Busnova za vrijeme rata od 1992. do 1995. godine, ubijeno je i stradalo tridesetoro mještana srpske nacionalnosti čija su imena uklesana na velikom mermernom spomeniku. Tada je stradala i Gomjenica. Tragovi od gelera, krateri i oštećenja su vidljivi i dana u Prijedoru i okolnim mjestima. Projektilima su zasipani civilni objekti u gradu, narod je bježao ko je gdje stigao, a kiše granata padale su svuda.
Milana Bodiroža imala je tek 29 godina kada je tog oktobra 1995. izranjavana gelerima muslimanske granate. Zlikovci su ciljano otvorili vatru na srpske civile koji su pokušali pobjeći pred nožem Atifa Dudakovića i njegovih hordi. Ova mlada žena samo je jedna od žrtava. Liječila se u prijedorskoj bolnici, ali uprkos naporima ljekara i mecidinskih radnika, preminula je 8. novembra 1995. godine u prijedorskoj bolnici.
Duja Crnomarković preživjela je napad atifovih hordi ali je svjedočila o smrti njenog komšije Đure Karanovića, penzionera, koji je ubijen tokom muslimanskog granatiranja. Đuro je imao 64 godine i pokušao je sa porodicom da spas potraži u Prijedoru. Bili su u izbjegličkoj koloni kada su napadnuti projektilima i kišom svih mogućih projektila. Ubijen je i sahranjen na groblju Pašinac u Prijedoru. - Za mene je most na Sani je tog 10. oktobra 1995. bio most spasa a Prijedor grad slobode. To što smo mi doživjeli, to je strašno. Ne dao Bog da se to ikada više ponovi. Ono izbjeglištvo a naročito oni koji su svoju familiju izgubili...kao što sam ja i mnogo nas. Granatirali su našu izbjegličku kolonu. Đuro Karanović je poginuo dok je spašavao svoju dječicu, bio je odmah iza mene. Bilo je mnogo ubijenih i ranjenih. - ispričala je svoju ispovijest Duja Crnomarković, prognanica iz Sanskog Mosta koja je trajno prebivalište pronašla upravo u Prijedoru gdje je odlično prihvaćena od strane tamošnjeg stanovništva. Iako je izgubila gotovo svu imovinu ali brojnu rodbinu i prijatelje tokom napada muslimanske vojske, u novoj zajednici, u Prijedoru je započela novi život sa novim ljudima.
Ljiljana je imala tek 18 godina kada je preživjela bombardovanje svog Prijedora - To je bilo ko hiljade bubnjeva da lupa, tuklo je, u trenutku staneš ne znaš gdje ćeš, ljudi leže zapomažu, bolnica prepuna ranjenih, i djeca plaču. I danas se muslimani prave kao da ništa nije bilo, viču vole svoj grad Prijedor pa što si ga rušio i granatirao, ubijao njegove građane ako ga voliš. Mi smo ipak tolerantni, danas svi ovdje mirno žive, šeću se... - rekla je Ljilja.
Prema podacima IDC iz Sarajeva, tokom trajanja odbrambeno-otadžbinskog rata, ubijeno je 933 Prijedorčana srpske nacionalnosti. Najmlađe žrtve su bili Bojan Tubić, novorođenče Željke i Miroslava, koje je poživjelo samo devet dana da bi 28.05.1992. preminulo u porodilištu u Banjaluci zbog nedostatka kiseonika usled muslimanske blokade. Prema podacima DIC "Veritas", među najmlađim registrovanim žrtvama na području Prijedora je i dvomjesečna beba Andrijana Škorić koja je ubijena / stradala u avgustu 1995. godine. Najstarije žrtve su bile starice Stana Polić i Mara Sladović, stare po 93 godine, kao i Danica Draguljica koja je imala 92 godine. Na području čitave Prijedorske regije do danas nisu pronađeni posmrtni ostaci 135 Srba, od čega 83 civila i oni se od završetka rata vode kao nestali.
U Prijedoru već dugo postoji ideja da se u tom gradu podigne spomen-soba gdje bi bile postavljene fotografije srpskih civila - žena, djece i starih osoba sa područja Prijedora ali i susjednih opština Sanskog Mosta, Bos. Krupe, Novog Grada, Ključa (kao i onih civ. žrtava čije su se porodice ovdje doselile) a koji su ubijeni i stradali od 1992. do 1995. Ova ideja još nije zaživjela ali vjerujemo da će gradske vlasti imati sluha za ove vapaje i molbe.
Коментари
Постави коментар